Dubrovačka Biskupija

Na Sniježnicu, na Sniježnicu, na Sniježnicu

Na Sniježnicu, na Sniježnicu, na Sniježnicu

 

Odreći se dugog spavanja, gledanja tv-a, „visenja“ na facebooku i ljeskarenja u nedjeljno popodne zbog napornog uspona na najvišu planinu ove biskupije nije bilo nimalo jednostavno. No vrijeme je odricanja i s osmijehom na licu, plitkog disanja i mnogo znoja hrabri 6. b Osnovne škole "Cavtat", zajedno s vjeroučiteljicom i razrednicom Ivanom Podnar, nekoliko mama i gošćom vjeroučiteljicom Anom Matić popeli su se u nedjelju, 16. ožujka na vrh visok 1234 m.

 

Krenuli smo iz konavoskog sela Kune, koje je smješteno na 700 m nadmorske visine, prečicom do prvog križa koji simbolizira prvi dar Duha Svetoga – mudrost. Je li je bila mudra odluka poći na Sniježnicu, mučiti se i znojiti, umjesto igrati se u Cavtatu? Sigurno se i profesorica pitala je li je mudro voditi ovoliko nas bez ikakvog iskustva i znanja o brdima. No, stekli smo prvo planinarsko iskustvo i svi smo naučili da je jako važno slijediti markacije – oznake planinarskih puteva. Ponavljali smo k'o papagaji riječ markacija dok je nismo svi naučili! Nije migracija nego markacija.

Drugi križ smo mimoišli, ali ne i zdravi razum. „Na trećem križu“ poslušali smo savjet od profesorice: „Ne držati ruke u džepovima!“ (ako padnemo da se možemo dočekati na ruke), „Ne bacati kamenje okolo!“ i „Pozdravljati ljude koje srećemo u planini!“

 

Na putu do vrha Sniježnice skrenuli smo do Glogove jame. Markacije su nas vodile kroz predivnu šumu punu ljubičastih šafrana, koji se ne smiju brati jer su zaštičeni. Kroz drveće smo samo mogli naslutit ogroman ulazni otvor, u jamu koja je duboka 160 m. Prijatelj iz razreda ispričao nam je legendu o ovoj jami, a profesorica nas je naučila još jedan novi pojam – speleologija – to su oni ljudi koje proučavaju spilje i jame. I to smo ponavljali k'o papagaji.

Do „jakosti“ smo došli prilično iscrpljeni, no malo vode i nešto slatko i začas smo bili jaki i spremni ići dalje. Puni novog znanja o planinama, legendama i biljkama došli smo do posljednjeg križa s kojeg se vrh svetog Ilije činio tako blizu i tako velik, a mi tako maleni i slabi. Velik je Bog koji je sve stvorio, i sad nam je bilo jasno značenje zadnjeg ploda Duha Svetoga – straha Božjega. Na vrhu smo posjetili kapelicu svetog Ilije i pomolili se zahvalivši što smo sretno stigli, jer nije bilo lako. Nikad slađi nije bio sendvić i ono malo preostale vode. Izležavali smo se na suncu k'o gušteri i uživali u pogledu. Konavosko polje, Cavtat, Čilipi, Boka kotorska, Orijen, Durmitor, Stravča, Duba, Trebinje, Velež, Srđ i Dubrovnik kao na dlanu.

 

Došlo je i vrijeme da sve stečeno znanje pokažemo pred svima. Na heliodromu smo svi sijeli u krug, naše mame su bile sutkinje, a profesorica nas je ispitivala. Na kraju su pobjednici dobili karte Sniježnice i kekse koje smo svi pojeli, a svi smo naučili puno novih stvari o planini, naučili smo prepoznavati ljekovite biljke, kako obavijestit HGSS o unesrećenim ljudima, kako pokazati helikopteru je li ga trebamo ili ne.

 

Silazak je bio naporan. Da bi nam bilo lakše napravili smo pauzu u kojem smo umjesto ležanja igrali igru skakanja. Od kud nam samo snage za to! Podijelili smo se u parove, a vjeroučiteljica nam je zavezala svakom po jednu nogu i tako smo morali proskakutati cijelu livadu. Neki su puzali, neki padali, ali bilo je jako smiješno i veselo. Prvo su skakali dječaci, pa djevojčice. Pobjednički parovi trebali su se natjecati kad se spustimo u Kunu, ali zbog vremena nismo stigli odskakati finale. Finale će biti na idućem izletu.

Spustili smo se u Kunu jako umorni i gladni i žedni i noge su nas boljele, i ruke, ali bilo je ovo jedna od boljih nedjelja. Jesmo, odrekli smo se stvari koje volimo, ali ovakvo odricanje se uvijek isplati jer smo dobili divan dan u prirodi s prijateljima koje sada bolje poznajemo, a nekako bolje poznajemo i sami sebe. Jedva čekamo novi izlet.

 

Učenici 6. b razreda OŠ „Cavtat“