Logo
Ispiši ovu stranicu

1. nedjelja došašća (A), 2013.

 

Današnjom nedjeljom započinjemo vrijeme liturgijske godine koje nazivamo Došašće. Došašće znači dolazak pa je zbog toga cijela liturgija današnje nedjeljne mise usmjerena na govor o dolasku i to ne o dolasku bilo koga, nego o dolasku „Gospodina našega Isusa Krista“. Taj Kristov dolazak nije jednoznačan nego ima trostruko značenje. Došašćem se, naime, najprije prisjećamo prvog Kristovog dolaska, zatim iščekujemo njegov konačni, slavni dolazak i, na kraju, ne kao najmanje važan, slavimo njegovog otajstveni dolazak u ovom našem trenutku povijesti u kojem se, bili mi toga svjesni ili ne, trajno događaju Božji dolasci preko svakodnevnih činjenica i znakova vremena u kojem živimo. Naše kršćansko življenje ovog vremena liturgijske godine, vremena došašća, trebalo bi izražavati sklad između ta tri Kristova dolaska: prošlog, sadašnjeg i budućeg. U ovom duhu možemo shvatiti i riječi današnjeg evanđelja kojim nam je izrečeno ozbiljno upozorenje: „Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi! … Budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin čovječji dolazi!

U Vjerovanju ispovijedamo da je Isus bio raspet pod Poncijom Pilatom, da je bio mučen, da je umro i pokopan, da je treći dan uskrsnuo, da je uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu. To se dogodilo prvim dolaskom. U Vjerovanju također ispovijedamo da će taj isti Krist opet doći u slavi suditi žive i mrtve. To će se dogoditi u onom dolasku o kojemu se govori u današnjem evanđelju kad će Isus Krist ponovo doći kao sudac da bi, svakome od nas pojedinačno i svima nama zajedno, postavio pitanje na koji način smo, poučeni prvim njegovim dolaskom, živjeli njegov dolazak u konkretnom trenutku povijesti koji živimo. I svima će nam, bilo da se radi o osobnom sudu ili sudu na kraju povijesti, tad postati očita evanđeoska istina o Bogu Ocu, o njegovom uskrslomu Sinu Isusu Kristu, o Duhu Svetomu, o ljubavi i opraštanju kao jedinom pravom načinu da se u svom vremenu ostvari čovjek i pripremi za vječnost. Sve laži, sve ispraznosti koje su se kroz povijest suprotstavljale evanđelju, a njih je bilo, ima ih i bit će ih, postat će očite, bit će razotkrivene. Upravo zato se, kad se govori o konačnom Kristovom 'dolasku' govori se i o 'sudu' i upravo zato sada i ovdje, u vrijeme Kristovog otajstvenog dolaska među nas, a poučeni onim što nam je rekao i osnaženi spasenjem i milošću Duha Svetoga koje nam je zaslužio i darovao u prvom dolasku, trebamo 'bdjeti, biti pripravni'.

'Bdjeti' i 'biti pripravan' ne znači odreći se života jer mi kršćani nismo mazohisti koji propovijedaju bol, ne znači besposleno iščekivati budućnost zanemarujući sadašnjost. Naprotiv! Nadahnuti prvim Kristovim dolaskom o kojemu govori evanđelje, trebamo ispravno živjeti njegov sadašnji dolazak kroz slušanje i poslušnost Božjoj riječi, kroz sakramente, kroz trajno traženje onoga što je istinito, što je pravedno, što je dobro, a ne, kako piše Pavao, „u pijankama i pijančevanjima, … priležništvima i razvratnostima, … u svađi i ljubomoru“, da nas ne bi iznenadio Kristov konačni, slavni dolazak kao suca povijesti kad će, kako smo čuli u prvom čitanju iz knjige proroka Izaije, „gora doma Gospodnjega bit … postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova.

