• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

32. nedjelja kroz godinu u Godini vjere (C), 2013.

Današnja Božja riječ poticaj nam je i poziv da obnovimo svoju vjeru u uskrsnuće mrtvih što se sasvim lijepo nastavlja na prošlotjedno ozračje proslava svetkovine Svih svetih i Dušnog dana. Vjerujemo li mi još u uskrsnuće mrtvih? Da to pitanje nije nimalo neumjesno, svjedoče rezultati jednog sociološkog istraživanja koje je svojevremeno provedeno u četrnaest zemalja Europe, a prema kojemu se od 71% Europljana koji su se izjasnili da vjeruje u Boga (Poljska 97%, Rusija 87%, Austrija 84%, Španjolska 80%, na posljednjem mjestu je Češka s katastrofalnih 37%), samo njih 53% izjasnilo i da vjeruju u život nakon smrti (IKA, 22. 02. 2005.). Ovaj trend očituje i jedno drugo, nešto starije, istraživanje koje je polazeći od vjerničke pripadnosti došlo do sličnih rezultata prema kojima u Boga vjeruje 88 % katolika, 75 % protestanata i 28 % onih koji ne pripadaju ni jednoj Crkvi, a u uskrsnuće mrtvih samo 48 % katolika, 41 % protestanata i 10 % onih izvan Crkve (T. Ivančić, Porast vjere u reinkarnaciju – izazov vjeri u uskrsnuće, u BS, 68(1997)2-3, str. 252).

Bojimo se smrti jer se, kako nam kaže Koncil, bojimo od “utrnuća za vazda“ (GS 18), onog biti pa više ne biti, prestati postojati. Zbog ovoga straha od smrti protiv nje se borimo i bunimo. Sva se naša borba i pobuna na kraju pretvori u uzaludan trud i muku. Usprkos svom ljudskom znanju i tehničkim dostignućima, život uspijevamo produžiti tek koji dan, možda koji mjesec ili, u najboljem slučaju, koju godinu. Od kad god čovjek na zemlji živi, bori se protiv smrti, ali je njegova borba na kraju izgubljena, usprkos pokojoj dobivenoj bici. U ozračju spomenutog govora i razmišljanja o smrti protiv koje čovjek uspijeva dobiti bitku, ali ne i rat, utješnim nam zvuče Kristove riječi koje često ponavljamo na našim kršćanskim sprovodima: „Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11, 25). Na grobu u koji ću, ako Bog da, biti pokopan, dao sam napisati jednu drugu rečenicu iz Ivanovog evanđelja koja sažima bit Isusove radosne ili evanđeoske poruke i pomaže nam da vjerujući u njega i njegovo uskrsnuće s nadom gledamo u smrt bližnjih i u svoju vlastitu smrt: „Jer ja živim i vi ćete živjeti“ (14, 19). Odakle izvire ova sigurnost. Iz vjere da se, makar je i Isus Krist iskusio smrt, tamu groba, u njegovom slučaju dogodilo nešto potpuno drugačije od onoga što se svakodnevno događa s, kažu, otprilike 150.000 ljudi na zemlji. On, za razliku od svih njih, nije ostao mrtav u grobu. On je uskrsnuo! U njegovom slučaju je smrt dobila bitku, ali je izgubila rat. U njegovom životu smrt nije imala posljednju riječ, a nema je ni u životu onih koji u njega vjeruju. Jer On živi i mi ćemo živjeti!

Današnje evanđelje nam predstavlja grupu ljudi koji u to ne vjeruju. Nazivali su se saduceji i to što nisu vjerovali u uskrsnuće je bili jedno od njihovih osnovnih obilježja. Oni ne pitaju Isusa zato što žele znati, nego ga pitaju jer mu se žele narugati, zajedno s farizejima i svima onima koji dijele vjeru u uskrsnuće. Saduceji, oni koji ne vjeruju u uskrsnuće i koji se rugaju s onima koji u uskrsnuće vjeruju, nisu samo ljudi prošlosti. Oni su jednako tako i još više i ljudi naše sadašnjosti.

