Logo
Ispiši ovu stranicu

Uskrs u Godini vjere, 2013.

Uskrs u Godini vjere, 2013. http://www.cristorisortopesaro.it/News/AltreNotizie/Resurrezione2005.htm

Uskrsnuće Isusa Krista početak je novoga života kojim je pobijeđena smrt. Taj novi život nije povratak na stari način postojanja, na život prije smrti kao u nekim drugim slučajevima koje nam opisuju evanđelja. Ne! Isus je uskrsnuo na drugačiji način. On je uskrsnuo da više nikad ne umre. Njegovo uskrsnuće nije povratak natrag, nije nastavak onoga života koji je nasilno i grubo prekinut na Veliki petak. Njegovo uskrsnuće je prijelaz u novi, preobraženi život, kako će nam to posvjedočiti postuskrsna ukazanja. Premda je za apostole Uskrsnuli identičan Isusu iz Nazareta kojega su poznavali prije uskrsnuća, s kojim su podijelili tri prekrasne godine života, ali i kojega su kukavički napustili na Veliki petak, on je opet i drugačiji. Zato im je on u početku neprepoznatljiv. Njegovo tijelo je isto, kako to svjedoče njegove rane, ali je istovremeno i drugačije, kako to svjedoči činjenica da nije ograničen prostorom i vremenom. Uskrsnuli je postojao na novi način, za koji apostoli nisu imali pravi izraz. Nemamo ga ni mi. Riječ je o novoj i do tada ne postojećoj stvarnosti koja se ne da opisati ljudskim jezikom jer nadilazi ljudsko iskustvo.

Sve ovo bilo bi tek priča, sjećanje na nešto što se davno dogodilo, da se u tom uskrsnuću, toj novosti, novom životu koji se dogodio u uskrsnuću nisu i nama otvorila vrata prema istoj stvarnosti. „Kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih – čitali smo u pretposljednjem noćašnjem čitanju iz Pavlove poslanice Rimljanima – i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo … s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovom uskrsnuću“. Evo zašto „vjerovati ili ne vjerovati u Isusovo uskrsnuće … u našim životima čini veliku razliku“ (Uskrsna poruka). Način na koji postajemo slični smrti Isusovoj i otvaramo se novom životu koji se dogodio u uskrnuću je krštenje. „Krštenjem smo – kaže sv. Pavao na istom mjestu – zajedno s njime ukopani u smrt. (…) Pa ako i umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime“. Postoje dva obreda krštenja: uranjanjem u vodu i polijevanjem vodom. Iako obred uranjanjem, koji je danas zbog praktičnih razloga vrlo rijedak, bolje izražava ovo umiranje starom životu ulaskom u vodu koji označava umiranje i izranjanjem iz vode što označava uskrsnuće, ni uobičajeni obred polijevanja vodom nije u potpunosti lišen te simbolike, budući da polijevanje vodom označava ispiranje staroga čovjeka obilježenog grijehom i rađanje novoga čovjeka obilježenog milošću na nov život u Sinu Božjih posinjenih sinova i kćeri. U oba slučaja – i u uranjanju i u polijevanju – događa se bitna promjena, novost života, dakle ne povratak na život prije krštenja, nego stvaranje novoga života sinova i kćeri Božjih koji su se po krštenju sjedinili s Kristom u otajstvu muke i smrti, a po uskrsnuću s njim ustali na novi život.

Živimo li u skladu s ovom novošću, tj. jesmo li kao kršćani postali doista novi ljudi i koliko je ta naša kršćanska novost uočljiva u našoj svakodnevici? Budemo li se sami ispitivali možda odgovor na ovo pitanje ni neće biti tako loš. Dozvolite mi zato da upotrijebim nešto što će nam pomoći objektivnije vidjeti kakvi smo kao kršćani. Upotrijebiti ću jedan tekst koji je pred dva dana izišao na jednom poznatom portalu, a koji je, navodno, jedna blagajnica poslala jednom našem biskupu uz pitanje: „Čega se bojite Biskupe? Da će vam Papa ukinuti podno grijanje i poskidati pozlaćene prozore?“ Ne navodim to pismo da bih s autorom, tko god da je, raspravljao, osobito jer nemam nikakve strahove od pape Franje, kao i ostalom ni drugi biskupi, jer on ne čini ništa novo, osim što na jedan osebujan način, za papu istina malo neobičan, živi ono što su živjeli i činili pape prije njega, a i što smo svi mi pozvani i poslani činiti i uvjeren sam svi pokušavamo činiti, uključujući i biskupa kojemu je to pismo bilo upućeno i kojeg poznajem kao skromnog čovjeka. Ne navodim to pismo niti da bih branio dotičnog biskupa ili Crkvu i Vatikan opovrgavajući stare mitove, ni da bih opravdao tajkune i vladare tko god da oni jesu i što god sa su činili i čine. Ne! Navodim to pismo zato što u njemu vidim priliku za naš kršćanski ispit nad našom kršćanskom novošću, nad onim našim biti novi ljudi, ljudi uskrsnuća, koja mora biti vidljiva u našem svakodnevnom životu i u onim malim, najobičnijim stvarima, a ta novost, lijepo to pokazuje to pismo na konkretnim primjerima, nažalost nije vidljiva. Poslušajmo nekoliko ulomaka: „Nedjelja. Cvjetnica. Radim, pogađate, na blagajni. Rijeka ljudi ide iz crkve i pravo u dućan sa maslinovim granama u rukama. Pobožnost tako normalna za ovo podneblje jer oduvijek smo veći katolici i od Pape. Pogledam stvorio se malo veći red, a na kraju reda baka sa štakom strpljivo čeka. U jednoj ruci maslinova grana, u drugoj tablete nekog vitamina čija reklama cijeli dan viče sa TV-a da liječi sve moguće i nemoguće bolesti. Kažem, "gospođo prođite naprijed nemojte čekati". I odmah rafalno negodovanje u kojem prednjači mlađa žena. "Što vi penzioneri ranite kao da nemate vremena! Mene dijete čeka doma! Gdje god dođem, svugdje se gurate, svima smetate, a imate vremena na pretek". Istrese gospođa sve svoje frustracije premještajući iz ruke u ruku svoju maslinovu grančicu. I svi šute, nitko ni riječ da prozbori. Riskiram da se pridružim rijeci onih 350 ili već koliko tisuća nezaposlenih, proguram baku na čelo reda, stavim joj tablete u torbu, otvorim joj vrata i to najsporije što mogu. I mlada gospođa konačno na redu... "Molim vas dajte mi taj molitvenik o križnom putu i onaj o obitelji. Može i knjiga o našem kardinalu Kuhariću". Kupi ona sve to i puna ljubavi sa maslinovom granom ode svome domu. Bila je u crkvi donijela granu. I to je to. Žena. Majka. Kraljica.“  