 „Bdijte … budite pripravni jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.Zašto nam Isus nije u svom prvom dolasku objavio i trenutak svog konačnog dolaska, bilo za nas osobno bilo za čitav svijet, da bismo za taj dolazak bili spremni? Tradicionalni odgovor na ovo pitanje glasi: Nije to učinio da bismo svi bili budni, smatrajući svatko da će se konačni Kristov dolazak dogoditi baš sada i u njegovo vrijeme (sv. Efrem Sirac). Koliko je istinita ovo otačko obrazloženja potvrđuju politički režimi koji su svoj sustav izgradili bez Boga pa su, ostavši bez Boga, pogazili i obespravili i čovjeka.

Čini se da uz ovaj razlog, postoji i još jedan razlog koji se zasniva na činjenici da nas Bog poznaje, da znade kakav bi nas strah i tjeskoba zahvatili kad bismo unaprijed znali točan sat, bilo vlastite smrti, bilo kraja svijeta koji poznajemo. Ne samo da bi se tad dogodilo da bismo, dok smo dok smo daleko od tog trenutka, živjeli kao da Krist nikad neće doći, što bi onda bilo pogubno za druge, nego bi se dogodilo i to da bi nas s neumoljivim približavanjem tog trenutka sve više zahvaća strah i tjeskoba. Iako znamo da ćemo umrijeti i po prirodnom zakonu u nama se bojimo smrti, taj strah nije tjeskoban, jer ne znamo točan trenutka. Makar bili teško i smrtno bolesni, mi ipak ne znamo kad će to doista biti. Da je bolje ne znati trenutaka kraja dokazuje i činjenica da nitko od nas ne želi dugo patiti i polagano umirati, nego da su nam draža, makar su za našu rodbinu puno bolnija, brza umiranja. Svojevremeno sam imao priliku razgovarati s nekim liječnicima o bolesnicima koji boluju od neizlječive bolesti i oko toga reći im ili ne reći potpunu istinu. Dok sam ja zastupao mišljenje da bi im svakako trebalo reći istinu, da bih ja volio da se meni kaže, oni su bili skloniji razmišljanju da bi cjelovita istina, a bez dodatne psihološke pripreme, za samog bolesnika bila veliki šok i da ga je bolje postupno dovoditi do onog trenutka u kojemu će on sam postati svjestan istine o svom umiranju. Ono što mi je pri tom posebno bilo zanimljivo, a što se očiti slaže s ovom Božjom logikom zbog koje nas je on poštedio spoznaje o trenutku kad će to biti, ali i upozorio da bdijemo jer ne znamo dan u koji Gospodin naš dolazi, izjava je jedne liječnice da bi ona u slučaju teške i smrtne bolesti radije povjerovala utješnoj poluistini, nego neumoljivoj istini o skorom kraju. 

Kako bilo, to što ne znamo kad je kraj, dodatan je motiv za bdijenje. Bdjeti, međutim, ne znači stajati prekriženih ruku, sanjati otvorenim očima i bježati od osobne odgovornosti za svijet i život koji živimo. Ispravno bdijenje je bdijenje zagrnutih rukava i čineći sve što je iskreno, istinito, pravedno, lijepo i dobro kako bi svijetu posvjedočili, kako kažemo u misi, „blaženu nadu: dolazak Gospodina našega Isusa Krista“ i kako bi taj svijet po nama postao iskreniji, istinitiji, pravedniji, ljepši i bolji. Na to misli i Pavao dok nam zajedno s Rimljanima piše kako je „vrijeme … već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo“, pozivajući nas da „odložimo … djela tame i zaodjenemo se oružjem svjetlosti“. Uspijemo li to učiniti, Došašće će nam biti istinska proslava prvog Kristovog dolaska, istinsko iščekivanje drugog i konačnog Kristovog dolaska te stvarno posadašnjenje tih dvaju Kristovih dolazaka u našem osobnom životu, životu naših obitelji i naših kršćanskih zajednica. 

 

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)