• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Četvrta nedjelja kroz godinu u Godini vjere (C), 2013.

Na prvi se mah sablažnjavamo zbog ponašanja Isusovih sumještana, ali razmislimo li malo bolje shvatiti ćemo da ih i nije teško razumjeti. Zamislimo nekog našeg rođaka, prijatelja, nekog našeg sumještanina koji, nakon što do svoje tridesete godine živi sasvim normalnim životom, onakvim kakvi svi mi više-manje živimo, u jednom trenutku potpuno promijeni svoj život, napusti kuću, obitelj i posao, počne hodati po okolnim mjestima propovijedajući i govoreći o Bogu, okupljajući oko sebe ljude koji su kao i on napustili obitelji i upustili se u lutanje govoreći da on čini čuda. Što bismo mi o njemu rekli i kako bismo se mi prema njemu ponijeli? Dosta je, da bi smo znali odgovoriti na ovo piranje, vidjeti kako se ponašamo prema onima koji su se malo više zauzeli za prava roditelja i djece u ovoj višemjesečnoj raspravi koja dijeli ne samo vjernike i nevjernike, nego i same vjernike. U Nazaretu se Isusu, kako se čini, upravo to dogodilo. Ljudi jednostavno nisu znali što bi o njemu mislili i rekli. Nije završio nikakvu posebnu školu koja bi mu dala pravo da propovijeda, nije ni svećenik, ni učitelj zakona, a sada, gubeći vrijeme i ništa ne radeći, okolo propovijeda. Sve do tridesete godine nije učinio ništa posebno, a sada u okolnim mjestima govore da je sposoban za velike stvari, da čini čuda, istjeruje zloduhe, ozdravlja bolesne. Znatiželja i nevjerica, ali i predrasude, normalne su reakcije u ovakvim slučajevima. Isto se, kako vidimo u prvom čitanju, događalo i prorocima prije njega, a događa se i događa nakon njega…

To što uspijevamo shvatiti ponašanje Isusovim sumještana ne olakšava nam eventualni pokušaj da shvatimo ponašanje nas kršćana kojima je evanđelje prvenstveno upućeno. Premda je naša pozicija u odnosu na Isusa drugačija nego njegovih sumještana, mi se ipak često prema Isusu ponašamo kao i oni, odbacujući u svakodnevnom životu njega i njegovu poruku. Nas ne može opravdati to da ga nismo uspjeli prepoznati, jer mi tvrdimo, od onog trenutka kad smo se prvi put svjesno ispovjedili kao kršćani, da ga poznajemo i prepoznajemo kao proroka nad prorocima, kao Mesiju-Krista, kao onoga u kojemu nam je Bog rekao sve o sebi i na najsavršeniji način objavio samoga sebe, kao našeg Boga i Spasitelja.

Njegovi sugrađani bili su ondašnji stanovnici Nazareta, Židovi onog vremena, ali to su, jer u njemu je Bog postao čovjek i živio na zemlji nama u svemu jednak osim u grijehu, svi ljudi. Više od svih drugih 'njegovi sugrađani' smo mi kršćani. Mi smo oni koji ga dobro poznaju, bar bi tako trebalo biti. No, sudeći, prema ovom što smo čuli u današnjem evanđelju, najveći problem Isusovih suvremenika je to što su mislili da ga poznaju, a nisu ga poznavali. Kako smo im slični baš mi, mi što mislimo i kažemo da ga dobro poznajemo, mi koji smo kršćani po tradiciji, a nismo kršćani po životu koji živimo i vrijednostima koje slijedimo! Toliko držimo do obreda i crkvenih blagdana, do naše tradicije, ali je li to dovoljno da bismo mogli reći da poznajemo Isusa? Nije li to često tek naše shvaćanje Isusa koje nema ništa s njegovom realnom slikom, a zbog čega se dogodi da ni mi ne prepoznajemo, protjeramo, izbacimo stvarnog Isusa, Isusa koji nam dolazi u svojoj riječi, sakramentima, Crkvi, Isusa koji nam dolazi u braći i sestrama, mužu, ženi, roditeljima, djeci, djedovima i bakama, unucima, susjedu, poznaniku, strancu itd.?

