Logo
Ispiši ovu stranicu

2. vazmena nedjelja u Godini vjere - Božanskog milosrđa (C), 2013.

U vrijeme Jubileja 2000. godine, bl. Ivan Pavao II., papa, odredio je da se Bijela nedjelja slavi i kao Nedjelja božanskog milosrđa. Ovo mi je poticaj da danas progovorim o temi božanskog milosrđa koje je središnja poruka cjelokupne povijesti spasenja, koja je svoj vrhunac i puninu imala u Isusu Kristu koji je, „utjelovljenje stvoriteljske i otkupiteljske Ljubavi“ (Benedikt XVI.).

Ne znam jeste li možda vidjeli film Patch Adams, snimljen na temelju stvarnih događaja iz života američkog liječnika i osnivača Gesundheit instituta za besplatno liječenje dr. Hunter-a Patch-a Adams-a, koji je u liječničku praksu uveo humor i smijeh. Naime, u tom filmu spomenuti liječnik se - negdje pri kraju filma i u trenutku krize kroz koju je prolazio nakon što je, primjenjujući njegove metode, ubijena njegova djevojka i suradnica - posvađao s Bogom kojemu se obratio ovim riječima: „Kaži mi što to radiš? U redu, promatrajmo logično. Stvoriš čovjeka. Čovjek trpi ogromnu količinu boli. Čovjek umire. Možda si trebao još malo pričekati i dobro promisliti prije stvaranja. Sedmog dana si se odmarao. Možda si ga trebao provesti suosjećajući!“ Ovako dr. Patch koji, čini se, u tim trenucima boli nije bio svjestan onoga što se dogodilo nakon stvaranja, a što zovemo povijest spasenja koja je svoj vrhunac imala u Isusu Kristu kao utjelovljenju stvarateljske i otkupiteljske ljubavi. Ta nam, naime, povijest pokazuje da se Bog, makar se sedmog dana i odmarao od stvaranja – a nije jer stvaranje još uvijek traje – ni jednog trenutka nije odmarao od suosjećanja s čovjekom i čovječanstvom. Bog u kojega vjerujemo, nije neki odsutni i nezainteresirani deistički Bog, nego je osobni Bog ili, kako kaza Pascal, „Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Bog Isusa Krista“, koji je u ovom svijetu uvijek bio prisutan po svojim glasnicima, a u punini vremenu nam se objavio i vlastitom Sinu Isusu Kristu u kojemu je ne samo hodao zemljom propovijedajući i čineći dobro, nego i samog sebe predao u smrt i križ suosjećajući s patnjom, bolima, slabostima, nesavršenostima ovoga svijeta, preuzimajući na sebe njegove grijehe i zlobu, da bi u osmom danu, prvom danu u tjednu, mogao izvesti novo stvaranje, stvaranje novog, uskrslog čovjeka u kojemu se zrcali budućnost čitavog čovječanstva. Navještaj ove milosrdne Božje ljubavi koje nam se objavila u povijesti spasenja, temeljno je poslanje Crkve koje ona uprisutnjuje sakramentima, posebice sakramentom pomirenja, ali i zajedničkim i pojedinačnim djelima milosrđa. „Milosrđe, milosrđe, milosrđe“, rekao je papa Franjo ispovjednicima u bazilici svete Marije Velike dodajući: „Vi ste ispovjednici, budite, dakle, milosrdni prema dušama. To im je potrebno.“ Ma zapravo, sve što Crkva govori ili čini objavljuje, ili bi trebalo objavljivati, milosrđe koje Bog pokazuje prema čovjeku. U ovom vidim poruku i poslanje za svakoga od nas, jer svi smo mi pozvani biti svjedoci i sredstva Božjeg milosrđa u našem svijetu i vremenu.

