Logo
Ispiši ovu stranicu

Razmišljanje uz 33. nedjelju kroz godinu u Godini vjere (B) - 2012.

Nalazimo se u pretposljednjoj nedjelji liturgijske godine u kojoj nam liturgija vrlo slikovito pokušava dočarati strahote posljednjih vremena – sunce će pomrčati i mjesec više neće svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati – ali nam nudi i znakove nade jer, ma kako da ta vremena jesu i izgledaju strašna, ona su kao i smokva kad joj grana već omekša i lišće potjera tek znak nečeg drugog, znak blizine ljeta. Ljeto koje taj znak najavljuje je ono što će uslijediti nakon tih vremena kad ćemo ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.

Mnogi, ne samo na religioznom nego i na znanstvenom planu, govore o kraju svijeta koji poznajemo i stvaraju različite scenarije za taj kraj. Među njima smo i mi kršćani. Dok se znanstveni scenariji pitaju kako ljudska vrsta može preživjeti i nakon tog kraja, dotle se specifičnost našeg kršćanskog govora o kraju svijeta koji poznajemo sastoji se u tome da mi vjerujemo da kraj za nas, makar i ne pronašli za sebe i svoju vrstu neko mjesto u svemiru, ipak nije kraj, nego samo početak nečega drugoga. Ovo je ono što naš govor o kraju ispunja nadom. Ta naša nada ima svoj temelj u riječima i djelu Isusa Krista koji je, kako čusmo u današnjem evanđelju, govorio o onom što slijedi nakon kraja, ali i koji je, ovo je osobito važno uočiti, ono što je govorio potvrdio svojim uskrsnućem. Upravo njegovo uskrsnuće temelj je naše vjere i nade da kraj, bilo da je riječ o kraju našeg života ili da je riječ o kraju svijeta koji poznajemo, nije konačan. Ono što se ljudskim očima čini kao kraj, gledano očima vjere u svjetlu Kristovog uskrsnuća, postaje znak nove nade, novog početka, postaje, parafrazirati ću današnje evanđelje, znak ljeta koje je blizu.

Možda nam se sve ovo čini bijegom od stvarnosti, ali na ovom stoji ili pada naše biti kršćani jer, kaže sv. Pavao, ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je vjera naša i ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi (1 Kor 15, 17.19). Na toj vjeri u Kristovo uskrsnuće počiva naša vjera kojom iščekujemo uskrsnuće mrtvih (Vjerovanje) i nadamo se da ćemo i mi koji smo kršenjem … s njim ukopani u smrt … i živjeti zajedno s njime (Rim 6, 4.8). Zbog ovakve kršćanske vjere i nade često nas znaju optužiti da lijepim pričama o nebeskoj budućnosti bježimo od ovozemaljske stvarnosti i njezinih problema, ali nije tako. Vjera u vječnost ne samo da nije biti bijeg od stvarnosti nego ona je ono što nam pomaže našu stvarnost koja ja ovakva kakva jest ispravno živjeti, a što želim potvrditi s dvije teze:

Prva teza je da nas jedino vjera u vječnost čini sposobnima realno sagledati sadašnjost jer samo onaj koji vjeruje u vječnost dovoljno je svjestan prolaznost svijeta koji poznajemo. Ta svijest nam omogućava lakše suočavanje s tom prolaznošću, kao i sa svim onim bolnim što je s tim povezano. Ne muči čovjeka – ističe Drugi vatikanski sabor – samo bol i sve veći rasap tijela nego … još više … strah od ugasnuća za vazda, a o tom ugasnuću za vazda bi nam bez vjere u budućnost govorilo suočavanja sa smrću bližnjih, ali i svijest neminovnosti vlastitog umiranja. O tome bi nam govorila bolest, nesreća, polagano starenje i propadanje. Sve to bi pred nas stavljalo ono fatalno pitanje: Zašto? I na to pitanje ne bi smo imali odgovor jer, uistinu, zašto se roditi, mučiti živeći, kako psalmist kaže, sedamdeset godina, ako smo snažni i osamdeset, a većina od njih muka je i ništavost (Ps 90). Ondje gdje čovjek ne nalazi odgovora, ma kako napredovao u znanosti i otišao tako daleko da može dosegnuti zvijezde, na scenu dolazi vjera koje nam kažu da su svi ovi razlozi zbog kojih postavljamo naše zašto, tek pupovi boljeg svijeta kojeg nam je Isus Krist navijestio i osigurao svojim uskrsnućem. I mi vjerujemo, jer on je uskrsnuo i u uskrsnuću pobijedio smrt, da će i sve ono što nam očituje prolaznost svijeta – smrt naših bližnjih, nesreće, bolesti, prirodne katastrofe, ali i vlastito umiranje – jednom biti preobraženo zajedno s njime. Tim ova prolaznost, koja bi inače bila znak potpunog besmisla, u vjeri i nadi postaje potpuno osmišljena.

Na ovom uvjerenju temeljim i drugu tezu, a ona je da nas svijest o prolaznosti ovog svijeta i vjera u vječnost čini, ili bi nas trebala činiti, boljim ljudima. Samo osobe koje su ispunjene vjerom i nadom u budućnost uspijevaju odoljeti očaravajućoj privlačnosti ovozemaljske stvarnosti i biti nenavezani na ono imati, nego biti siromasi duhom iz prvog blaženstva koje su nam u praksi pokazale siromašne udovice iz prošlonedjeljne liturgije. Kršćanin se trudi učiniti što dostojnijim ljudski život na zemlji, on se zajedno sa svim ljudima dobre volje trudi oko boljitka svijeta na svim njegovim razinama, ali on istovremeno, ako je pravi kršćanin, zna da ne živi za bolju kuću, novac, automobil – premda su sve to sredstva bez kojih ne može – on zna da ne živi za ovozemaljsku slavu, za moć i gospodarenje nad drugima, a sve to zna jer je, svjestan da će se jednog dana, prije ili kasnije, od njega zaiskati njegova duša uz pitanje: A što si pripravio, čije će biti? (Lk 12, 20). I baš zato što to zna on je sposoban kvalitetnim ljudskim i kršćanskim životom, djelima ljubavi, izgradnjom mira, sebedarjem itd., iz dana u dan postajati bolji čovjek i kršćanin, onaj koji sebi na zemlji ne zgrće blago, nego se sa svime što jest i ima, bogati u Bogu. Znam da oko sebe vidimo i drugačije kršćane, da smo mi sami drugačiji kršćani, ali isto tako znam i to da je to naše ljudsko očajavanje i nesnalaženje u susretu s bolešću, nesrećom, smrću i naše ovozemaljsko zgrtanje koje nas zavađa i s Bogom i s ljudima, onaj međaš zbog kojeg ne govorimo s bratom, ono gaženje drugih da bi mi isplivali na površinu i sve slične pojave, znak da vjerujemo malo i nimalo u Krista i njegovo uskrsnuće i vječnost koju nam je obećao.

Završiti ću ovo razmišljanje jednom misnom molitvom koja, ne zanemarujući sadašnjost, odražava našu vjeru u Kristovu budućnost, a koju nakon Očenaša svećenik redovito moli pred zajednicom, a zajednica je prihvaća svojim usklikom: Izbavi nas, molimo, Gospodine, od svih zala, daj milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda: čekajući blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista. Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove'.

Ocijeni sadržaj
(5 glasova)