Logo
Ispiši ovu stranicu

2. nedjelja kroz godinu (B), 2015.

 

Nalazimo se na početku razdoblja liturgijske godine koje se zove vrijeme kroz godinu i koje je poveznica između tzv. snažnih vremena liturgijske godine. Prvi dio ovog vremena povezuje božićno i korizmeno vrijeme, dok drugi dio povezuje vazmeno vrijeme i došašće.

Ovo obično vrijeme liturgijske godine dijeli se na trideset i pet tjedana i trideset i tri nedjelje. Razlika u broju između tjedana i nedjelja je u tome što prvu nedjelju kroz godinu zamjenjuje proslava blagdana Gospodinovog krštenja, a posljednju blagdan Krista Kralja. Kroz to vrijeme s Isusom ćemo se družiti uglavnom na temelju Markovog, a dijelom i na temelju Ivanovog evanđelja. Moći ćemo čuti i vidjeti sve ono što je Isus govorio i činio i osjetiti ljubav i dobrotu koju je oko sebe širio.

Iako je vrijeme liturgijske godine u kojoj se nalazimo obično vrijeme, u smislu da središnja otajstva svoje vjere ne slavimo na poseban način, ono ipak nije obično. Crkva nam i u tom vremenu nudi za razmišljanje i sakramentalno slavljenje ista ona otajstva koja slavimo u velikim vremenima. Uz to nam nudi i jednu posebnost. Ta posebnost je razmišljanje o Isusovom životu u njegovoj svakodnevici, onom dijelu njegovog života koji je živio od skrovitosti Božića, djetinjstva i mladenaštva, a koje je završilo prošle nedjelje s krštenjem, pa do dijela njegovog života obilježenog otajstvom muke, smrti i uskrsnuća, tj. vazmenim otajstvom, za koje ćemo se intenzivnije početi pripremati korizmenim vremenom.

U ovaj poziv na življenje s Isusom svoje svakodnevice uklapa se i prvi dio današnjeg evanđelja koji se sastoji od dijaloga s Isusom dvojice učenika Ivana Krstitelja koji su potaknuti od svog učitelja krenuli za Isusom. Isus je primijetio da ga slijede pa ih zato pita što traže. Oni mu odgovoriše protupitanjem: „Gospodine, gdje stanuješ?“ Nakon toga slijedi njegov poziv: „Dođite i vidjet ćete.“ To je poziv koji Isus danas upućuje i svakom od nas na početku ovog našeg vremena kroz godinu. Čini to jer nas voli, jer želi da ga susretnemo, da ga upoznamo i dozvolimo mu da nas promjeni, kako bismo onda i mi, poput učenika, s radošću u srcu mogli otići drugima, svojoj braći i sestrama, prenoseći im radosnu poruku koja je plod dugog iščekivanja i nadanja: „Našli smo Mesiju!“, a onda i njih dovoditi do Isusa da bi ga i oni upoznali i dali mu priliku da i on njih upozna.

Želimo li da nas Isus pozove, trebamo ga susresti, ali na način da taj susret u nama i našem životu ostavi upečatljiv i pozitivan trag. Postoje, naime, i našem životu susreti koji nas ne dotaknu, koje brzo zaboravimo. Postoje i oni koji nas mijenjaju, koji mijenjaju smjer našeg života. Neki susreti nas mijenjaju na gore, a neki na bolje. Susret s Isusom je susret koji bi nas trebao mijenjati na bolje iako, priznat ćemo, i tu ima iznimaka. Sjetimo se Jude, a i ne samo Jude. Susret s Isusom je u svakom slučaju susret koji mijenja smjer života. U susretu s njim nitko ne ostaje ravnodušan. Mnogi lutaju u svojoj vjeri jer Isusa nikad nisu susreli na pravi način. Među njima ima i onih koji su kršćani. Odgovornost za to je dijelom i na nama drugim kršćanima, na Crkvi. Nismo im znali prevesti Božji poziv, kao što je to Eli učinio u Samuelovom slučaju o čemu je progovorilo prvo čitanje, odnosnom, gledano kroz evanđeoski izvještaj, nismo našli pravi način da im radosno posvjedočimo Isusa Krista i njegov poziv spasenja, da im kažemo na uvjerljiv način da smo ga mi susreli i da ih dovedemo do Isusa, kako bi ga i oni prepoznali i priznali kao Mesiju – Krista. I to je nešto na čemu trebamo doista raditi. To je, uostalom zahtjev, nove evangelizacije koja nije nova u sadržaju, nego u načinu prenošenja iste radosne poruke evanđelja. Možda ni tad nećemo u potpunosti uspjeti. Bogu hvala! Ni u Isusovom vremenu nisu svi koji su imali priliku susresti Isusa u njega povjerovali. Mnogima je, makar su ga fizički gledali i slušali, on ostao neprepoznatljiv. Isus u njihovom životu nije ostavio nikakav trag. Iako su ga susretali, oni ga zapravo nisu susreli. Za druge je susret s Isusom bio odlučan susret u njihovim životima jer su pošli za Isusom i vidjeli gdje i kako živi. To se dogodilo dvojici učenika Ivana Krstitelj koji su pošli za Isusom i postali njegovi učenici. To će se dogoditi i Šimunu, sinu Joninu koji će s tom promjenom postati Petar, a zatim i mnogim drugima.

Ne živimo u Isusovo vrijeme, ali i da živimo, naš bi odnos prema Isusu bio isti onakav kakav prema njemu imamo danas. Onda bismo ga susreli, prepoznali i ispovjedili i s njim se družili, ako ga danas susrećemo, prepoznajemo, ispovijedamo i s njim se družimo. I obrnuto. Ako ga danas ne susrećemo i s njim se iz nedjelje u nedjelju ne družimo, onda bismo i onda bili među onima koji su ga vidjeli, ali ga nisu slijedili, onima koji su ga čuli, ali ga nisu poslušali, onima koji su ga tjelesno susreli, ali koji nisu dozvolili da ih taj susret promjeni.

Mnogo je načina na koje svaki dan imamo priliku susresti Isusa i vidjeti gdje on živi. Kakav trag to ostavlja u nama i našem životu? Je li Isus Krist onaj koji nadahnjuje naše razmišljanje, naše odluke i svakodnevno ponašanje ili i dalje za nas ostaje stranac, onaj kojeg ne poznajemo i koji za nas život znači veoma malo? Kako bilo, ne bi bilo dobro da na kraju života utvrdimo da je Isus kraj nas prošao, a da ga nismo primijetili. Da se to ne bi dogodilo prilika nam je i ovo obično vrijeme liturgijske godine. Ono nam je nova ponuđena prilika za susresti Isusa, vidjeti gdje stanuje, boraviti s njim, čuti što govori i vidjeti što radi. I kao što su u onoj Isusovoj životnoj svakodnevnici s njim mogli biti i ostati samo oni koji su bili ustrajni od početka do kraja, a o njima govori današnje evanđelje, tako i danas s Isusom mogu biti i ostati samo oni koji se iz nedjelje i nedjelju s njim druže, slušaju ga, s njim razgovaraju i svjedoče čudesnim otajstvima njegove ljubavi koja nam se daje.

Krenimo u novu liturgijsku godinu s Isusom i proboravimo s njime. Dozvolimo mu da nas susretne i u susretu promjeni kao što je promijenio i mnoge druge prije nas. Neka njegov životni put postane i naš životni put. I tad ćemo postati sposobni za radost, ali i za radosni susret s drugima. To je preduvjet pravog evanđeoskog navještaja koji je dužnost svakog kršćanina.

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)