• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, 2013.

Moskau,_Stalin_und_Ribbentrop_im_Kreml Moskau,_Stalin_und_Ribbentrop_im_Kreml

Pitanje 'Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?', postavljeno s namjerom da se Isusa 'iskuša' i diskreditira. Isus mu ipak pristupa s poštovanjem sažimajući sve starozavjetne zapovijedi i propise u dvije zapovijedi koje pretvara u jednu jedinstvenu zapovijed o kojoj 'visi sav Zakon i Proroci', a to je zapovijed ljubavi: 'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom, i svim umom svojim. … Druga, ovoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga'.

U ozračju cjelokupnog evanđeoskog navještaja, iz Isusovog odgovora možemo izdvojiti nekoliko važnih elemenata:

Bog kojeg smo pozvani ljubiti prvom zapovijeđu nije Bog kakvim su ga shvaćali njegovi suvremenici i predstavljali farizeji i zakonoznanci brojnim zapovijedima i propisima – ukupno 613, od čega 365 negativnih i 248 pozitivnih – a što očituje i postavljeno pitanje. On nije Bog ljubomore i osvete, nije Bog koji čeka hoće li nas uhvatiti u kršenju bilo kojeg zakona, nego je Bog ljubavi, Bog milosrdni otac koji čeka kad ćemo se vratiti u kuću očevu i očinski zagrljaj. Shvaćena u ovom duhu prva zapovijed ljubavi prestaje biti zapovijed, a postaje poziv na ljubav prema Bogu koji je naš Otac, Bogu koji nas voli. Taj poziv od nas ne traži samo riječi ili pobožne uzdahe, nego traži da mu se predamo u cjelini, da on za nas bude iznad i prije svega drugoga. Boga se, naime, može voljeti samo potpuno, dakle svim srcem, dušom, umom ili ga se uopće ne ljubi. Kad god nam je nešto ispred njega, bila to neka osoba ili stvar ili mi sami sebi s našim sebičnim interesima i željama, onda njega zapravo ne volimo jer on nije i ne može biti nakon koga, a još manje nakon čega.

Iako je bio upitan: 'Koja je zapovijed najveća?', a ne koje su zapovijedi najveće, riječima 'druga ovoj slična', Isus zapovijedi ljubavi prema Bogu dodaje i zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Tim je dvije zapovijedi učinio jedinstvenom zapovijeđu, poručujući nam da se Boga ispravno voli ako ga se traži i nalazi i u bližnjima i da se bližnjega ispravno voli ako se u njemu pronalazi i kroz njega ljubi Bog. Istinska novost ovog što Isus govori je u tome da se ljubav prema Bogu ne ispunjava vršenjem zakona, kao što to puno puta i mi mislimo i u skladu se s tim ponašamo marginalizirajući one koji ne žive u skladu sa zakonom, nego ljubavlju prema čovjeku, koja je istovremeno i najbolji dokaz ljubavi prema Bogu.

Uz Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, a i prvo čitanje o Davidovoj prabaki Ruti koja se odrekla svoje nacionalnosti i vjere da bi služila svojoj svekrvi u njezinoj potrebi, želim izdvojiti još jednu novost ove jedne i jedinstvene Kristove zapovijedi ljubavi koju su, nažalost, toliko puta u povijesti zaboravili i Isusovi učenici. Ta novost je da nam bližnji nije samo onaj tko je naše rase, klase, vjere – možemo ovom dodati i sve moderne podijele – nego da nam je bližnji svaki čovjek, osobito onaj koji se nalazi u situaciji da mu trebam biti bližnji. Vezano uz ovo, želim još nešto istaknuti. Bili smo, mislim na nas kršćane, žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – podsjećam da se ove godine prisjećamo 1700 obljetnice Milanskog edikta kojim je završeno dugo razdoblje od 250 tijekom kojeg su kršćani, nekad više, a nekad manje, bili proganjani – a na neki način smo žrtva tih režima i danas jer nas i danas proganjaju i uskraćuju u našim pravima. Istovremeno smo i mi kršćani, šuteći pred totalitarnim i autoritarnim režimima ili se čak njima koristeći, ne dižući dovoljno svoj glas pred diktaturama, holokaustom, progonima, rasizmom – a neki i aktivno u svemu tome sudjelujući – izdali Krista i njegovu evanđeosku novost ljubavi prema Bogu koja se ispunjava u ljubavi prema bližnjemu, zbog čega, s bl. Ivanom Pavlom II., trebamo priznati „da mi kao Crkva nismo bili u prvim redovima obrane ljudskih prava i da smo često svojom teologijom opravdavali kršenja ljudskih prava.” Šuteći pred šutnjom u prošlosti, znači nositi dvostruku odgovornost, ali i znači – što je još gore – ostaviti mogućnost prošlosti da se, hranjena mitovima, ponovi u svom najgorem obliku. Ovome je najbolji dokaz Domovinski rat i ono što se u njemu događalo.

