• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

8. nedjelja kroz godinu (A), 2014.

 

Današnjim evanđeoski ulomkom Isus nastavlja Besjedu na gori kojom usavršuje Zakon koji nije „došao ukinuti, nego ispuniti“. Današnjim evanđeljem Isus želi produbiti i usavršiti naše shvaćanje prve zapovijedi Zakona na kojoj počivaju sve druge, a koja glasi: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj. … Nemoj imati drugih bogova osim mene. … Ne klanjaj im se niti im služi (Izl 20, 2-5). On to čini kroz dva dijela današnjeg evanđeoskog ulomka i na dva, na prvi pogled, oprečna načina.

U prvom dijelu Isusov način je dosta oštar. Kroz prispodobu o nemogućnosti služenja dvojici gospodara, Isus nam poručuje da njegovi ne možemo biti djelomično. Ili jesmo ili nismo njegovi. Nema „,i“ „i“. Ne možemo „služiti Bogu i bogatstvu“, odnosno ne možemo imati Boga i istovremeno druge bogove. Bog nam je Bog ili nam uopće nije Bog. Moguće su različite zamjene za Boga. Čim nam neka zamjena postane važnija od Boga, Bog nam prestaje biti Bog. To ima i svoju posljedicu. Posljedica gubitka Boga izborom bogova onesposobljava nas ne samo za ispravan odnos s Bogom, nego i s bližnjima, a i prema sebi samima. Povijest je puna dokaza za ovo, a sličnu priču, nažalost, priča i sadašnjost. To dobro uočava papa Franjo u apostolskoj pobudnici Evangelli gaudium. Progovarajući o nekim izazovima današnjeg svijeta on oštro, kao i Isus, izriče nekoliko jasnih „ne“ određenim pojavama koje pokazuju da se dogodila i danas događa ova zamjena Boga s bogatstvom, to jest da nam je i danas Bog prestao biti Bog, jer je njegovo mjesto zauzelo bogatstvo i sve ono što ono znači. To se dogodilo zato što se, kaže papa, iza „sustava koji teži proždrijeti sve što stoji na putu stjecanja sve većeg profita krije odbacivanje etike i odbacivanje Boga“ (EG, 56-57) kojega se drži „čak opasnim, jer poziva čovjeka na njegovo puno ostvarenje i neovisnost o bilo kojem obliku ropstva“ (EG, 57).

Koji su to papini „ne“ nekim suvremenim pojavama koje očituju spomenutu zamjenu? Na prvom mjestu to je „ne“ ekonomiji isključivanja i nejednakosti koju papa, evo još jednog produbljenja shvaćanja Zakona, stavlja na istu razinu s zapovijeđu: „Ne ubij!“ Glavna posljedica ekonomije isključivanja i nejednakosti je „globalizacija ravnodušnosti“ koju papa ovako tumači: „Postajemo, a da toga nismo ni svjesni, neosjetljivi na bolni vapaj siromašnih, ne plačemo više zbog boli i patnje koja je snašla druge i čak ne osjećamo ni potrebu da im pomognemo, kao da je netko drugi pozvan sve ti činiti jer je to nešto što nas se ne dotiče“ (EG, 54). To je zatim „ne“ idolopoklonstvu novca koje se sastoji u tome da „mirno prihvaćamo da vlada nad nama i nad našim društvima“ (EG, 55). O tom novom idolopoklonstvu papa kaže: „Klanjanje drevnom zlatnom teletu (usp. Izl 32, 1-35) našlo je novu i bešćutnu inačicu u klanjanju novcu i u diktaturi bezlične ekonomije lišene (…) humanog cilja“ koja „čovjeka (…) svodi tek na jednu od njegovih potreba: potrošnju“ (EG, 55). Iz ovog proizlazi i treći „ne“, „ne“ novcu koji vlada umjesto da služi. „Novac mora služiti – kaže papa – a ne vladati!“ Jer to nije tako, papa izriče još jedan „ne“, „ne“ socijalnoj nejednakosti koja rađa nasilje koje je nemoguće iskorijeniti „dok god se ne uklone isključivanja i socijalne nejednakosti u društvu i među različitim narodima“ (EG, 59). Ovako to papa obrazlaže: „Kao što dobro teži širiti se, tako zlo koje se tolerira, kao što je nepravda, teži širiti svoju štetnu snagu i tiho potkopavati temelje svakog političkog i društvenog sustava, ma kako on čvrst bio“ (EG, 59).

