• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Druga vazmena nedjelja, 2015.

U današnjem evanđeoskom ulomku vrlo je primjetan strah učenika prije susreta s Isusom i njihova radost, a s njom dolazi i hrabrost, nakon susreta s njim. Ta bi radost, koja uključuje i hrabrost, trebala biti dominirajuće obilježje svih kršćana. A danas „ima kršćana – kaže papa Franjo u apostolskoj pobudnici „Radost evanđelja“ – čiji život izgleda kao korizma bez Uskrsa.“ Drugim riječima među kršćanima ima onih koji, iako naša kršćanska vjera počiva na uskrsnuću bez kojega je sve što jesmo besmisleno, još uvijek nisu susreli Uskrsloga i povjerovali mu. Zašto nam se to događa?

Između različitih odgovora na ovo pitanje je i onaj odgovor koji nam nude evanđelja kroz iskustvo apostola. Apostoli su, kao i mi u svom krštenju i na našem vjeronauku, prvoj pričesti, krizmi, susreli Isusa iz Nazareta. Oni su u njega stavili, kao i mi, sve svoje pouzdanje. On je bio, kako smo mogli čuti od dvojice učenika koji bježe u Emaus, „silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom“ (Lk 24, 19). I stvorili su oni s njim svoje planove. Ali, njihovi planovi nisu bili i njegovi planovi. Imali su o njemu svoju viziju. Ali, njihova vizija nije bila i njegova vizija. Umjesto ovozemaljskog bogatstva i vlasti, umjesto položaja u njegovom kraljevstvu, prvih mjesta kojima su se nadali i oko kojih su se svađali, dogodio se Veliki peta, dogodilo se trpljenje, križ, a zatim i smrt. I sve njihove nade – „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Lk 24, 21), kažu dvojica bjegunaca u Emaus – nestaše u grobu u koji ga položiše. Umjesto nade u njihova srca uvuklo se beznađe. Umjesto hrabrosti, uvukao se strah. I oni se, o tome nas je izvijestilo današnje evanđelje, zatvoriše vrata „u strahu od Židova.“

                Iz ovoga ponašanja apostola možemo, vjerujem, otkriti razloge pesimizma i straha nas današnjih kršćana koji i dalje živimo korizmu bez Uskrsa. I mi smo se susreli s Isusom iz Nazareta, s njim smo hodali, slušali njegove riječi, ali smo mu također, kao i učenici, pripisali svoja pogrešna shvaćanja, svoje pogrešne vizije. I zato smo i danas, „u strahu od Židova“, svoje kršćanstvo i ispovijedanje vjere u Isusa Krista zatvorili iza čvrstih vrata privatnosti. Dozvolili smo sebi i drugima oko sebe da nam se nametne kriva slika Isusa Krista i njegove poruke. Ta pogrešna slika, to pogrešno shvaćanje Isusa Krista, zbog koje se mnogi kršćani stide svoga kršćanstva, učinila je od nas pesimistične i preplašene kršćane, kršćane koji su zatvoreni u svoj svijet, kršćane koji nisu ljudi nade. Mnogi ovo čak pokušavaju racionalizirati hvatajući se za slamke spasa u smislu da prihvaćaju Krista, ali ne Crkvu i sl. Ovo se događa zbog dva razloga:

Prvi razlog za ovako ponašanje je ono ispred naših zatvorenih vrata. To je ono „u strahu od Židova.“ To u „strahu od Židova“ danas je suvremeni ateizam. To više nije, kao u vrijeme naših predaka, borbeni ateizam. To je ateizam s ljudskim licem, ateizam koji se oblači u sasvim privlačno ruho ljudskog napretka, a koji sustavno, koristeći se svim modernim sredstvima društvenog priopćavanja, vjeru općenito, a osobito vjeru da je Isus Krist „Prvi i Posljednji, i Živi“ – kako smo čuli u drugom čitanju iz Ivanovog Otkrivenja – predstavlja kao protivnu razumu, nešto nazadno, nešto što priječi napredak čovjeka i društva, što koči sklad među religijama, što čovjeka guši u njegovoj slobodi, ne dozvoljava mu da uživa u životu, što se protivi životnim radostima i sl. Ovo u mnogim kršćanima izaziva osjećaj manje vrijednosti. Zato ne samo da ne ističemo svoju pripadnost Isusu Kristu, nego kao da ga se stidimo. Osobito je dojam da se stidimo Crkve, zaboravljajući da smo mi Crkva. Kako inače razumjeti naš kršćanski strah javno govoriti o svom kršćanstvu, strah i stid u javnosti živjeti kao kršćanski mladić, djevojka, muž, žena, roditelj? Kako razumjeti nelagodu svećenika izići na ulicu izići u kolaru koji je znak njegovog svećeništva? Ono što je u ovom srahu najčudnije je to da se, iako smo većina, osjećamo kao da smo manjina, da nam je, iako smo većina, nametnut kompleks manje vrijednosti, da smo, iako većina, stjerani iza vrata pesimizma, beznađa i straha zbog svoje pripadnosti Isusu Kristu.

Drugi razlog ovakvog ponašanja je unutar iza naših zatvorenih vrata. On se ne nalazi „u strahu od Židova“, nego u nama samima. Danas nas, barem ne na našem području, nitko ne može potjerati iza zatvorenih vrata, u ilegalu ili poluilegalu, kao što se to, nažalost, još uvijek događa kršćanima Bliskog istoka, pa i u nekim drugim dijelovima Azije i Afrike. Mi se sami, poput apostola, zatvaramo. Činimo to zato što čujemo Isusa, ali ne slušamo što on govori. Gledamo što čini, ali to što čini ne vidimo njegovim očima. Kažemo da poznajemo Isusa Krista, a zapravo ga ne poznajemo. Premda godinama idemo na vjeronauk, dolazimo na misu i sl., još uvijek se nismo dovoljno potrudili istinski ga upoznati. O njemu smo stvorili svoju sliku, zamislili smo ga na svoj način. Krist nam je, kao i apostolima prestao, biti onakav kakav on doista jest, a postao nam je onakav kakvim smo ga mi zamislili. To prije ili kasnije dovede do razočarenja jer Krist nije onakav kakvim ga mi zamišljamo. On nije servis za naš bolji život, za odsutnost bolesti, nesreće, smrti, za uspjeh u radu, za bogaćenje…

Što nam se treba dogoditi da se naša situacija promjeni kao što se promijenila situacija učenika i od žalosnih ih učinila radosnima, od strašljivih hrabrima, od nevjernih, vjernima? Današnje evanđelje nam poručuje da se trebamo uvjeriti u istinitost uskrsnuća i svrstati među one koje Isus naziva blaženima: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.“ Ako i kad se to dogodi, nestat će svaki razlog za strah, svaka sumnja, svako beznađe. I mi ćemo postati oni koji s Tomom ispovijedaju: „Gospodin moj i Bog moj“, oni koji svugdje gdje dolaze, poput učenika u prvom čitanju, uživaju poštovanje zato što su Kristovi i Kristu pripadaju, ma postat ćemo oni koji se koji ne donose sa sobom ni srebro ni zlato, ali nose onu vjeru koja je sposobna promijeniti svijet.

 

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)