• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih sustava i autoritarnih režima, 2014.

U današnjem evanđeoskom obraćanju mnoštvu i učenicima, Isus prvenstveno misli na vođe starozavjetnog Božjeg naroda svog vremena: „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji.“ Uvjeren sam da smo mu neizravno na pameti bili i mi, vođe novozavjetnog Božjeg naroda, Crkve svih vremena. Ovo osobito vrijedi kad je riječ o onom: „Vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli.“ Koliko god da su se oni koji onda 'zasjedoše' na Mojsijevu stolicu, i koliko god da mi koji smo danas 'zasjeli' na Mojsijevu stolicu, morali i moramo postidjeti zbog ovih Isusovih riječi, ima nešto što je u svemu tome pozitivno. Pozitivna je istinitost onoga što govorimo i drugima nalažemo, makar to sami često ne živimo: „Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu.“ Ovo ne znači da to trebamo prestati govoriti, pa i nametati ono što je u skladu s istinom, a što mnogi ocjenjuju kao nesnosna bremena, nego znači da to što drugima govorimo i sami trebamo živjeti. Tek tad će ono što govorimo biti uvjerljivo, ali i rečeno blago, s ljubavlju i milosrđem, kako se nitko ne bi osjetio odbačenim od Isusa Krista i isključenim njegove Crkve.

         Isusova uputa: „Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu“, tj. objektivna istinitost onoga što su navješćivali pismoznanci i farizeji i što propovijeda Crkva, makar to ni sami propovjednici uvijek ne žive, ono je razlikuje religioznu ponudu od ideološkog nametanja. To ideološko nametanje, koje se ponekad javlja i u religioznom obliku, kako nam to ovih dana zorno predočava islamski fundamentalizam koji je postao najveće prijetnja suvremenom svijetu pa zato ponovno pozivam našu muslimansku braću i sestre da se od njega distanciraju i da ga javno osude, svojstveno je osobito totalitarnim političkim sustavima koji su obilježili povijest devedesetog stoljeća, a čijih se žrtava – a njih brojimo u milijunima – zajedno s žrtvama autoritarnih režima, danas s poštovanjem sjećamo i za njih molimo.

         Totalitarizam čijih se žrtava danas prisjećamo oblik je političkog vladanja u kojemu je vlast koncentrirana u rukama jedne partije koja volju naroda ne prihvaća kao ograničenje svoje moći, nego volju naroda prilagođava svojim vlastitim pretpostavkama utemeljenim na mitovima. Zajedničko svim trima totalitarnim sustavima s čijom se identifikacijom kao takvima slaže velika većina autora – riječ je o talijanskom fašizmu, njemačkom nacizmu i komunizmu – bila je, a i jest za one koji se na različite načine i dalje dive njihovim ideološkim postavkama napadajući jednu i podržavajući drugu „zmiju“, iako su obje jednako otrovne i opasne, odsutnost je jednakosti svih građana, prisilno nametanje svojih uvjerenja i potreba da se uklone sve rasne, odnosno klasne razlike. Posljedice su nam poznate. Danas ih se spominjemo. Zajedno s njima spominjemo se i posljedica autoritarnih režima koji u svom pojmu ujedinjavaju različite, bilo lijevo, bilo desno režime, kojima nije toliko važno razumijevanje svijeta, koliko potreba da osiguraju i zadrže vlast, pri čemu se ne biraju sredstva, što uključuje i uklanjanje političkih protivnika.

         Bilo bi danas neumjesno da Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima pretvorimo u dan osude jednih zločina, bez da jasno osudimo i druge zločine. Nažalost to se u Hrvatskoj stalno ponavlja, ovisno o tome na kojem se skupu nalazimo. Pitam se zašto dozvoljavamo, osobito to pitam one koji su najodgovorniji među nama jer imaju političku moć da to promjene umjesto da tome zbog sebičnih političkih interesa podilaze, zašto ideološka podijeljenost svojstvena totalitarnim sustavima dvadesetog stoljeća, mora i dalje oblikovati razmišljanje mnogih i nastaviti dijeliti ovo naše društvo na, kako sam spomenuo na komemoraciji u Bleiburgu, sinove ustaša i partizana? I nije, kad je riječ o onome što sam propovijedao u Bleiburgu, nevažno spomenuti da su moju propovijed, koja je bila poziv na nadilaženje tog stanja kroz suočavanje s istinom i oprost, jednako odbacile radikalne skupine i s jedne i s druge strane. Njima, očito, nije u interesu da se u Hrvatskoj dogodi objektivno suočavanje s prošlošću i pomirenje, bez kojeg nema i ne može biti sretne budućnosti za ovu zemlju i njezine stanovnike.