Unoseći humor i smijeh u ljudsko trpljenje, ali i pomažući svima onima kojima sustav nije mogao pomoći jer nisu mogli plaćati zdravstveno osiguranje, dr. Patch je, bez obzira na svoja pitanja i svoje prepirke s Bogom, svojim životom i djelima pokazao da je to shvatio. Poput njega su to shvatili i mnogi drugi koji u svojoj svakodnevici s vjerom u uskrsnuće svjedoče Božje milosrđe, vjerujući da su baš njima i u njihovoj situaciji upućene utješne riječi iz Otkrivenja koje smo čuli kao drugo čitanje: „Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključeve Smrti i Podzemlja.“ Među njima bih, u ozračju navještenog evanđelja i Isusovih ukazanja, želio posebno spomenuti apostole okupljene onog prvog dana u tjednu u dvorani posljednje večere gdje ih je u njihovom beznađu i strahu pohodio uskrsli Isus ispunjavajući ih svojim mirom: „Mir vama!“, ali i zadužujući ih da budu donositelji tog mira svim ljudima: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“, što su oni, kako vidimo u prvom čitanju iz Djela apostolskih, revno i činili sve do dara vlastitog života, dok bi između apostola istaknuo apostola koji te nedjelje nije susreo uskrslog Isusa, jer te nedjelje nije bio s njima. Riječ je o apostolu Tomi kojeg je tradicija prozvala Nevjerni, a evanđelje ga naziva Blizanac, od kojeg Isus ne odustaje, kao što ni od koga ne odustaje – Isus nije odustao ni od Jude nego je Juda odustao od Isusa – već mu osobno prilazi u njegovoj nevjeri pomažući mu da postane vjeran: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stvari je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.

Pokušajmo ovo shvatiti dvojako. Najprije pokušajmo ovo shvatiti kao poziv da ne gubimo pouzdanje u Boga, poziv da, premda nam se u našoj osobnoj situaciji Bog čini ponekad odsutnim, dalekim, možda čak i mrtvim, ne očajavamo, jer Bog nas neće nikad napustiti. Istovremeno pokušajmo ovo shvatiti i kao poticaj da ne gubimo pouzdanje u druge ljude i njihovu mogućnost da dođu na put spasenja, da upoznaju Isusa, da mu povjeruju, a što znači da je to poziv da kao što Bog nije odustao od nas, tako da ni mi nikad ne odustanemo od drugih jer, makar su oni gluhi za naše riječi, objašnjenja, svjedočenja – kao što je svojom tvrdoglavošću to bio Toma, a njegovih blizanaca je pun naš svijet, među njima smo često i mi sami – moramo znati da milosrdni Bog od nikoga nije odustao i ne može odustati, da on sve jedno čeka, traži i nalazi svakoga tko mu se poput Tome otvori u svojoj nevjeri. Neka ovo bude poticaj našoj nadi da će im, da će nam, uskrsnuli Isus jednom osobno prići, ove ili one nedjelje, za jednu ili više godina, i svojom milošću i milosrđem, jer on je milosrdni Bog, pokazati znakove svoje ljubavi i milosrđa, koji će im, koji će nam, povratiti vjeru u uskrsnuće.

Da bismo doista shvatili koliko smo vrijedni Bogu, koji je milosrdni Bog koji nikad i od nikoga ne odustaje – papa Franjo će ovo izraziti riječima: „Bog se nikada ne umara davanjem oprosta, … mi (se) umorimo tražeći od njega oprost poslužit ću se pričom meni nepoznatog autora koja kroz konkretnu sliku progovara o ljudskoj vrijednosti, koja se za milosrdnog Boga nikad ne umanjuje i ne može umanjiti:

Poznati predavač započeo je svoj seminar pokazujući novčanicu od 20 dolara. Zapitao je 200 ljudi koji su bili u dvorani: „Želi li tko ovih 20 dolara?“ Ljudi su počeli dizati ruke. Tada im je rekao: „Jedan od vas dobit će ovih 20 dolara, ali prvo mi dopustite da nešto učinim.“ Počeo je gužvati novčanicu. Potom je upitao: „Tko ju i dalje želi?“ Ruke su i dalje bile u zraku. On je nastavio: „A što ako učinim ovo?“ Ispustio ju je na tlo i počeo ju je cipelom otirati po podu. Podigao ju je svu zgužvanu i prljavu. „I tko ju još uvijek želi?“ Ruke su i dalje bile u zraku. Tada im reče: „Prijatelji, trebali bismo iz ovoga naučiti vrlo važnu lekciju. Ma što učinio novčanici, vi je i dalje želite jer nije izgubila na svojoj vrijednosti. Ona i dalje vrijedi 20 dolara. Puno puta u našim životima bili smo bačeni i uprljani zbog naših krivih odluka i životnih okolnosti. Zbog toga smo se osjećali kao da smo bezvrijedni. Ali bez obzira što se dogodilo ili što će se dogoditi, nikad nećemo izgubiti svoju vrijednost. Prljavi ili čisti, zgužvani ili ispeglani uvijek ćemo biti neprocjenjivi onomu tko nas voli. Vrijednost našeg života ne proizlazi iz onoga što jesmo ili što radimo, nego iz onoga čiji smo i kome pripadamo…“

Ocijeni sadržaj
(5 glasova)