• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Peta nedjelja kroz godinu u Godini vjere (C), 2013.

Tri liturgijska čitanja su nas upoznala s tri Božja poziva upućena ljudima različitog porijekla, društvenog položaja, zvanja i zanimanja, ali s istim poslanjem da budu navjestitelji Boga i njegovih veličanstvenih djela koja objavljuju njegovu ljubav i slavu. Prvi poziv opisan u prvom čitanju je Izaijin poziv. Izaija je, čini se, bio pripadnih viših, kraljevskih ili svećeničkih, krugova. Poziv je dobio u vrlo teškim okolnostima za svoj narod negdje oko 742. godine pr. K. Drugi poziv je poziv apostola naroda Pavla. On potječe iz građanske, vjerojatno trgovačke, obitelji. Po zanimanju je bio šatorar, ali je kao pravi Židov farizejske sljedbe završio i farizejsku rabinsku školu u Jeruzalemu. Njegov poziv dogodio se na samom početku povijesnog hoda Crkve na putu između Jeruzaleme i Damaska u koji je Pavao – tada još Savao – išao da bi uhitio i ušutkao Kristove sljedbenike, a što i sam spominje u ulomku koji nam je danas navješten kao drugo čitanje. Treći poziv je poziv s kojim nas je upoznalo današnje evanđelje, a riječ je o pozivu ribara Petra, prvoga među dvanaestoricom, čiju lađu je Isus pretvorio u svoju propovjedaonicu, a potom i njega samoga od ribara riba, pretvorio u ribara ljudi za Krista i njegovu radosnu vijest spasenja.

U navedenim pozivima svi smo – bili mi ovog ili onoga spola, porijekla, rase, ovog ili onog društvenog statusa, zvanja ili zanimanja, bračnog stanja – pozvani otkrivati svoj osobni poziv naviještanja, riječima i životom, onoga što je Izaija proračunski navijestio, Pavao snažno i neumorno naviještao, a Petar osobno iskusio. Svi smo pozvani biti navjestitelji Božjeg spasenja koje se dogodilo i Božje slave koja nam je objavljena u Isusu Kristu i njegovom boravku s nama i među nama.