         Osim što bismo danas trebali osuditi sve zločine, trebali bismo također postaviti pitanje ima li u djelovanju našeg društva nečega što je svojstvenije totalitarnim sustavima i autoritarnim režimima, nego li demokratskim društvima kojima pripadamo. Odgovor je, bojim se, pozitivan. U našem društvu možemo pronaći one stare ideološke podijele koje su kod nas zbog naše specifične povijesti jače nego li drugdje, ali i nove ideologije koje kao i one stare ne toleriraju drugačije mišljenje. Osobito pri tom bode u oči sve izraženija potreba da se na što manju mjeru svede utjecaj volje naroda na političke odluke. To se događa na više načina. Jedan od njih je, čini mi se najopasniji, ocrnjivanje politike i političara. Ne znam je li to dogodilo u Hrvatskoj planski ili je to jednostavno posljedica političkih nadmetanja i potrebe da se zadrži ili osvoji vlast po svaku cijenu, pri čemu se ne biraju sredstva – što onda naše političare približava onim totalitarnih i autoritarnih režima – ali za Hrvatsku jednostavno nije dobro to što se politika kod velikog broja ljudi shvaća kao nešto što je prljavo. Jednako tako nije dobar, zapravo je poguban, osjećaj koji dijeli veliki broj ljudi da se ništa na tom polju ne može promijeniti, da uvijek ponovo možemo birati samo manje loše, a ne možemo birati dobre koji će ovu zemlju dovesti ondje gdje je odavno po svom potencijalu trebala biti. Zbog toga se sve manje kvalitetnih i sposobnih ljudi želi aktivno uključiti u politički život ove zemlje i sve manje ljudi izlazi na izbore. Kako se s ovim problemom suočiti? Rješenje svakako nije u ograničavanju prava na referendum – koji zbog trodiobe vlasti ni u sadašnjim uvjetima nije ugrozio prava manjinskih skupina – koje će dodatno pasivizirati građane, nego upravo obrnuto, u većem otvaranju prostora građanima da svojim političkim djelovanjem mijenjaju ovo društvo. Evo zašto sam, makar moje nije baviti se politikom i predlagati politička rješenje, kao građanin ovog društva sklon podržati preferencijalno glasovanje za koje se zalažu neke građanske udruge i zašto, koristeći ovu prigodu promišljanja o žrtvama totalitarnih i autoritarnih režima, imam potrebu podržati svaku inicijativu koja nas udaljava od tih i takvih režima. Uvjeren sam, naime, da se u takvom glasovanju nalazi pretpostavka za demokratizaciju političkih stranaka u Hrvatskoj, što će otvoriti veći prostor političkog djelovanja i nama vjernicima i svima drugima koji žele dobro ovom hrvatskom društvu, a samim tim de će takvo glasovanje doprinijeti njegovoj konačnoj demokratizaciji, stvaranjem većeg odmaka, neophodnog i hitnog, od svih totalitarizama koji su nas dijelili i dijele. U tome se nalazi i naša šansa da bi oni koji bi bili izabrani, bili svjesni vrijednosti Isusove upute: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj“, ali i upozorenja o kojemu ovisi hoće li ili neće biti ponovo izabrani: „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ U ovom sada sustavu mnogi, čini se, puno ne drže ni do jednog ni do drugog. Zato i jesmo tu gdje jesmo, a moglo bi se lako dogoditi i da budemo ondje gdje smo nekad bili. Sačuvao nas Gospodin od toga!

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)