Logo
Ispiši ovu stranicu

Sveta obitelj u Godini vjere (C), 2012.

'Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.' Kako protumačiti ovakvo Isusovo ponašanje u dobi od dvanaest godina? Kao neposluh, kako kidanje obiteljskih veza, kako bijeg, kao neovisnost? Isus djeluje autonomno, ali to ne čini ni zbog kojeg od nabrojenih razloga. To čini zbog vjernosti svom pozivu, svjestan da je on Božji Sin: 'Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Isusova svijest o sebi, ali i svijest o sebi njegove obitelji, utemeljena je na poslušnosti Bogu. Tim on relativizira tradicionalni pojam obitelji i s obitelji u uskom značenju pojam obitelji proširuje na zajedničku obitelj onih koji vjeruju u Boga. Sin u shvaćanju nadilazi roditelje jer se u njemu nalazi i kroz njega objavljuje Bog zato im on već sa dvanaest godina postaje neshvatljiv: Oni ne razumješe riječi koju im reče. To neshvaćanje nije u njihovim odnosima stvorilo nepremostiv jaz, nego je i njemu, a i roditeljima zajedno s njim, pomoglo u osobnom rastu sve do trenutka kad će, neovisan o roditeljima i njihovim željama, trebati ispuniti ono jedinstveno poslanje koje mu je zadano: I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.

Nešto slično što se dogodilo nazaretskoj obitelji, ponavlja se, prije ili kasnije, u svakoj obitelji. U određenom trenutku dijete postaje svjesno sama sebe, a što istovremeno znači da i roditelji, makar u početku ne razumiju, trebaju postati svjesni da njihovo dijete nije više dijete i jer nije dijete da se polako od njih odvaja i preuzima svoju ulogu i poslanje koje je neovisno o njima i njihovim planovima. Odvajanje uvijek boli, ali ono se mora dogoditi. Roditelji moraju prihvatiti neovisnost svoje djece. Ovo, međutim, ne umanjuje njihovu odgovornost za svoju djecu i potrebu da oni i u tom razdoblju, a ja se usuđujem reći osobito u tom razdoblju, budu odgovorni prenositelji pravih vrijednosti vlastitoj djeci – to im pravo nitko ne smije oduzeti – da bi svojoj djeci pomogli da se razviju u zdrave i odgovorne ljude – tko to svojoj djeci želi više od vlastitih roditelja – ali i dobre kršćane jer je u našem slučaju riječ o kršćanskim roditeljima koji su na sebe preuzeli obvezu kršćanskog odgoja vlastite djece. I koliko god netko tvrdi da škola može nadoknaditi propuste obitelji na ovom području – tih propusta nažalost ima i iz dana u dan ih ima sve više zbog krize koju proživljava suvremena obitelj, a o uzrocima bi se dalo dosta pričati i siguran sam da pri tom ne bi ostali pošteđeni suvremeni zakonodavci i hedonistički mentalitet koji se sve više širi zahvaljujući suvremenim sredstvima komunikacije – činjenica je da obitelj i nadalje ostaje najvažnija karika u psihofizičkom razvoju svake ljudske osobe.

Da bismo znali kako dalje, i osobito kako pomoći suvremenoj obitelji da ponovo preuzme odgoj u svoje ruke, trebamo otkriti u čemu to suvremena obitelj griješi. Neke obitelji griješe zbog konzervativnog odgoja koji zanemaruje činjenicu da se svijet promijenio. Ovakav se odgoj želi pripisati utjecaju Crkve, ali Crkva nema ništa s ovakvim tipom odgoja. Želimo li dobro svojoj djeci moramo shvatiti da naša djeca neće i ne mogu živjeti onako kako smo živjeli mi, da više ne funkcioniraju zabrane bez objašnjenja, da našoj djeci trebamo prenijeti vrijednost, a onda im dozvoliti da oni na temelju tih vrijednosti započnu stvarati vlastite izbore i donositi vlastite odluke. U drugu skupinu bi spadale obitelji kojima je odgojni stav liberalan i u svemu popustljiv, koji smatraju da odgoj i nije nešto što spada na njih, nego nešto čim bi se treba baviti škola. Ovo ide na ruku onima koji odgojnu dimenziju obitelji pokušavaju potpuno marginalizirati, ali ne zbog dobra djece i njihove 'zdrave' budućnosti, nego zbog nekih drugih interesa. Valja reći da se ovo najgore odražava na područje odgoja u vjeri, pa je onda i razumljivo da u Crkvi ne možemo ostati nezainteresirani, kao da nas se ne tiče, jer nas se i te kako tiče.

Ovih dana smo mogli vidjeti po novinskim člancima i portalima, a mobilizirali su sva svoja najbolja pera i svrstali ih na stranu sustava zdravstvenog odgoja koji se nelegalno i nedemokratski pokušava uvesti u naše škole, između ostalog i različite biblijske navode izvađene iz cjelovite biblijske poruke spasenja, kojima je pridodan podrugljiv naslov „Biblijski (zdravstveni) odgoj“, da bi se tako narugali onim vrijednostima koje zastupamo mi koji se protivimo predloženom zdravstvenom odgoju. Nema potrebe spominjati uvrede kojima su nas počastili. Mi opraštamo, ali ne želimo i ne smijemo odustati od borbe za svoju djecu i njihovu budućnost jer to je i naša budućnost. Preskočena je pri tom biblijska stranica koja nam je navještena kao današnje evanđelje, a koja je svojim pristupom i odnosima u obitelji, najbolji izričaj onoga što bi trebao biti i kakav bi trebao biti cjeloviti kršćanski odgoj. Marija i Josip ne sputavaju Isusa, zato se i mogao izgubiti, ali su do kraja zabrinuti za nj i za ono što se s njim događa, zato ga zabrinuto traže nakon što se izgubio i o tome promišljaju u molitvi. Riječ je o ponašanju koje poštuje dijete i njegovu dob, daje mu dovoljno samostalnosti da bi se moglo razviti i ostvariti u svom poslanju, ali i sve to prati zabrinutim traženjem svaki put kad im se čini da se njihovo dijete izgubili, trudeći se kroz razgovor u svom djetetu potaknuti ono što je dobro i osobito trudeći se u njemu razviti kritičku svijet pred društvom i vremenom u kojima živi, koji su prepuni zamki od kojih ne treba bježati, ali s kojima se treba suočiti, da bi se moglo prihvatilo sebe i druge u njihovom dostojanstvu i ispunilo svoj životni poziv. Za ovo je, međutim, potrebno imati viziju potpunog čovjeka i na svim područjima, ne zaboravljajući pri tom da je najbolji način odgoja ljubav koja ono što ne shvaća s molitvom prebire i kao uspomenu čuva u svom srcu.

Nadam se da ćemo mi, zagledani danas u Svetu nazaretsku obitelj i njezin primjer, a ona je za sve nas najbolja škola, krenuti ovim trećim putem, i da će nas u tom nastojanju pratiti nebeski zagovor njezinih svetih članova Marije i Josipa, ali i Isusova blizina, koja neka posveti i naše obitelji i osposobi ih da ostanu nepokolebljive u ovim teškim vremenima – osobito pred odgovornim odgojnim izazovima – kao što je posvetila i osposobila za sve izazove u svom vremenu skromnu nazaretsku obitelj Josipa i Marije i učinila je Svetom obitelji.

Ocijeni sadržaj
(6 glasova)