Možda nas ova slika pomalo šokira. Možda u svojim detaljima ni nije istinita. Možda. Bez obzira na sve to, svi smo mi svjesni da ova slika nije samo slika. Da jest, trgovine u Hrvatskoj ne bi bile nedjeljom otvorene jer ne bi imalo smisla prodavati ako nitko ne kupuje, ali trgovine u Hrvatskoj su otvorene. I u njima se, i ne samo u njima, nego i u našim obiteljima i društvu kao takvom, ne bi ponavljale slike koje pokazuju da smo mi kršćani samo imenom, odlaskom u crkvu, maslinovom grančicom u ruci ili nekim drugim znakom, a da smo u svemu drugome, osobito u odnosu prema drugim ljudima, onima koji su slabiji od nas, ostali onaj stari pali čovjek, čovjek grijeha i svega onog što grijeh sa sobom nosi.

Nije ovo poziv na naše kršćansko samosažaljenje ili, ne daj Bože, mirenje s trenutnim stanjem. Ne! Ovo je poziv na obraćenje. Krist je uskrsnuo na novi život da i mi, mi koji smo po krštenju s njim 'ukopani u smrt', možemo biti uskrišeni na novi život. A što nam je, zapravo, činiti? Vrlo jasan odgovor na ovo pitanja nam svima zajedno šalje spomenuti papa Franjo. Za ovu prigodu i pojašnjenje onoga što nam je činiti, posuditi ću nekoliko misli iz njegove kateheze u prošlu srijedu. Nakon što nam je progovorio o svemu onome što je Isus činio hodeći zemljom – vrhunac toga što je Isus činio je „ono što se događa na križu, a ne križ samo po sebi“, a na križu se događa „objava o Bogu koji je bezuvjetna ljubav, koji čovjeka poziva u svoje zajedništvo da bi s njime podijelio ljepotu ispunjena postojanja kojemu smrt više nije prepreka“ (Uskrsna poruka) – papa Franjo nam poručuje: „Slijediti, pratiti Krista, ostati s njim zahtjeva … "izlaženje": iz samih sebe, iz načina življenja vjere koji umara i plod je navike, iz napasti da se zatvorimo u vlastite sheme koje na kraju vode zatvaranju prostora Božjem stvaralačkom djelu. Bog je izašao iz samoga sebe da dođe među nas, postavio je svoj šator među nas da nam donese svoje milosrđe koje spašava i daje nadu. … Ovo dobro upamtite: izaći iz nas, poput Isusa, kao što je Bog izašao iz samoga sebe u Isusu i Isus izašao iz sebe za sve nas. Netko bi mi mogao reći: "Ali, oče, nemam vremena", "imam toliko posla", "teško je to", "što ja mogu učiniti svojim slabim snagama, i sa svojim grijehom, s toliko toga?". Često se zadovoljavamo ponekom molitvom, nedjeljnom misom na kojoj smo rastreseni i na koju ne dolazimo redovito, nekom gestom ljubavi, ali nemamo hrabrosti "izaći" da drugima nosimo Krista. … Veliki je tjedan vrijeme milosti koje nam Gospodin daje da otvori vrata našega srca, našega života, naših župa … pokreta, udruga, i da "izađemo" ususret drugima, da budemo drugima bližnji koji će im nositi svjetlo i radost svoje vjere. Izlaziti uvijek! I to s Božjom ljubavlju i nježnošću, u poštivanju i strpljivosti, znajući da mi stavljamo naše ruke, naše noge, naše srce, ali je Bog taj koji ih vodi i daje da svako naše djelo urodi plodom“.

S ovim mislima i poticajima pape Franje, a uz njih i s iskrenom željom da u našem kršćanskom životu budu vidljivi učinci uskrsnuća po onom našem biti novi ljudi, „strpljivi sa sobom i s drugima, ali tajno opredijeljeni za zajedništvo s Bogom i usmjereni prema … Ocu koji nas privlači konopcima ljubavi kojemu ni smrt … nije prepreka jer objavljeno nam je: ljubav nije jaka kao smrt …, ljubav je jača od smrti“ (Uskrsna poruka), svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs.

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)