U popisu stanovništva se 86,28 % stanovnika ove zemlje izjasnilo kao katolici. Kršćana je oko 91,36 %. Na temelju mnogo primjera – koji su nešto nad čim se trebamo zamisliti, a nisu nešto što nevjernicima daje za pravo da nas ponižavaju i zakidaju u našim vjerničkim pravima – očito je da te brojke nemaju puno veze sa stvarnim stanjem u našem društvu. Neću navoditi dokaze. Očiti su. Samo ću podsjetiti, budući da je danas Dan života, da promislimo o tome jesmo li se kao vjernici dovoljno zauzeli za zaštitu života od začeća i prirodne smrti i štitimo li i sami život ili smo i sami podlegli, po shvaćanju i ponašanju, pod utjecaj kulture smrti. Budući da Isus uvijek govori istinu, istinu o sebi, o onima kojima govori, a istina smeta jer prokazuje, pokazuje, zahtjeva promjenu života, odbacivanje onog što je loše i prihvaćanje onoga što je dobro, ovo je, polazeći upravo od činjenice da mi činimo većinu u ovom društvu, nešto o čemu i mi moramo ozbiljno promišljati i to u dva smjera. Prvi smjer promišljanje je onaj prema vani, a uobličava se u pitanje je li to što se stanovnici ove zemlje u tolikom broju izjašnjavamo kao vjernici vidljivo i po pozitivnom odnosu ovog društva prema nama vjernicima i našim vjerničkim vrijednostima. Odgovor je nažalost negativan. Drugi je, za nas puno važniji, smjer promišljanje prema unutra, a on se uobličava u pitanje je li to što se stanovnici ove zemlje u tolikom broju izjašnjavamo kao vjernici vidljivo i po našem pozitivnom doprinosu ovom društvu i njegovom boljitku? Kažem da je ovo drugo pitanje za nas puno važnije, a i na njega je nažalost odgovor negativan, jer Isus se danas obraća baš nama, a to čini zato da ne bismo gledali druge, nego da bismo ispitali sami sebe.

Da bi znali doprinosimo li i mi osobno negativnom odgovor na ovo drugo pitanje, usporedimo sebe i svoj vjernički život s mjerom ljubavi koju nam iznosi današnje drugo čitanje. Kad to učinimo, saznati ćemo koliko smo doista pravi kršćani, a o tom odgovoru ovisi da li i koliko pozitivno doprinosimo ovom društvu i njegovom boljitku. Sve je u ljubavi i o njoj sve ovisi. Pravi kršćanin je, kao i ljubav, dobrostiv, nije zavidan, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojan, ne traži svoje, nije razdražljiv, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav za kršćanina nije ugoditi sebi. Ljubav za kršćanina znači željeti dobro drugome što, međutim, ne isključuje naše osobno dobro nego ga pretpostavlja. Kao takva ljubav je vrijednost koju mi kršćani, želimo li uistinu biti kršćani, trebamo pokušati slijediti kao najvišu vrijednost. Takva ljubav je ono što nas, prema Isusovom učenju, približava Bogu i u njegovim očima ima značenje, a neku osobu čini velikom. Kad bih sve jezike ljudske govorio… Ili kad bih bio poznat glumac, pjevač, pisac, nogometaš, rukometaš, a ne bih ljubio svoga bližnjega ništa sam. I kad bih sve znao, bio priznat znanstvenik ili kad bih bio najbogatiji čovjek na svijetu, ili kad bih, spustiti ćemo sve to na našu razinu, tradicionalno bio kršćanin, primio sve sakramente, redovito išao na misu, pa čak i svoju djecu kršćanski odgojio i borio se svim silama da mi ih država i oni kojima ona služi ne preodgoji, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo, jer pred Bogom sam bez ljubavi ništa!

Da, bez ljubavi sam ništa, ali zato u ljubavi mogu prepoznati Boga koji je Ljubav pisano velikim slovom, mogu prihvatiti njegovu istinu o njemu, meni, svijetu oko mene i mogu ga zatim slijediti i biti svjedok njegove istine i ljubavi u ovom našem svijetu i vremenu bez obzira na cijenu, a cijena je često cijena života, kako nam to svojim primjerom pokazuju sveti mučenici, među kojima ističem sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika i moje Dubrovačke biskupije, kojemu danas slavimo svetkovinu.

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)