• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

29. nedjelja kroz godinu (A), 2014.

 

Zahvaljujući farizejskom ponašanju koje je opisalo današnje evanđelje, u kršćanskom svijetu su pojmovi farizej i licemjer postali sinonimi. U Isusovo vrijeme to nije bilo tako. U njegovo vrijeme farizeji su bili jedna od vjerskih skupina koja se trudila oko točnog obdržavanja židovskog Zakona, jer su vjerovali da taj Zakon očituje apsolutnu Božju volju čije ispunjenje donosi spasenje. Istinski farizej je bio pravedan, gostoljubiv, milosrdan, bio je čovjek vrijedan poštovanja. Osim ovakvih farizeja, postojali su u Isusovo vrijeme i farizeji koji zapravo nisu farizeji. Na njih upozorava današnje evanđelje i oni su razlog što su pojmovi farizej i licemjer postali istoznačni. To su oni farizeji koji su govorili jedno, a živjeli drugo. Na vani su se pokazivali kao vjerni vršitelji Zakona do posljednjeg slova, prezirući one za koje su držali da to ne uspijevaju, a u svojoj su privatnosti bili gori od onih koje su prezirali i osuđivali. U današnjem evanđelju vidimo ih na djelu kao one koji iza Isusovih leđa stvaraju urotu, a u lice mu laskaju. Nazivaju ga učiteljem, iako ih ne zanima njegovo učenje. Pitaju za istinu, iako ih istina ne interesira. O njima Rječnik biblijske teologije pod pojmom licemjeri piše između ostalog i ovo: „Licemjeri su … oni čije ponašanje nije odraz misli srca. … Religiozno licemjerje nije naprosto laž: ono vara drugoga da stekne cijenu na račun svojih religioznih čina kojih namjera nije iskrena. … Licemjer izgleda kao da radi za Boga, a zapravo radi za samoga sebe. … (Licemjerje nije tek obični formalizam jer se) formalizam još dade izliječiti (dok je) licemjerje … blizu tvrdokornosti (jer licemjeri) na kraju i sami počinju vjerovati u ono što hoće druge uvjeriti: smatraju sebe pravednima i oglušuju se o svaki poziv na obraćenje.

Ovakvi farizeji, a koji su zapravo licemjeri čije se licemjerje u današnjem evanđelju očitovalo kroz pitanje i zamku: „Učitelju! Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“, ne pojavljuju se samo u Isusovom vremenu. Njih ima u svim vremenima, pa i u ovom našem. I danas se, a nažalost i među nama kršćanima, znade dogoditi da naši čini nisu odraz srca, nego vanjštine. Ono što činimo ne činimo zato što smatramo da to trebamo činiti, nego zato što će nas ljudi vidjeti. Licemjerje ili farizejizam, međutim, nije samo naša kršćanska značajka, iako smo joj mi poprilično skloni zbog svog stava da posjedujemo istinu. Imamo mi velikog konkurenta u društvu i vremenu u kojem živimo, a koje je u svojoj biti postalo veoma licemjerno. Naše društvo i vrijeme u kojemu veliki je farizej koji se s jedne strane zalaže za prava i pravdu, mir, slobodu i jednakost, a s druge strane sve to krši i poništava pod izlikom borbe za prava i pravdu, mir, slobodu i jednakost… I osobito je to uočljivo, čini mi se, kao je u pitanju Isus i oni koji su njegovi. Nije potrebno tražiti dokaze. Dosta je vidjeti kako to društvo reagira kad mi nešto pokušavamo poduzeti u zaštiti svojih vrijednosti i vidjeti kako reagira kad to čine drugi. I u svemu tome se uopće ne opterećuju zbog poopćavanja i izjednačavanja i krivih zaključaka koji su u temelju mnogih suvremenih predrasude o Isusu, o Crkvi, o onima koji su Isusovi. Ovim, zapravo, dolazimo do farizejskog pitanja Isusu: „Učitelju! Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ To se pitanje i danas postavlja na različite načine i u različitim oblicima, svi smo tome svjedoci iz dana u dan, ali ne s namjerom da se od Isusa sazna pravi odgovor, nego da ga se uhvati u zamku i njegov odgovor pretvori u vlastite političke ili ideološke poene. Ovi poeni ovise o tome tko što govori i s koje pozicije čini to što čini, ali im je u pozadini, bili oni lijevi ili desni, liberalni ili konzervativni, cilj njihov vlastiti interes, a nije im u interes utvrditi istinu. Isus, međutim, danas odgovara jednako jasno kao jučer: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

Iako nam se iz pitanja i odgovora sama po sebi nameće tema odnosa između Crkve i države, a i suvremenog svijeta općenito, tema koja je uvijek bila na svoj način aktualna jer su se uvijek ponovno izmjenjivali utjecaji i pokušaji gospodarenja jednih nad drugima, htio bih da danas pokušamo zanemariti ono „podajte caru carevo“ o kojemu se u komentarima ovog teksta najčešće govori, a da se više zaustavimo na onom „podajte … Bogu Božje“. Pokušajmo to učiniti u smislu istinskog davanja Bogu onog što mu pripada, a to što Bogu pripada nije ni novac, ni moć – ništa od toga nema Božju sliku – nego je čovjek, svaki čovjek pojedinačno i svi ljudi zajedno.