Trebamo se suočiti s istinom. Koja je to istina? To je istina o kojoj govori ovaj Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, a on govori da su svi totalitarizmi i autoritarizmi jednaki, da im je – makar se zaklinjali u Boga i pozivali na čovjeka, a i to se nažalost događalo i događa – učinak isti. Današnji dan je, naime, dan sjećanja na 23. kolovoza 1939. godine kad su nacistička Njemačka i komunistički Sovjetski Savez potpisali Sporazum Molotov-Ribbentrop, javni pakt o nenapadanju i podijeli interesnih sfere u istočnoj Europi. Ovaj pakt jasno poručuje: Nacizam i komunizam su isti! Nije potrebno prebrojavati žrtve da bismo to shvatili. Židovska izreka: „Tko je spasio jednog čovjeka kao da je spasio cijeli svijet!“, vrijedi i obrnuto: Tko je ubio jednog čovjeka kao da je ubio cijeli svijet! To nam poručuju žrtve kojih se danas spominjemo i za koje molimo! Ovo je glavna poruka današnjeg dana koju želim naglas izgovoriti da bi je čuli i oni koji se kite s ustaškim kapama i četničkim kokardama, koji umanjuju ili ne daju dovoljnu pozornost nacističkim, fašističkim, a u nas u zajedništvu s njima ustaškim i četničkim zločinima, zaboravljajući ili nedovoljno vrednujući žrtve koje govore i nastaviti će govoriti u Jasenovcu i na mnogim drugim stratištima i zgarištima, ali i da bi je čuli i oni koji se ponose kapama sa zvijezdom petokrakom na čelu, koji slave zločin kao početak oslobođenja, koji niječu i zidom šutnje prekrivaju komunističke zločine – potpomognuti svim vladajućim političkim garniturama posljednjih desetljeća – ne dozvoljavajući da se konačno sazna što se dogodilo, da se svakoj žrtvi dade ime i prezime i oda dužno poštovanje. Među totalitarnim sustavima nema razlike! Svi su zločinački, u svojim različitim oblicima i izvedenicama, kao što su zločinački i svi autoritarni sustavi koji su uklanjali – nažalost i danas to čine – sve one koji se ne uklapaju u njihovu političku viziju i interes. Ovo je trajna opasnost od koje, zbog korupcije i različitih interesa kojima danas prednjače interesi multinacionalnih kompanija i banaka koji su nas i doveli u ovu krizu koja je prije svega kriza duha – izgubio se Bog, pa je s pozornice nestao i čovjek sa svojim dostojanstvom – nisu lišena niti ona društva koja se ponose višestoljetnom demokracijom. Što je tek s onima koja demokraciju imaju tek nekoliko desetljeća? Zato smo danas ovdje da se sjetimo, da na pogreškama naučimo kako se ništa slično i u nijednom obliku, ne bi nikad više ponovilo. Istina je, nažalost, da se ponavlja. Ne želim polemizirati, osobito ne želim uprijeti prstom i osuđivati bilo koga, ali sve jedno ne mogu prešutjeti jednu kategoriju ljudi koji su i danas osuđeni na smrt zato što to većina smatra opravdanim – što znači da i demokracija može postati autoritarni sustav ako ne vodi računa o pravima svakog pojedinca – a to su nerođeni u koje uključujem i sve one s kojima se, pod izlikom liječenja neplodnosti, na različite načine eksperimentira. Njima se postupno pridružuju stari i teško bolesni. Tko će nakon tog doći na red? U Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima želim svoj glas dati svima koji nemaju glasa!

'Učitelju, koja je zapovijed najveće u Zakonu', dvije tisuće godina kasnije? Za Isusa to pitanje nije važno. Za njega je važno samo to da sve zapovijedi i svi zakoni vode računa o dvjema zapovijedima ljubavi, onoj prema Bogu iznad svega i bližnjemu kao sebi samome. Veza između ovih dviju zapovijedi za Isusa je tolika da ako ne vršiš jednu, ne vršiš ni drugu. Ne može se na pravi način voljeti ljude, svakog čovjeka, a ne voljeti Boga, kao što se ne može na pravi način voljeti Boga, a ne voljeti ljude, svakog čovjeka. Poštujući sve koji su drugi i drugačiji i prepoznajući bližnje u onima kojima smo, bez obzira na njihovu rasu, klasu, vjeru i sl., potrebni kao bližnji, pokušajmo ovo shvatiti da bismo, u našim crkvenim i društvenim odnosima, mogli nadići minimum na kojemu nas želi ostaviti pitanje: 'Učitelju, koja je zapovijed najveće u Zakonu', koje je, čini mi se, i danas jednako provokativno kao i onda kad je izgovoreno, jer je sklono zaboraviti bilo Boga ili bilo čovjeka – što uvijek ima jednako katastrofalne posljedice – i postići maksimum na koji nas poziva Isus izjednačavajući ljubav prema Bogu svojemu 'svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim srcem svojim', s ljubavlju prema bližnjemu svome kao sebi samome.

Ocijeni sadržaj
(4 glasova)