Logo
Ispiši ovu stranicu

3. vazmena nedjelja (A), 2014.

 

Današnje evanđelje vraća nas ponovno na ono što se dogodilo onog prvog dana u tjednu, tri dana nakon strašnog događaja u kojemu je Isus iz Nazareta mučen i ubijen. Ovaj put pratimo dvojicu učenika. Oni iz Jeruzalema u kojemu se sve to dogodilo bježe u mjesto zvano Emaus. Evanđelje nam kaže da su bili razočarani i zbunjeni. Takvi su jer su vjerovali u drugačijeg Isusa od onog kakav je on bio. Željeli su Isusa koji ih je sposoban osloboditi od ponižavajućih životnih situacija, Isusa koji će ispuniti njihova očekivanju, vratiti im ljudsko i nacionalno dostojanstvo, nahraniti njihovu fizičku i duhovnu glad, a on umjesto toga završava na križu, ponižen i ubijen. „A mi se nadasmo …“ – govore oni kojima je od nade ostalo jedno veliko razočarenje. Ovi učenici bježe, dok su se zbog istog razloga drugi apostoli i učenici zaključali iza zatvorenih vrata dvorane posljednje večere. Smrću onog kojeg su slijedili i u kojega su i kojemu su vjerovali, srušene su sve njihove nade i očekivanja. Jedino rješenje je bijeg u život koji su imali prije nego su upoznali Isusa. Odlučili su sve napustiti, uznemireni i zbog priča koje su počele kružiti o tome da je Isus nestao iz groba, da je živ.

I tad im tako razočaranima, prestrašenima i zbunjenima prilazi osobno uskrsnuli Isus. Ali, kaže evanđelist, prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima. I on im, počevši od Mojsija i svih proroka, protumači sve što je o njemu napisano u Svetom pismu da bi shvatili da tako treba biti, da je Veliki petak sa svojim križem, mukom i smrću unaprijed navješten, kao što je unaprijed navještena pobjeda koja se dogodila u uskrsnuću. Nakon toga je uslijedilo zaustavljanje u Emausu s večerom, a preko večere Isusova uobičajena gesta poznata dvojici učenika. „Uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše.“ To im je otvorilo oči, povratilo nadu, utvrdilo vjeru i dalo hrabrost za povratak u Jeruzalem i suočavanje sa životom i njegovim izazovima. „U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem.“ Njihov povratak je istovremeno i navještaj, dijeljenje s drugima otajstva koje su primili, u koje su povjerovali, koje im je povratilo snagu za život i učvrstilo vjeru u Isusa.

Vjerujem da nas ova dva učenika mogu podsjetiti na nas i na naš život. Pogođeni životnim problemima, ali i izazovima i ponudama svijeta i vremena u kojemu živimo, često i mi ne prihvaćamo Isusa onakvim kakav on jest, kakav nam se predstavio, nego sebi zamišljamo Isusa skrojenog po svojoj mjeri i svojem shvaćanju. Kad nam Crkva pokuša navješćivati drugačijeg Isusa, mi to obično ne shvaćamo ozbiljno niti o tome razmišljamo, kao što to, sudeći po njihovom nadanju, nisu činila ni dvojica učenika iz današnjeg evanđelja. Koliko li smo samo sati vjeronauku propustili, koliko propovijedi smo prespavali ili proveli u mašti o nečem trećem, koliko propusta da u ruke uzmemo Božju riječ i s njom se upoznamo! I kad nas nakon svega toga pogodi Veliki petak i ono što on znači, dođe i nama da se upitamo ima li smisla, da pobjegnemo, da odustanemo od slijeđenja Isusa za kojeg se nadasmo da nam može pomoći, a on nam umjesto pomoći nudi samo razočarenje.

Ovakve i slične situacije nisu rijetke. Možemo ih nadvladati samo se i mi susretnemo s uskrsnulim Isusom. Jedino tad se naš bijeg u Emaus neće pretvoriti u trajan bijeg, trajno razočarenje, nego će postati poticaj za rast i učvršćenje vjere u Isusa kao onog koji, usprkos životnim križevima, daje smisao našem postojanju. Gdje je, međutim, naš Emaus, gdje mi možemo susresti Isusa? Odgovor današnjeg evanđelja i onog da ga prepoznaše u lomljenju kruha je nedvosmislen, a on glasi u svakoj svetoj misi, a osobito u onoj nedjeljnoj, jer Emaus se dogodio u nedjelju, prvog dana u tjednu. U svakoj misi Isus nam prilazi na isti način na koji je prišao dvojici učenika na putu u Emaus. U prvom dijelu mise koji se zove Služba riječi on nam, kao i njima, navodi Pisma te nam po evanđelistima (Mateju, Marku, Luki i Ivanu) prepričava događaje iz svoga života, ponavlja ono što je govorio i preko svećenikove propovijedi sve to tumači i konkretizira u životnoj svakodnevici koju živimo. U drugom, euharistijskom, dijelu mise Uskrsnuli nam, kao i njima, kroz lomljenje kruha i posvetu vina, ponavlja otajstvo svoje muke, smrti i uskrsnuća koje nam otvara oči vjere i vraća nadu koju smo izgubili uslijed životnih poteškoća, i daje hrabrost i snagu za povratak u Jeruzalem. Ako i kad se to dogodi, a dogoditi će se ako mi dozvolimo Isusu da nas susretne, onda to ne smije ostati samo povratak našem osobnom slijeđenju Isusa Krista uskrsloga, nego treba biti i postati navještaj one vjere i nade koju smo primili u susretu s Isusom i koja je preobrazila naš život i učinila nas od bjegunaca od Krista, povratnicima među one koji Kristu vjeruju i Krista ispovijedaju.

Taj navještaj o Isusu uskrslome kojega smo susreli i koji nam je protumačio Pisma i razlomio kruh, dužni smo kao kršćani, upravo zato što smo kršćani, donositi svima koje susrećemo, počinjući od onih najbližih. To naše poslanje, toga osobito danas postajemo sve više svjesni, uključuje osobito one koji su se, poput dvojice učenika, tko zna zbog kojih razloga, u biti ti su razlozi uvijek slični, odlučili na bijeg iz Jeruzalema i onoga što taj pojam znači i pobjegli prema različitim „Emausima“ ovog našeg vremena u kojima misle da će pronaći utjehu. I njima se Isus uskrsnuli želi pridružiti na putu. Nudi im se u misi, ali oni ne žele doći na misu. Zato Isus želi krenuti za njima i biti i s njima na njihovim putovima. Da bi to on i danas mogao napraviti potrebni smo mu mi. On treba mene i tebe da nas pošalje za njima, na rubove Crkve i društva, ondje gdje se nalaze naša odlutala braća i sestre, da bi ih on po nama i tamo pronašao, da bi im se on po nama pridružio na putu, pružio im utjehu koju jedino on može dati i omogućio im povratak u Jeruzalem, u zajedništvo braće i sestara, u zajedništvo onih koji u Crkvi dijele istu vjeru u njegovo uskrsnuće i nadu da će suuskrsnuti zajedno s njime.

 

 

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)