Pokažite mi porezni novac“ – zatraži Isus od svojih izazivača te ih, nakon što mu pružiše denar zapita: „Čija je ovo slika i natpis?“. Pokušajmo ovaj dijalog malo preoblikovati i u ovom trenutku od Isusa čuti poziv: Pokažite mi ovo dijete, ovog muškarca, ženu, starca, pokažite mi ove ljude, i recite mi čija su oni slika, čiji potpis se odražava s njihovih lica? Jedini moguć odgovor bi bio Božja i Božji, jer svi mi smo stvoreni na Božju sliku i svi mi, bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne, njemu pripadamo. Osobito smo slika Božja mi kršćani, mi koji smo, zahvaljujući Isusovoj otkupiteljskoj smrti, u sakramentu krštenja oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji. To naše biti kršćani za nas je velik dar. Bogu trebamo biti zahvalni i trebamo biti istinski radosni jer taj dar nismo ničim zaslužili, a njim smo obdareni. Istovremeno je taj dar naše bogosličnosti po kršenju velika odgovornost koja od nas traži da tu svoju bogosličnost živimo i svjedočimo drugima. To je zadaća na koju nas želi podsjetiti i današnja nedjelja, jer danas slavimo Svjetski misijski dan. U svojoj poruci za ovu nedjelju, a u kojoj nas je podsjetio da „su svi članovi Crkve pozvani sudjelovati u toj misiji, jer Crkva je misionarska po svojoj naravi: ona je rođena zato da 'izlazi'“, papa Franjo osobito naglašava svjedočanstvo naše kršćanske radosti. „Bog ljubi vesela darovatelja“ (2 Kor 9, 7), ponavlja on sa sv. Pavlom dodajući: „Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije!“

Pohvalio sam farizeje Isusovog vremena, jer svi nisu bili onako loši kako ih evanđelja prikazuju. Isto se može reći i za nas kršćane. Ni mi nismo tako loši kako se ponekad čini iz onog što čine pojedinci među nama ili kako nas se ponekad poopćavajući zlobno želi prikazati. Isto to možemo reći i za ovo naše društvo i vrijeme u kojem živimo. Usprkos svemu što se događa i što nas žalosti, ni oni nisu gori od drugih društava i drugih vremena, osobito kad je riječ o povijesti. To, međutim, nije dovoljno da bismo se mogli zadovoljiti sa stanjem koje imamo, nego bismo trebali učiniti ono što možemo da ovo naše vrijeme i društvo, svijet u kojem živimo budu bolji. To je zadaća svih ljudi ovog našeg vremena, a osobito je to zadaća nas kršćana i Crkve kojoj pripadamo i koja je, kako kaza papa Franjo, „rođena zato da 'izlazi'.“ Da bi se to i ostvarilo, da bi Crkva „izišla“ i „svoju vjeru, nadu i evanđeosku ljubav“ predala i drugima čineći boljim ovaj svijet i vrijeme razdirani neslogama i ratovima, ali osobito licemjerjem, najprije mi kršćani trebamo biti bolji. Trebamo biti bolji jer smo kršćani. To je naša kršćanska prednost, ali i naša obveza zbog koje se mi bez obzira na sve druge i prije svih drugih, ali i u iskrenoj otvorenosti svima drugima, trebamo zalagati za stvaranje boljeg društva, boljeg svijeta. Pokušajmo nešto učiniti, zbog naše djece i svih onih kojima nas Krist kao navjestitelje šalje, a i zbog nas samih. Počnimo od toga da ćemo se pokušati potruditi da mi budemo bolji, da naša vanjština bude odraz nutrine, nutrina vanjštine, kako bi kršćanska slika koju pokazujemo što manje zastirala, ali i sve više odražava Božju sliku i onu istinu u koju vjerujemo i koja nas i potiče na misionarsko „izlaženje“, a to je istina da je jedino on, Isusu, doista sposoban učiniti boljim svijet od svijeta u kojemu živimo.

 

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)