• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

13. nedjelja kroz godinu (B), 2015.

13. nedjelja kroz godinu (B), 2015.

 

Liturgijska čitanja današnje nedjelje žele probuditi našu vjeru, kako bismo imali drukčiji pogled na životnu stvarnost, ali i bili svjedoci toga pogleda svima kojima nas Bog šalje i koje svakodnevno susrećemo.

                Isus kaže ženi: „Kćeri, vjera te tvoja spasila!“ Vjera, a ne neki magijski čin, obični fizički dodir pretvara u dodir spasenja: „Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.“ Isusa su i drugi doticali. Ali samo ga je bolesna žena dotakla s vjerom. I „odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.“

Ista tema s istom porukom prisutna je i u drugom slučaju koji opisuje današnji evanđeoski ulomak. Riječ je o uskrsnuću Jairove kćeri. „Ne boj se! Samo vjeruju!“, kaže Isus nadstojniku Jairu. S vjerom i smrti prestaje biti smrt, stanje iz kojega nema povratka, a postaje san iz kojega se moguće probuditi i nastaviti živjeti. To je tako u slučaju Jarove kćeri: „Dijete nije umrlo, nego spava“, ali i, u svijetlu postuskrene vjere, u slučaju svake druge smrti, naše i smrti drugih.

Snaga vjere, a o vjeri je riječ, je tome da ona uspijeva u prividno običnoj situaciji otkriti nove mogućnosti, nevidljive onima koji nemaju vjere. U tome je prednost bolesne žene i nadstojnika Jaira u odnosu na mnoštvo koje opisuje današnje evanđelje. Zato se bolesna žena dotiče Isusa drukčije od drugih, a Jair ga poziva u svoj dom. Zato je i Isus mogao osjetiti da je iz njega izišla ozdravljujuća snaga. I mogao je reći: „Dijete nije umrlo, nego spava.“ Vjera i u bolesti i u stvarnosti smrti vidi nove mogućnosti, drukčiju stvarnost, inače nevidljivu bez vjere. S druge strane, onima koji ne vjeruju, doticaj Isusa čini se nevažnim. I Isusove riječi o smrti kao snu se čine smiješnim. Zato su se učenici čudili što se uopće Isus pita tko ga je dotakao i mnoštvo podsmjehivalo kad je rekao da djevojčica spava. Znali da ga se svi dotiču, ali nisu znali da je s vjerom moguć i drugačiji doticaj. I znali su da je djevojčica mrtva, ali bez vjere nisu vidjeli novu mogućnost koju je Kristova prisutnost unijela i unosi u iskustvo smrti.

Predstavljajući nam danas vjeru koja spašava, vjeru koju je imala bolesna žena i nadstojnik Jair, vjeru koja daje mogućnost za drukčiji pogled na stvarnost, za pogled s onu stranu bolesti i smrti, današnje nas evanđelje poziva da u sebi probudimo takvu vjeru, vjeru kojoj je sve moguće, vjeru koja može preobraziti i našu životnu stvarnost, bez obzira o kakvoj se životnoj stvarnosti radi. Ta vjera ne bježi od stvarnosti. Dapače, ona je realna vjera. Zna da život ima i drugu, manje lijepu stranu, kojoj je nekad uzrok prirodna zakonitost koju čovjek nikad neće i ne može potpuno kontrolirati, a ponekad, nažalost sve češće, toj manje lijepoj strani smo uzrok mi sami, naša ljudska sebičnost zbog koje najprije isključimo Boga, a onda poremetimo odnose i sa svima drugima, uključujući i stvorenu stvarnost. Ali, vjera, koliko god da je realna i sve to uočava, ne dozvoljava svemu tome da uguši nadu. Zato je to ne samo realna, nego istovremeno i optimistična vjera. I zato jer je optimistična vjera ne dozvoljava poteškoćama da zamrače njezin pogled, ona ne vidi sve samo crno, nego i u crnilu koje nas ponekad okružuje vidi i onu drugu, onu ljepšu stranu. A u svemu, svakoj situaciji ma kako bila teška, postoji i ljepša strana.