Kako Isus odgovara na saducejsku nevjeru i ruganje? On na to odgovara ukazujući na osnovnu pogrješku unutar saducejskog razmišljanja, a njihova osnovna pogrješka je to što sadašnjost žele preslikati u vječnost. Isus im poručuje da to ne tako ne funkcionira. Istovremeno ih upozorava se takvim pristupom ograničava Božja moć, a što onda za posljedicu ima i to da se izgubi i Boga. Isus pred saduceje stavlja izbor koji nije samo izbor između vjere i nevjere u uskrsnuće, nego je izbor između vjere i nevjere uopće. Ili se vjeruje u uskrsnuće ili se uopće ne vjeruje u Boga. Ne može se vjerovati u Boga koji je stvorio nebo i zemlju, sve što je na zemlji i konačno kao vrhunac zemaljskog stvaranja jednino zemaljsko razumno biće, čovjeka, koji je, da bi spasio čovjeka nakon njegovog pada poduzeo mnoga veličanstvena djela opisana kroz biblijsku povijest spasenja u koju su vjerovali i saduceji, a koji bi istovremeno tog istog čovjeka, a s čovjekom svu stvorenu stvarnost, osudio na vječnu smrt, odredio mu da završi u grobu. A upravo to bi se to dogodilo ako ne bi bilo uskrsnuća. U tom slučaju bi, kako netko kaza, završetak povijesti spasenja bila Božja vlast nad jednim velikim grobljem, a ljudski život tek Božja igra s nama. Drugim riječima, Bog bi nam da vidimo i želimo svjetlo, radost, život, da shvatimo važnost svega toga, a onda bi nam na kraju svega rekao da ništa od svega toga nije namijenjeno nama. Ovo isto vrijedi i za sve današnje saduceje o kojima su nam progovorila spomenuta sociološka istraživanja koja nam kažu da mnogi od onih koji kažu da vjeruju, zapravo ne vjeruju i onih koji kažu da jesu, zapravo nisu.

O tome koliko je važna vjera u uskrsnuće ne samo za budući život, nego i sadašnjost u njezinim izazovima i poteškoćama, progovorilo nam je prvo čitanje u ulomku iz Druge knjige o Makabejcima o početku mučeništva sedmorice braće i njihove majke koji su, poput mnogih drugih ne samo u povijesti Židovskog naroda, nego i svih drugih naroda, podnijeli mučeništvo zbog vjernosti vjeri otaca. Njihov ponašanje, osobito ponašanje same majke koja je u svakom svom sinu ponovno bila mučena, veličanstven je primjer postojane nade i vjere u uskrsnuće. Isto svjedočanstvo dali su nam mnogi kršćanski mučenici, a daju i danas jer je „otprilike svaki … deseti kršćanin na svijetu danas diskriminiran ili progonjen zbog svoje vjere - ukupno više od 200 milijuna u 60 država“ (GK, 33-34/2010) zbog, kako sv. Pavao kaže u ulomku iz Druge poslanice Solunjanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, „nezgodnih i opakih ljudi“ koji „nemaju … vjere“. Svim tim kršćanskim mučenicima, bilo Pavlovog vremena, bilo kasnijih vremena, uključujući i naše vrijeme, pomoć je, uči nas sv. Pavao, „sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi“ jer on im je dao i daje „trajno ohrabrenje i dobru nadu“, ohrabrivši njihova srca „u svakom dobrom djelu i riječi“, učvrstivši ih i sačuvavši od Zloga da bi mu mogli ostati vjerni do kraja. S tom Božjom snagom u sebi i pouzdanjem u to da je Gospodin onaj koji njihova srca upravlja „k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj“, svi oni su radije birali i biraju smrt s pouzdanjem u Boga, nego li život bez Boga i protivno njegovoj volji. Učinili su to jer su vjerovali i čine to jer vjeruju da smrt nije kraj njihovog postojanja i da ih u Kristu s Kristom i po Kristu očekuje drugi, ljepši život, da ih očekuje uskrsnuće.

U Vjerovanju ispovijedamo: „I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka.“ Neka nam, na tragu Kristovog odgovora saducejima, ova ispovijest vjere probudi svijest da bez vjere u uskrsnuće uopće nema smisla biti kršćani, „jer – kako kaza sv. Pavao na jednom drugom mjestu – ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15, 16-19). I ne zaboravimo! Vjera u uskrsnuće nije negacija fizičkog života. Smrt će nam i nadalje ostati bolno iskustvo koje ćemo, međutim, lakše prihvatiti i s njim se nositi znamo li da smrt nije kraj, nego prijelaz, da nam se, kako pjevamo u pokojničkom predslovlju, „život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemaljskog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)