• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

12. nedjelja kroz godinu (B), 2015.

 

Današnje evanđelje možemo čitati na više načina.

Najprije ovo evanđelje možemo čitati kristološki. Događaj koji se dogodio na Genezaretskom jezeru, a koji nam je prenijelo današnje evanđelje, želi potvrditi vjeru učenika u Isusa kao Krista, a u svjetlu postuskrsne vjeri i kao Boga. Do ovog se zaključka može osobito doći pokuša li se odgovoriti na pitanje: „Tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?“ To je pitanje na koje postoji samo jedan odgovor, a taj odgovor je Bog. Čudo smirivanja oluje na moru dokaz je Isusovog božanstva, jer samo Bog može zapovijedati prirodnim pojavama, kako to svjedoči i ulomak iz Knjige o Jobu koji nam je ponuđen kao prvo čitanje.

Osim kristološki, današnji evanđeoski ulomak se može čitati i ekleziloški. Crkva je od samih početaka u skupini prestrašenih učenika na lađi izloženoj valovima, vidjela samu sebe. I nju udaraju valovi, prijete joj sa svih strana. Nažalost lađa Crkve nažalost nerijetko prima udarce i iznutra. I to su najbolniji i najopasniji udarci i propuštanja koja prijete potapanjem Crkve kao „lađe koja pušta na sve strane“ (papa Benedikt XVI). Ali Crkva, kao ni evanđeoska lađa na kojoj je Isus spavao, ne može potonuti. Razlog je Kristova prisutnost, koja je, iako nije ista, svejedno djelotvorna. „Ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo“ – kaže nam sv. Pavao u ulomku iz Druge poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, prije toga naglašavajući: „Ljubav nas Kristova obuzima…“

U duhu najnovije enciklike pape Franje Laudato si (Hvaljen budi) u kojoj je zemlju nazvao našom zajedničkom kućom, a mi možemo reći lađom, današnje evanđelje možemo čitati i ekološki. Poput krika apostola na lađi zbog valova koji su prijetili uništenjem, u našoj se zajedničkoj kući ili lađi čuje krik stvorenja i najsiromašnijih zbog prijetnje uništenjem zagađenja i klimatskih promjena, nedostatka pite vode, gubitka bioraznolikosti, opadanje kvalitete ljudskog života i raspada društva, tehnokratske prevlasti koja dovodi do uništenja prirode, antropocentrizma i egoizma, iskorištavanja djece, napuštanja starijih, porobljavanja drugih, trgovanja ljudskim bićima, životinjskim krznom, potpunog istrebljenja i krvavih dijamanata, odnosno iste one mafijaške logike trgovaca ljudskim organima, narkoticima, odbacivanja nerođenih. Tu je i problem nezaposlenosti, koji se osobito očituje odustajanjem od ulaganje u ljude radi većeg kratkoročnog dobitka, zatim nepoštivanje granica znanstvenog napretke, GMO i sl. Nudeći cjelovitu ekologiju kao novu paradigmu pravednosti – ekologiju koja uključuje određeno mjesto koje ljudsko biće zauzima u ovom svijetu i njegove odnose prema zbilji koja ga okružuje – papa Franjo poziva na dijalog i ekološko obraćenje. U ovome središnji izazov imaju odgoj i formacija na svim razinama, kako bismo usvojili drugačiji stil života i promijenili svakodnevne navike, od smanjenja potrošnje vode i diferenciranog skupljanja otpada, pa sve do gašenje nepotrebnih svjetala. Sve će biti još jednostavnije uključimo li u to i kontemplativni vidik koji proizlazi iz vjere: za vjernike, svijet se ne promatra izvana nego iznutra, prepoznajući poveznice s kojima nas je Otac ujedinio sa svim bićima. U ovo se uklapa i središnja tema kršćanske objave, ona koju na svoj način sažima današnje evanđelje: Zemaljski je Isus sa svojim tako konkretnim i ljubaznim odnosom prema svijetu, slavan uskrsnuo i prisutan je u svakom stvorenju, svojim sveopćim gospodstvom. I ovome da je uskrsnuli Isus prisutna u ovoj našoj zajedničkoj kući ili lađi, svojom prisutnošću u svakom stvorenju, nalazimo nadu za naš svijet, ali i poticaj da sa svoje strane učinimo sve što možemo za suočavanje s ekološkim izazovima, kao u dijalogu s drugima, tako osobito pridružujući svoj glas u molitvi onom kriku stvorenja i siromašnih, onima koji su najviše pogođeni, a kojima je, zajedno sa zemljom kao našom zajedničkom kućom, svojom enciklikom papa Franjo odlučio dati svoj glas.