Nakon što je oštro dao do znanja da u nekim stvarima nema i ne može biti kompromisa, jer ne možemo imati Boga i istovremeno imati bogove, Isus u drugom dijelu današnjeg evanđeoskog ulomka mijenja stil govora. U ovom drugom dijelu njegov govor odiše radosnim govorom o tome kakav je naš Bog. Takvim govorom bi i inače treba odisati svaki evanđeoski navještaj, kako to podcrtava i papa Franjo u spomenutoj apostolskoj pobudnici Evangelli gaudium u kojoj, između ostalog, kaže i ovo: „Evanđelje poziva prije svega da se odgovori Bogu, koji nas ljubi i koji nas spašava, prepozna Boga u drugima i iziđe iz nas samih da bismo tražili dobro drugih. Taj se poziv ne smije nikad potamniti!“ (EG, 39).

Što je to novo prepoznajemo u ovom drugom dijelu evanđelja? Prepoznajemo novim navještaj Božje ljubavi prema nama koji nam objašnjava zašto je Bog vrijedan da ostane naš jedini Bog. Bog nas ljubi. To je pravi razlog zašto naš izbor, želimo li doista biti sretni i ostvareni kao ljudi, ne smiju biti bogovi, odnosno bogatstvo i sve ono što ono u sebi znači, nego Bog. Iz dviju prekrasnih evanđeoskih slika i poruka koje ih zaokružuju, mi saznajemo da naš izbor ne smiju biti bogovi, odnosno bogatstvo i ono što ono znači, jer ako bogovi, odnosno bogatstvo, postanu ono što štujemo i čemu se klanjamo, ono što osmišljava naše postojanje, cilj našeg života, muke, truda i rada, to će na kraju za nas postati izvor velikog razočarenja. Bogovi, naime, nisu sposobni ponuditi ništa trajno. Njihova ponuda je privremena. Oni neće i ne mogu zadovoljiti naše duboke težnje za smislom i srećom. Bog, s druge strane, daje trajno. On je, kako to kaže sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, onaj koji će dati konačan sud o svemu. „Zato – kaže sv. Pavao – ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je skriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.“ Ipak, razlog zbog kojega nam Bog treba ostati Bog, a ne smiju postati bogovi, ne odnosi se samo na vječnost, nego i na sadašnjost. Bogovi ovog svijeta trebaju nas da bi oni opstajali. Njima nije stalo do nas, nego do sebe. S pravim Bogom je drugačije. On nije Bog kojemu mi trebamo, nego je on Bog koji treba nama. On je Bog kojemu je stalo do nas. On je Bog koji nas neće i ne može zaboraviti. On je poput majke, dapače, kako smo čuli u ulomku iz Knjige proroka Izaije koja nam je ponuđena kao prvo čitanje, još više od majke, jer se ponekoj majci može dogoditi da zaboravi „čedo utrobe svoje“, ali ne i Bogu. Bog nas neće zaboraviti.

Htio bih primijetiti da je u oba dijela današnjeg evanđelja izrečena zapravo ista poruka da ne možemo imati jednog Boga i istovremeno druge bogove. U drugom dijelu evanđelja nam je dano tek objašnjenje zašto je važno imati jednog Boga, njemu se klanjati i njemu jedinome služiti. Ovom porukom i objašnjenjenjem Isus od nas ne traži da zanemarimo ovozemaljsko, nego da ga živimo usmjereni na nebesko. Zato on ne kaže tražite samo Kraljevstvo Božje, nego kaže tražite najprije Kraljevstvo Božje. Isus ne isključuje ostalo. On ostalo stavlja na razinu koja mu pripada u odnosu prema Bogu. Zna Isus da mi nismo ptice ili poljski ljiljani i da imamo potrebu mučiti se i raditi da bismo zaradili za dostojanstven život, da bismo mogli jesti, piti i obući se, ali on zna i da nismo svedivi na ono jesti, piti i obući se. Zato nas i poziva da se kroz svoju usmjerenost prema Bogu i pouzdanje u Boga, izdignemo iznad tih naših potreba da nam one ne bi postale smisao, a po tom i naši bogovi.

„Zna Otac vaš nebeski  da … je sve to potrebno“ – poručuje nam Isus – ali on također zna – to s pravom možemo izvući kao današnju poruku i pouku svima nama – da smisao našeg postojanja nije u onom imati, nego u onom biti, biti otvoreni njemu i biti u ljubavi otvoreni za druge. Znademo li to i mi? Odgovor na to pitanje u našem slučaju ovisi o tome je li nam Bog doista Bog, jedan i jedini, kojemu se se iskreno klanjamo i kojemu jedinom služimo ili nije jer su nam to drugi bogovi.

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)