Logo
Ispiši ovu stranicu

4. korizmena nedjelja (A), 2014.

Posebnost događaja ozdravljenja slijepca od rođenja je u porukama koje nadilaze događaj i mogu biti primijenjene na svako vrijeme, uključujući i ovo naše vrijeme u kojemu liturgijski čitamo taj događaj i o njemu razmišljamo.

Prvu poruku možemo izvući iz pitanja koje su učenici uputili Isusu nakon što su susreli slijepca od rođenja: „Učitelju, tko sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?“ i iz Isusovog odgovora: „Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego ja to zato da se na njemu očituju djela Božja“, a ta poruka je da svaka patnja nije posljedica grijeha, ali svaka može postati prilika za proslavu Boga. Pitanje učenika odražava prošireno pogrješno uvjerenje da je svako zlo posljedica Božje kazne za grijeh. Iako bi se mnoga zla koja nam se događaju mogla izbjeći da se drugačije ponašamo, da savjesnije živimo, da se više trudimo činiti dobro, ipak ne možemo svako zlo, bol i nesreću koja nas pogađa svesti na posljedicu grijeha, bilo nas, bilo naših roditelja, pa čak niti drugih oko nas. Drugim riječima, roditelji mogu biti uzrokom boli i nesreće svoje djece i djeca mogu biti uzrokom boli i nesreće svojih roditelja i samih sebe, ali to se događa zbog njihovog neurednog života, a ne zato što Bog kažnjava. Neuredan život sam po sebi donosi nered, nesreću i bol. Pa ipak, sve bolesti i patnje ne mogu biti svedene na to da su posljedica nečijeg neurednog života. Svjedoci smo da mnogi pate, a da za to nisu oni i itko drugi dali povoda, a sigurno je da niti Bog nema za cilj našu muku. Zlo sljepoće koje je pogodilo slijepca od rođenja nije posljedica grijeha. To Isus jasno poručuje. Zlo sljepoće je jednostavno posljedica naše ljudske nesavršenosti. Jednako je i kad su u pitanju mnoga druga zla koja nas pogađaju. Pa ipak, makar su posljedica naše nesavršenosti, ona mogu postati i naša prilika za savršenstvo do kojeg se stiže jedino ako dozvolimo, kroz stavljanje u Božje ruke i propuštanje Božjoj volji, da se i na nama „očituju djela Božja.“

Drugu poruku otkrivamo u raspravi o suboti i radu subotom, a ta poruka je da ima i goreg zla od fizičkog zla. Postoji jedno slijepilo koje je gore od fizičkog slijepila, a to je duhovno slijepilo. U svom se odnosu prema Bogu često zaustavljamo na fizičkoj dimenziji nesreće i boli koje, kako to kaže ona uzrečica: Najvažnije je zdravlje!, smatramo najvećim zlom. Isus nas želi poučiti da je duhovno zdravlje važnije od fizičkog i da je puno gora nesreća od fizičke bolesti i nesreće, duhovna bolest i nesreća, duhovni pad, da je smrtni grijeh u kojemu živimo ne želeći prepoznati Božju ljubav koja nam se iz dana u dan daje, pa i u fizičkoj bolesti i patnji, teže slijepilo od fizičkog slijepila i veća nesreća od drugih nesreća. Od tog nas slijepila, jer ne uviđamo svoju sljepoću, ni Krist ne može osloboditi. Isus je mogao ozdraviti slijepca od rođenja, ali nije mogao ozdraviti slijepilo farizeja koji u svojoj sljepoći prelaze preko činjenice da je jedan čovjek ozdravio od fizičkog slijepila i svu svoju pažnju usmjeravaju na subotu da bi ustvrdili: „Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu … Mi znamo da je taj čovjek grešnik.“ Slijepac od rođenja, međutim, kaže: „Je li grešnika, ja ne znam. Jedino znam: slijep sam bio, a sad vidim.“ Budući da je riječ o suboti, mogli bismo napraviti cijelu raspravu o radnoj i neradnoj nedjelji. Umjesto toga želim napomenuti da se nama kršćanima ne smije dogoditi da osudimo bilo koga zbog dobra koje je nedjeljom učinio drugome. Važno je, za kršćanina i neophodno, doći na nedjeljnu misu. Mi kršćani živimo od nedjelje. Još je, međutim, važnije iskustvo nedjeljnog susreta s Bogom znati konkretno živjeti u svojim obiteljima, susjedstvu, radnom mjestu, školi... Ako bismo zbog nedjelje zapostavili dužnu ljubav prema svom djetetu, bračnom drugu, starim roditeljima, bolesnom susjedu… onda bi to bila farizejska nedjelja, a mi slijepci gori od onih koji su slijepci od rođenja, tj. onih koji za Krista nisu čuli i u njega nisu povjerovali.

Treća poruka nudi nam se na samom završetku evanđelja iz kojeg saznajemo konačno značenje ovog čuda, ali i razlog zašto je evanđelist Ivan ovom čudu posvetio cijelo jedno poglavlje. Susrećući se ponovo sa slijepcem od rođenja Isus ga pita: „'Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?'. On odgovori: 'A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?' Reče mu Isus: 'Vidio si ga! To je ona koji govori s tobom!' A on reče: 'Vjerujem, Gospodine!'“ Sve ono što je Isus učinio u svom pristupu slijepcu od rođenja vodilo je, kao i u slučaju Samarijanke u evanđelju prošle nedjelje, prema ispovijesti: „Vjerujem, Gospodine.“ Fizičko slijepilo nije bilo Božja kazna nego je bilo, možemo to slobodno reći, Božji dar koji ga je doveo do temeljnog ozdravljenja kojemu smo svi pozvani težiti, do duhovnog ozdravljenje koje se događa tek s prepoznavanjem Isusa iz Nazareta kao Krista, Sina Čovječjeg, svog Boga i Spasitelja.

Slijepac od rođenja su svi ljudi i svaki pojedini čovjek. Ni jedan čovjek samo po sebi nije sposoban vidjeti Božje svjetlo. Isus je došao na svijet da bi nas, sve ljude i svakog pojedinog čovjeka, ozdravio od slijepila i svojim svjetlom nam pokazao put prema istinskoj sreći: „Dok sam na svijetu, svijetlost sam svijeta.“ Na ove Isusove riječi izvrsno se naslanja poruka sv. Pavla iz drugog čitanja: „Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu.“ Ova se poruka sv. Pavla odnosi najprije na nas kršćane. Nas je Krist u krštenju ozdravio od slijepila i izabrao između svih ljudi na zemlji, braće i sestara koji nisu kršćani, da bi nas osposobio da budemo donositelji njegovog svijetla u tamu ovoga svijeta, da budemo donositelji smisla u situacije besmisla. Ispunjavamo li mi kršćani ovog povijesnog trenutka tu svoju zadaću ili smo, zavedeni nekim drugim razlozima i ponudama, i sami ponovo postali slijepi i kao slijepci lutamo tražeći svoj udio u jalovim djelima tame? Ako nam se dogodilo ovo drugo, a dogodilo se ako više vjerujemo drugima nego Kristu i ne živimo u Kristovom svijetlu, onda je baš nama upućena i Pavlova poruka s kraja drugog čitanja: „Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.“

 

Ocijeni sadržaj
(5 glasova)