                Polazeći od toga da u sljedeći četvrtak slavimo Dan državnosti i 24. godišnjicu neovisnosti Republike Hrvatske, ovim čitanjima današnjeg evanđelja bih dodao još jedno čitanje, a to je čitanje po nacionalnom ključu. Činim ovo u duhu onog pogleda koji je imao, možda nadahnut i ovim evanđeljem, hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, kad je pjesnički nazvao našu domovinu Zvonimirovom lađom. Evo prve i posljednje kitice te pjesme koja, nažalost, još uvijek nije izgubila na aktualnosti:


Još je tu. - Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana,

Snažno o nju udaraju
Vjetar, talas i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na p'jesku je - al još tu je!


                Ono što, međutim, najviše žalosti je to što spomenuti vjetrovi, valovi i oluje s kojima se suočavamo, danas nisu prvenstveno uzrokovani izvanjskim udarima, iako pretpostavljam da ima i toga što u neovisnoj državi može imati onoliko utjecaja koliko mi to dozvolimo, koliko su izazvani našim unutarnjim podjelama, neslogom, zatajenjima, onom našem nacionalnom „pušta na sve strane“, koje se, nakon veličanstvene pobjede protiv izazova izvana, očitovalo velikom gospodarskom pljačkom, a zatim i porastom nezaposlenosti, radnicima koji ne primaju plaću, sve većom zaduženosti, deložacijama, obezvrjeđivanjem domovinskog rata i branitelja kroz izjednačavanje s agresorima, ali i ideološkim sukobljavanjima, kako na temelju starih ideološki podjela koje su još veoma žive i rastaču hrvatsko nacionalno biće šaljući u svijet o nama sasvim pogrešnu sliku, tako i na temelju nekih novih ideologija. Puno bi se toga ovdje moglo nabrojiti. I sve ovo ima svoje posljedice. I upravo su posljedice ono što uz ovaj važan datum za našu domovinu i iz naših usta izvija krik Gospodinu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" A te posljedice su sve veće iseljavanje i doslovno izumiranje našeg naroda. Prema prognozama demografa, a bojim se da su i one optimistične, za samo 15 godina bi nas u Hrvatskoj trebalo biti 350.000 manje nego sada. Da su to optimistične prognoze potvrđuje Europska komisija koja pretpostavlja da će nas u idućih 10 godina iz Hrvatske iseliti 200.000 tisuća. Njemačke prognoze predviđaju da će nas se u Njemačku useljavati 10.000 godišnje. Zbog ovoga se s pravom možemo pribojavati, kako je netko jednom napisao, da ćemo imati zemlju koja se zove Hrvatska, ali da u njoj neće živjeti Hrvati. Pa ipak, naši krik nije i ne smije biti beznadan. Trebamo ga zaodjenuti vjerom, a onda i pretvoriti u našu osobnu zauzetost da se te prognoze ne ostvare, a svi smo na svoj način odgovorni. Toj osobnoj zauzetosti trebamo s apostolima pridružiti i molitvu Gospodinu da nas on spasi.

Potreba osobne zauzetosti odnosi se i na sve druge načine čitanja današnjeg evanđelja. Naime, želimo li odgovoriti pozivu današnjeg evanđelja koje nam je Isusa predstavilo kao Boga, svim se silama trebamo truditi učiniti ono što je u našoj moći da bi lađa na kojoj se nalazimo, bilo da je riječ o Crkvi, bilo da je riječ o Zemlji, bilo da je riječ o Domovini, usprkos svim protivnim vjetrovima plovila naprijed, ali pri tom se nikad kao vjernici ne smijemo stidjeti u molitvi se s krikom uteći Bogu, kao da bez njega ništa ne možemo napraviti.

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)