Osobitost ove vjere, vjere koja je istovremeno i realna i optimistična, nije u tome da nas oslobađa bolesti i patnje, žalosti i smrti, nego u tome da nas osposobljava da i kroz bol i patnju, žalost i smrt, možemo vidjeti drugačiju stvarnost, onu stvarnost koju nam nudi naš Gospodin. Drugim riječima, ovakva vjera, vjera koja je istovremeno i realna i optimistična, znade da ispod površine boli i patnje, žalosti i smrti, uvijek postoji Gospodinova ljubav koja nam uvijek ponovo nudi novu mogućnost. Onaj koji s vjerom otkriju tu stvarnost Gospodinove ljubavi koja nas nikad ne ostavlja, koja nam je blizu osobito u trenucima boli i patnje, sposoban je shvatiti isto ono što je shvatio i autor Knjige Mudrosti u ulomku koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, a on je shvatio da „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Bolest i smrt, sa svim onim što sa sobom nose, tad prestaju biti glasnici Boga osvete, kazne i osude, a postaju izvrsna prigoda za očitovanje njegovog spasenja. Bog prestaje biti Bog smrti, a postaje ono što on doista jest, Bog života, Bog koji dozvoljava da ga se „dotakne“ kako bi život koji struji u njemu prostrujio i u njihovim životima, ali i u životima onih koje oni ljube.

Ovo je zapravo vjera u Boga koji je darežljiv, Boga koji je, premda bogat, samoga sebe osiromašio radi nas, da bismo se mi mogli obogatiti njegovim siromaštvom, kako nam to objašnjava sv. Pavao u ulomku iz Druge poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. Takva vjera nije nešto što se samo ispovijeda. Takva vjera se živi. Ili nije vjera. Takva vjera i od nas kršćana i Crkve, nas koji bismo trebali biti obdareni takvom vjerom, također zahtjeva darežljivost. Ova darežljivost znači našu kršćansku i crkvenu dužnost omogućiti Isusu da ga i danas, kao i onda dok je hodao gradovima i selima obećane zemlje, po nama mogu susresti svi oni koji su potrebni. I svi oni kojima on želi doći. I da i oni, s probuđenom vjerom, po nama i našem djelovanju svaki put ponovo mogu iskusiti njegovu dobrotu.

Višeznačna je ova darežljivost po kojoj u nama, nama kršćanima i nama Crkvi, i u današnjem svijetu Krista mogu doticati i ugostiti oni koji boluju i pate, odnosno ova darežljivost po kojoj Isus i danas može hodati među nama u stilu one izjave o bl. Majci Tereziji iz Kalkute jednog engleskog novinara, koji ju je svijetu predstaviti riječima: „Vidio sam Boga kako hoda među ljudima.“ Progovoriti ćemo samo o dva temeljna značenja.

Najprije je to darežljivost u onom doslovnom smislu iz Druge poslanice Korinćanima, a to je darežljivost u materijalnom smislu kojim se doslovno i od današnjih bogataša, onih koji imaju više nego li im treba, očekuje da imaju osjećaja prema onima koji su siromašni i koji nemaju niti ono najnužnije. Ovo ne znači da bogataši i sami trebaju postati siromašni, nego znači da svi trebamo biti jednaki: „Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost.“

Postoji, međutim, i drugo značenje ove darežljivosti. To je značenje koje nas više povezuje s evanđeoskim ulomkom i temom vjere o kojoj nam je progovorio taj ulomak. Riječ je o darežljivosti u duhovnom smislu, onoj darežljivosti koju trebaju iskazivati oni koji vjeruju prema onima koji je ne vjeruju. Ta nas darežljivost dovodi do našeg temeljnog kršćanskog poslanja, a to je poslanje prenošenja vjere. Vjeru nismo ničim zaslužili. Primili smo je kao dar. Vrijedan je to dar koji nas osposobljava da drugačije možemo vidjeti Boga, svijet, druge, sebe, pa i različite životne situacije i sebe i drugih oko sebe, a u što je uključena također i bolest, nesreća, smrt, patnja i sl. Taj, međutim, dar nemamo pravo zadržati za sebe. Dužni smo ga ponuditi i drugima, kako bi svaka osoba s kojom ćemo se susresti, a osobito ona koja pati, i sama mogla iskusiti Božju ljubav koju smo mi iskusili i koja je preobrazila naš život.

 

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)