Logo
Ispiši ovu stranicu

34. nedjelja kroz godinu u Godini vjere ili Krist Kralj (C), 2013.

www.holyart.com www.holyart.com

 

Svetkovina Krista Kralja relativno je novijeg datuma. Ustanovio ju je 1925. papa Pio XI. kao odgovor Katoličke Crkve na sve učestalije pojavljivanje ateističkih totalitarnih režima kojima je jedna od osnovnih značajki bila oduzimanje bilo kakvog utjecaja na svjetska zbivanja Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Trend se nastavlja. To vidimo svaki dan, ali to, jer se ponekad zavaravamo misleći da nam se to samo tako čini, još zornije pokazuju vrlo zanimljivi podatci iz godišnjeg izvještaja za 2012. godinu OESS-ova Ureda za demokratske institucije i ljudska prava. To izvješće u kratkim crtama može biti svedeno na zaključak da su u cijeloj Europi u porastu zločini iz mržnje i da su nakon onih rasnih zločina iz mržnje, najbrojniji oni prema kršćanima, i da je porast zločina prema kršćanima osobito zamjetljiv u zemljama navodnih velikih sloboda za sve, osim, čini se, za vjernike i osobito kršćane (http://tandis.odihr.pl/hcr2012/pdf/Hate_Crime_Report_full_version.pdf).

To što je svetkovina Krist Kralja novijeg datuma, ali i što pojam kralj danas nije toliko popularan, ne umanjuje značenje ove svetkovine. Uostalom, njezin je sadržaj star koliko i samo kršćanstvo. To nam najbolje pokazuje današnje evanđelje koje nam Isusa prikazuje kao kralja, ali i objašnjava da je njegov način kraljevanja drugačiji od onog koji mi obično imamo o tom pojmu. „Ovo je kralj židovski“, pisalo je na Isusovu križu. Prema zamisli njegovih neprijatelja taj je natpis trebao biti znak kazne i izrugivanja. Umjesto toga postao je proročansko tumačenje Isusovog križa kao kraljevskog prijestolja onoga koji je, kako smo čuli u drugom čitanju, „slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja“, onoga u kojemu je „sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo vrhovništva, bilo Vlasti“ i po kojemu je Bog, „uspostavivši mir krvlju križa njegova“, izmirio „sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.

Nije bilo lako na Kalvariji prepoznati Isusovo kraljevsko dostojanstvo, kao što ga nije lako prepoznati niti u današnjim Kalvarijama. Zato ono trostruko izrugivanje glavara s narodom koji ga nisu smatrali dostojnim niti toga da mu se osobno obrate: „Neka spasi sebe ako je on Krist Božji, Izabranik“, vojnika koji mu vojnički bahato prilaze otvoreno se rugajući: „Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe“ i obješenog zločinca koji je smatrao da i onako nema što izgubiti: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ Na Kalvariji ga kao kralja nisu uspjeli prepoznati čak ni njegovi učenici kojih nema pod križem i koji su se sigurno pitali što Isus raspeti na križu ima s onim obećanim Mesijom kojem su se nadali i kojeg su čekali kao onog kojemu će, kao i Davidu u prvom čitanju, prići sva izraelska plemena, a zatim i svi narodi svijeta, da se podlože njegovoj vlasti. Zapravo, uz Isusovu majku i ono nekoliko žena koje su ga s ljubavlju slijedile, Isusa je kao kralja na Kalvariji prepoznao samo onaj tko se u poniznosti skrušio priznajući svoj grijeh i Isusovu pravednost: „Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje. (…) Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!

Da u raspetom na križu nije bilo lako prepoznati kralja i da to nije lako ni danas, sugerira nam jedna priča. Priča je to o „nekom mistiku kojemu se u viđenju ukazao Gospodin ogrnut skupocjenim plaštem i sa zlatnom krunom na glavi. 'Pokloni mi se', zapovjedila je prikaza. No mistiku, zagledanom u raskošan plašt i dragocjenu krunu, duša je zatreperila od nelagode te je, umjesto da klekne, naglas izrekao misao koja mu se rađala u mozgu: 'Nisi ti moj Gospodin! Kada bi bio on, glavu bi ti resila trnova, a ne zlatna kruna! Odlazi, sotono!' I prikaza se smjesta rasplinula i iščeznula.“ Ova nam priča, na tragu onog što govori papa Franjo od početka svoga pontifikata, nudi i jasne kriterije za prepoznavanje Isusa Krista kojeg kao kralja nećemo i ne možemo prepoznati u onom što je bahato i samodostatno, već u onom što je ponizno i skromno. U tome je Isus Krist, zapravo, sličan razbojniku s kojim je zajedno raspet na križu i koji ga, kajući se, u njegovoj poniznosti i skromnosti prepoznaje kao svoga kralja.

Naš je kršćanski zadatak Krista prepoznati i biti prepoznati kao oni koji su Kristovi. Taj nam zadatak priziva u pamet sve ono što je on govorio i činio, a na što nas je podsjećala Godina vjere u kojoj smo se zajedno s Isusom uspinjali prema Kalvariji i križu. Kalvarija i križ nisu ništa drugo nego normalan nastavak onoga što je Isus Krist ranije govorio i činio. Želimo li ga prepoznati kao kralja i biti prepoznati kao oni koji s njim kraljuju, i nama se potrebne one značajke poniznosti i skromnosti koje obilježavaju njega. Kristov put i Kristov način kraljevanja je i naš put, naš način kraljevanja. S trnovom, a ne zlatnom krunom na glavi, pozvani smo slijediti logiku njegovog kraljevstva za koje svaki dan molimo, a koja je i za nas drugačija od logike kraljevanja ovoga svijeta za kojom se tako često zanosimo. Biti oni koji s Kristom kraljuju nije nešto na što nas Krist prisiljava. Biti oni koji s Kristom kraljuju je nešto na što nas Krist poziva i što nam svojim primjerom pokazuje. Ako živeći svoj svakodnevni kršćanski život kršćanski dosljedno u svim njegovim dimenzijama nismo spremni hoditi tim putem prema Kalvariji kojoj nije simbol križ nego Krist umrli na križu iz ljubavi prema nama, Krist koji je križ pretvorio u svoje kraljevsko prijestolje, onda smo pogriješili put, onda smo zalutali, onda težimo za nekim drugim kraljevstvima, kraljevstvima koja prolaze, a ne za njim i njegovim kraljevstvom, onda ćemo se, da se vratimo na našu priču, rasplinuti i iščeznuti u svojoj bahatosti i samodostatnosti. Nećemo biti znak Krista Kralja, već zloduhove patvorine.

Na ovu žalosnu i stvarnu mogućnost da ne budemo znak Krista Kralja već zloduhove patvorine, obične prikaze koje će se rasplinuti, želi nas upozoriti i ovaj posljednji tjedan liturgijske godine koji započinjemo današnjom nedjeljom. Čitav, naime, ovaj tjedan liturgija će nas pozivati na razmišljamo o prolaznosti svega što poznajemo. Pokušajmo postati svjesni prolaznosti svega, da bismo i mi zajedno s desnim razbojnikom iz današnjeg evanđelja, mogli u Kristu raspetome prepoznati svoga kralja i u poniznosti mu, priznajući svoju grješnost i njegovu pravednost reći kad za to dođe vrijeme: „Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje“, ali i čuti njegov odgovor: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)