Dugo se u Crkvi smatralo – čini se da se na našim prostorima i još smatra, što je i uzrok velikih nesporazuma koji se odnose na ono što Crkva smije, odnosno ne smije – da je Božji poziv nešto što je upućeno samo nekima, a da nije nešto što je upućeno svim članovima Crkve. Ovo je pogreška za koju smo u velikoj mjeri krivi mi svećenici, jer smo smatrali da se bez nas u Crkvi ništa ne može napraviti. Ovog bismo trebali postati svjesni osobito u Godini vjere u kojoj se spominjemo pedesete obljetnice Koncila koji je vjernicima otvorio vrata Crkve, a mi smo ih nastavili držati zatvorena ili tek malo odškrinuta. Bilo bi nepošteno reći da je to cijela istina. Krivnja je i na vjernicima, jer su se mnogi vjernici u Crkvi držali, a i dalje drže, pasivno i nezainteresirano. Rijetki su se, premda su znali i znaju da i pripadaju Crvi i u njoj imaju svoja prava i svoje dužnosti, borili za svoja prava, koja nisu i ne mogu biti iscrpljena na primanje sakramenata i sakremantala, nego u sebi uključuju, dakako na njihov specifičan način, pravo dioništva na Kristovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja. Vjernici se laici – govorio je još papa Pio XII., ponovio Ivan Pavao II. i preuzeo Katekizam Katoličke Crkve – nalaze na prvoj crti crkvenoga života; po njima je Crkva životno počelo ljudskog društva. Zato napose oni moraju biti sve više svjesni ne samo da pripadaju Crkvi, nego da jesu Crkva, što će reći zajednica vjernika na zemlji pod vodstvom zajedničke Glave, Pape, i biskupa s njim u zajedništvu. Oni su Crkva. Ako se u ovom što se događa posljednjih mjeseci po pitanju spolnog odgoja može izvući nešto pozitivno, onda je to – uz to što su nam se konačno otvorile oči i nadu da će se taj štetan odgoj za našu djecu prije ili kasnije morati povući, jer doista nema niti jedan razuman razlog, postoje samo oni ideološki, da ovakav zdravstveni odgoj ostane i dalje u školama – činjenica da su mnogi vjernici konačno postali svjesni da su oni Crkva i svoje dužnosti da u Crkvi budu na prvoj crti obrane njezinog vjerskog i moralnog naučavanja. Istovremeno su mnogi, nažalost, nastavili zanemarivali svoje dužnosti unutar Crkve ili ih zaustavljaju na onoj čisto formalnoj razini. Niski postoci onih koji redovito sudjeluju u misama i veliki postoci onih koji poslije sakramenta potvrde na neodređeno vrijeme prekidaju svaki kontakt sa Crkvom, odnosno konkretnom župnom zajednicom u kojoj su se pripravljali za svoje kršćansko poslanje u ovom našem prostoru i vremenu, najbolji su znak toga, kao što su istovremeno posljedica toga stavovi o moralnim i vjerskim pitanjima, koji su u raskoraku s moralnim i vjerskim učenjem Katoličke Crkve kojoj formalno pripadaju. Ovo je s vremenom dovelo do međusobnog udaljavanja koje ponekad stvara dojam kao da živimo u paralelnim svjetovima i da se međusobno uopće ne razumijemo, da postoje dvije, čak i tri Crkve, ona hijerarhijska, ona sastavljena od praktičnih vjernika i ona od velikog broja ostalih koji na ove prve gledaju s predrasudama i nepovjerenjem, osobito prema crkvenoj hijerarhiji. Dakako da je ovo plodno tlo za one koji nas ne vole, a ne vole nas zato što im smeta poruka Isusa Krista koja je uznemirujuća za sve one koji su se uljuljali u svoje ljudske sigurnosti, ali je ovo i plodno tlo i za krizu vjere koja možda zbog tradicionalnih razloga još nije bitno smanjila broj vjernika, ovo ne možemo reći i za porast broja nevjernika, ali je uzrokovala raskorak između onoga što vjeruje, govori i čini Crkva, i onoga što vjeruju, govore i čine mnogi koji joj formalno pripadaju i kažu da su vjernici.

Kako riješiti ovu situaciju i na nju u ovoj Godini vjere na pravi način odgovoriti? Tako što ćemo shvatiti, a zatim i prihvatiti, da svi u Crkvi, dakako svatko na svom mjestu na svoj specifičan način, dijelimo odgovornost za navještaj spasenja kojega je navijestio i u svojoj osobi ostvario Isus Krist. Bog je za to poslanje neke našao među višim društvenim skupinama poput Izaije koji je pripravljao Kristov dolazak, druge u srednjoj društvenoj klasi poput Pavla koji je širio istinu o Kristu, treće među običnim pukom poput Petra koji je iskusio život s Kristom. To poslanje nije ničije ekskluzivno pravo, nego ga svi možemo vršiti na naš specifičan način i u suradnji s drugima. I nitko od nas u tom poslanju nije gospodar navještaja, što znači da ne možemo mi odlučiti što je to što ćemo govoriti, nego smo svi njegovi poslužitelji. Sluge smo navještaja kojemu je Bog u Isusu Kristu dao sadržaj i kojemu je Crkva sa svojim učiteljstvom, papom i biskupima u zajedništvu s njime, autentični tumač. Shvatimo li i prihvatimo ovu istinu, moći ćemo ponovo izgraditi međusobnu povezanost i svijest istog poslanja – makar i nismo svi na isti način pozvani i poslani – i onda svojim životom i riječima svjedočiti svoju pripadnost Isusu Kristu, preuzimajući tim svoj dio odgovornosti za Crkvu, svijet, društvo, župu, obitelj, djecu…, ali i za navještaj Isusa Krista i njegove poruke spasenja koja je jedina sposobna dati odgovor na pitanje izvora i cilja, a tim i smisla našeg ljudskog postojanja.  

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)