Logo
Ispiši ovu stranicu

7. vazmena nedjelja (A), 2014.

 

Isus je uzašao na nebo. To otajstvo smo proslavili prošli četvrtak. Pred nama je jedan drugi važan događaj koji otajstveno slavimo sljedeće nedjelje. To je događaj Duhova. Ovo vrijeme između svetkovine Gospodnjeg Uzašašća i Pedesetnice ili Duhova, vrijeme je u kojem nas Crkva poziva da se kao zajednica vjernika u iščekivanju Duha Svetoga, okupimo jednodušni u postojanoj molitvi s apostolima, „sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“, da bi i nas Duh Sveti mogao osnažiti i učiniti sposobnima za ono za što Isus moli u svojoj velikosvećeničkoj molitvi. A što to Isus moli u svojoj velikosvećeničkoj molitvi, iz koje nam je ulomak ponuđen kao današnje evanđelje? On moli Oca da imamo život vječni i da naš život bude njegova proslava u svijetu u kojem živimo.

Dok je Isus izgovarao svoju velikosvećeničku molitvu, u dvorani posljednje večere su zajedno s njim bili učenici za koje je molio od kojih će ga jedan izdati, drugi zatajiti, a svi ostali se razbježati. Izvan te dvorane bio je svijet koji je Isus napuštao, svijet koji ga je želio ubiti i koji će to za nekoliko sati učiniti. Dok Isus liturgijski ponavlja svoju velikosvećeničku molitvu, svi oni, učenici u dvorani, onoj ili ovoj, i ovoj sličnima diljem svijeta i svijet izvan dvorane, postoje u svim vremenima povijesti, dakle i u ovom našem vremenu. Samo su nam imena drugačija. Sve ostalo je isto. Ono što Isusu najviše smeta, danas kao i jučer, nije mržnja svijeta izvan dvorane posljednje večere jer „pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva“, nego sumnje, strah i malodušnost učenika u dvorani posljednje večere.

Razlog sumnjama, strahu i malodušnosti prvih učenika su bile i jesu predrasude, kriva mišljenja i kriva očekivanja od Isusa za kojim su krenuli i u kojeg su povjerovali prepoznavši u njemu Krista. Mislili su da je on Krist koji će politički zavladati svijetom. Kako se to nije dogodilo, a nije bilo ni naznaka da bi se uskoro moglo dogoditi, u njima su se rađale sumnje. Svoj vrhunac su te sumnje imale u suočavanju s Isusovom mukom i smrću. Makar je Isus u međuvremenu uskrsnuo, u njim su ipak, kako svjedoči prvo čitanje, ostale sumnje, šutnja o onom što su čuli i vidjeli, strah koji ih je držao iza zatvorenih vrata dvorane posljednje večere, sposobne tek za jednodušnu postojanost u molitvi sa ženama i Isusovom majkom koja im je, vjerujemo, podržavala vjeru i nadu. Ono što im je Isus govorio, ono njegovo „ne molim za svijet nego za one koje si mi ti dao jer su tvoji“, uspjeti će shvatiti tek nakon silaska Duha Svetoga koji će ih, predvođene Petrom, osposobiti za izlazak iz sobe i molitve u suočavanje sa svijetom. Iz tog njihovog suočavanja sa svijetom proizići će, međutim, novi sukob između Isusa Krista i svijeta, sukob koji će trajno ostati prisutan, a koji će najprije ubiti Stjepana, zatim Jakova, a onda i sve druge, jednog po jednog.  

Sumnje, strah i malodušnost zbog progonstva, ali i svjedočenje u snazi Duha Svetoga nakon što sumnje prestanu, nastavlja se kroz cijelu kršćansku povijest. I nama se javljaju sumnje i pitanja o tome jesmo li pogriješili što ga slijedimo i ima li smisla biti to što jesmo, kršćani, ili bi bolje prošli kad to ne bi bili. Plodno tlo svih naših sumnji je naša osobna nesigurnost, naše osobne predrasude, krivo poimanje Isusa Krista zbog kojih nam smeta njegova prividna nemoć pred silom i moći svijeta. Ne možemo, kao ni apostoli prije Duhova, shvatiti i prihvatiti Isusa kao Krista Gospodina, Sina Božjega, koji je stalno ponovno – ne samo za zemaljskog života nego i nakon smrti i uskrsnuća – prisiljen skrivati se jer i dalje traže da ga ubiju, izgrde, oblate, osude, osramote u onima koji su njegovi. Čudi nas i iznenađuje njegov poziv na opraštanje i pomirenje, njegova skrovitost koja velikima ovog svijeta, koji znaju braniti svoja prava i ušutkati svoje protivnike i one koji drugačije misle, uvijek ponovo dopušta da ostanu veliki i moćni. Isus je bio svjestan našeg straha, malodušnosti i svih naših sumnji. I zato za nas moli Oca. Moli ga da proslavi njega i da u njegovoj proslavi, proslavi i očituje samog sebe onakvog kakav on uistinu jest, a ne onakvog kakvog smo ga mi zamišljali i zamišljamo: „Oče … proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da … dade život vječni svima koje si mu dao.“ Ova Isusova molitva ne oslobađa nas od svijeta i onog što u Ivanovom evanđelju označava svijet, jer „ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem tebi“, nego nas, dapače, podsjeća na našu zadaću, zadaću Crkve i svakog pojedinog kršćanina, da se po nama Bog nastavlja proslavljati u svijetu i vremenu, kako bi svi mogli imati život vječni. „A ovo je život vječni:da upoznaju tebe, jedinog istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.“ Božja proslava u svijetu po Crkvi neće se dogoditi zato što imamo političku, ekonomsku i neku drugu moć, nego po tome što smo, kao i apostoli, „jednododušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“ i što nitko od nas nije „ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar … nametljivac“, nego što je svatko od nas kršćanin koji se, osnažen Duhom Svetim koji u nama počiva, „ne stidi, nego … slavi Boga zbog toga imena.

 

Ocijeni sadržaj
(4 glasova)