• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

28. nedjelja kroz godinu (A), 2014.

Primorska svadba ispred Sv. Vlaha Primorska svadba ispred Sv. Vlaha

 

Isusu želi svoje suvremenike pripremiti na ono što će se dogoditi jer ga nisu prepoznali i jer nisu prihvatili Božji poziv spasenja koji se po njemu dogodio. Zato on i s današnjom evanđeoskom prispodobom nastavlja i širi temu s kojom se susrećemo već nekoliko nedjelja. U prvom dijelu današnje prispodobe on se zato obraća najprije Izabranom narodu, osobito njegovim vođama. U drugom dijelu današnjeg evanđelja on svoju poruku širi i na one koji će postati novi Izabrani narod, tj. Crkva. Makar smo ovu prispodobu podijelili na dva dijela, ne bi bilo dobro da tu podjelu shvatimo isključivo, osobito kad je riječ o prvom dijelu, jer se taj prvi dio može primijeniti i na Crkvu kao novozavjetni narod Božji, to jest na nas koji činimo Crkvu i u njoj vršimo različite službe, a osobito na nas njezine vođe. I mi kršćani smo ponekad – bilo bi dobro ako je samo ponekad – oni koji ne mare za poziv i na njega se ne odazivaju. Dovoljno je za primjer uzeti nedjeljnu misu koja je Božji poziv upućen nama na svadbeno gozbu svoga Sina, a na koji mnogi ne odgovaraju jer je i danas, kao i jučer, jedan otišao na njivu, drugi za trgovinom, dok se treći njegovim slugama rugaju ili ih jednostavno ignoriraju pokušavajući nadoknaditi spavanje zbog neprospavane noći. „Svadba je – kaže Isus – evo pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni.“ Kako onda, tako i danas.

Ima, međutim, i onih koji su se odazvali. Neki su natjerani silom, neki običajem. Drugi su to a učinili tek slučajno. Neki to čine povremeno. Drugi to čine redovito. Zbog svih njih, bez obzira na način i motive dolaska, čini mi se neobično važnim detalj iz drugog dijela današnjeg evanđelja koji govori o uzvaniku „koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho.“ Kad nam se može dogoditi da nemamo svadbeno ruho? To nam se može dogoditi kad god svoj život ne uskladimo s onim na čiju smo gozbu došli i kojega otajstveno susrećemo na misi koja je njegova svadbena gozba, u njegovoj riječi i euharistiji, ali i braći i sestrama. Nije dovoljno, poruka je prispodobe, doći na svadbenu gozbu ljubljenog Očevog Sina Isusa Krista koji se nerazdruživo vezao s Crkvom (usp. Ef 5, 25-33), tj. nije se dovoljno krstiti, pričestiti i krizmati, pa čak i vjenčati se u crkvi i na kraju crkveno sprovoditi, a ovome možemo dodati i redovito sudjelovati na nedjeljnoj misi, nego je uz sve to potrebno biti „odjeven u svadbeno ruho“, tj. biti onaj koji živi svoju pripadnost Crkvi, ono svoje zvati se i biti kršćanin.

Nije li, povezano s tim što živimo ili ne živimo kao kršćani, naša krivnja čak i to što mnogi ne shvaćaju i ne prihvaćaju ljepotu Gospodnjeg poziva na gozbu i smatraju da je sve ono drugo vrjednije i važnije od te gozbe, makar je nerijetko je riječ o običnim hirovima. Pokazujemo li mi, osobito mi koji smo redovito u crkvi i na misi, zadovoljstvo zbog toga što dolazimo na misu, što vjerujemo u Krista, što živimo u skladu s njegovom riječju ili ne pokazujemo? I koliko se to vidi u našoj svakodnevici, u našem odnosu prema suprugu ili supruzi, djeci ili roditeljima, susjedima, prijateljima i kolegama, radnim obvezama, društvu i društvenoj odgovornosti…? Ako ne pokazujemo zadovoljstvo zbog toga što smo i ako se to zadovoljstvo ne odražava u našem djelovanju, onda se trebamo upitati zašto uopće gubimo vrijeme dolaskom u crkvu i na misu jer je, čini se na temelju prispodobe, bolje i ne doći na gozbu, nego li se na njoj pojaviti „bez svadbenog ruha.“ To je tako kad je u pitanju i dolazak na misu, ali i kad je u pitanju primanje drugih sakramenata kojima je svrha pomoći nam lakše se nositi sa životnim izazovima, zaodjenuti se, osobito u potvrdi, pravim spoznajama i vještinama koje nam samo Duh Sveti može darovati da bismo na pravi način odigrali životnu utakmicu na Božjoj strani, strani dobra, a ne bismo, jer nismo odjeveni u svadbeno ruho, tj. stanje Božje milosti, završiti u tami, tamo „gdje će biti plač i škrgut zubi.

Podižući hostiju, Božjeg Sina koji nam se daje u euharistijskoj svadbenoj gozbi, svećenik između ostalog kaže i ovo: „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.“ Završavajući današnje evanđelje Isus međutim kaže i nešto drugo: „Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.“ Na nas kršćane se odnosi ono „blago onima koji su pozvani.“ Nemojmo se, međutim, na tome zaustaviti. Nije dovoljno biti pozvan. Treba se i odazvati. Još nešto treba. Treba imati i svadbeno ruho. Odazovimo se na gozbu! I zaodjenimo se u svadbenu haljinu autentičnog kršćanskog života! Učinimo i jedno i drugo – napominjem da je drugo nemoguće bez prvoga – kako bi nas Gospodin kada dođe obići svoje uzvanike pronašao među svojima i našao odjevene u čisto svadbeno ruho i uvrstio ne smo među koji su zvani, a Bog sve zove, nego i među one koji su izabrani i koji će jer su se odazvali i našli se dolično „odjeveni“ moći govoriti: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!

 

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)