• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Blagdan Pepelnice - 22. veljače 2012.

Čista srijeda – 2012.

Započeli smo korizmu, vrijeme koje se sastoji od četrdeset dana – odatle i naziv korizma – kojima je cilj kršćane pripraviti za proslavu Uskrsa, središnje svetkovine kršćanstva. Korizma je, zapravo, svojevrsna duhovna obnova tijekom koje smo pozvani dublje promišljati svoju vjeru i otkrili što je to što trebamo ukloniti iz svog života, a što je ono oko čega se više trebamo truditi, a u čemu nam liturgija čiste srijede, prvog dana korizme, želi dati prava usmjerenja. Što to konkretno znači objašnjava nam današnji evanđeoski ulomak koji nas podsjeća na to kako bi u korizmi, a onda po obraćenju koje će se dogoditi i nakon korizme, trebalo biti naše kršćansko ponašanje. Dok se u našoj svakodnevici naglasak stavlja na vanjštinu, na onom što ljudi vide, prvo čitanje, a zatim i Isus u evanđelju osobit naglasak stavljaju na nutrinu i na onaj odnos koji se kroz nutrinu – „razderite srca, a ne halje svoje“ – može i treba izgraditi s Bogom „koji je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnu, bogat dobrotom“, odnosno naš Otac „koji je na nebesima“. Pri tom Isus koristi tri primjera koja su sami po sebi izraz i oznaka korizmenog vremena, a riječ je o milostinji, molitvi i postu.

Svi bismo rado – budimo iskreni – da ono dobro koje činimo, a milostinja, molitva i post su u sebi nešto dobro, od ljudi bude primijećeno. I to po sebi nije loše. Problem počinje u onom trenutku u kojem dobro koje činimo – u našem slučaju milostinja, molitva i post – prestanu biti cilj, a postanu sredstvo da nas ljudi vide, da bi nas ljudi hvalili i da se pokažemo ljudima. Jasno je da smo u tom slučaju primili svoju plaću: ljudsku slavu i naše osobno zadovoljstvo. Cilj nam je bio da nas ljudi vide, da nas hvale i da im se pokažemo. I to smo dobili. Gospodin nam želi poručiti u evanđeoskom ulomku koji nam je navješten da ta plaća nije na onoj razini na kojoj bi trebala biti plaća milostinje, molitve i posta, jer one su u sebi dobro koje nadilazi ljudsku plaću. Milostinja, molitva i post su dobro koje nas može odvesti u susret s bližnjima, ali i s onim koji je Dobro pisano velikim slovom, a to je Bog. Dobro trebamo činiti zato što je dobro, ne zato da bi nas ljudi vidjeli i pohvalili, kao što zlo ne smijemo činiti zbog toga što je zlo, a ne zbog toga što će nas netko vidjeti i kazniti. Zato nagrada za iskrenu milostinju, molitvu i post – „I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!“ – nije tek plaća, nego je normalna posljedica izbora dobra i činjenja dobra, kao što ni nagrada za neiskrenu milostinju, molitvu i post – „Zaista kažem vam, primili su svoju plaću“ – nije tek kazna, nego je normalna posljedica takvih izbora.

Da bismo doista birali i činili dobro zbog dobra, a odolijevali iskušenju da dobro činimo da nas ljudi vide ili zlo zato što nas ljudi ne vide, nisu nam dovoljne samo naše ljudske sposobnosti, nego nam je potrebna Božja milost, a njoj je preduvjet vazmeni događaj Isusa Krista. To je središnji trenutak povijesti i središnji događaj našeg spasenja. Zato se za njega tako dugo pripremamo. Zato nam je za pripravu na njegovu proslavu potrebna milostinja koja nije tek davanje od svog suviška ili da drugi vide nego djelo ljubavi koje se nadahnjuje na onoj ljubavi kojom je Bog nas ljubio, molitva koja nije tek prošnja ili da drugi vide, nego je stvaranje odnosa s Bogom i dozvoljavanje Bogu da stupi u odnos s nama i post koji nije tek dijeta, smisao sebi samome ili da nas ljudi vide, nego je izlazak iz sebe, svojih egoizama i sebičnih potreba, kako bismo po izlasku iz sebe, učvrstiti prijateljstvo s Bogom i u ljubavi se mogli otvoriti svojim bližnjima.

Ovo je, čini mi se, osnovna poruka i ovogodišnje papine korizmene poruke koja se uklapa u našu Godinu Caritasa, ali i gorući problem koji imamo s duhovnim zvanjima, a u kojoj nas on – polazeći od gesla iz poslanice Hebrejima: »Pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela« (10, 24) poziva da budemo pozorni jedni prema drugima, da ne budemo jedni drugima stranci, ravnodušni prema onom što se događa našoj braći i sestrama, što podrazumijeva da drugima želimo dobro u svakom pogledu. Budući da je suvremena kultura izgubila osjećaj za dobro i zlo, papa smatra potrebnim istaknuti da je „dobro sve ono što daje, štiti i promiče život, bratstvo i zajedništvo“ i da „odgovornost prema bližnjemu znači … htjeti i činiti dobro drugome, u nadi da će i taj drugi postati osjetljiv na dobrotu i njezine zahtjeve. Zanimati se za brata znači otvoriti oči za njegove potrebe.“ Nakon ovih pojašnjenja što je dobro, papa se pita: „Što je to što čovjeka priječi da uputi … ljudski i brižni pogled prema bratu?“, a zatim sam odgovora: „Često su to materijalno bogatstvo i osjećaj dostatnosti, ali to može biti i stavljanje vlastitih interesa i problema iznad svega drugog. Ne bismo nikada smjeli biti nesposobni »imati milosti« prema onima koji trpe; nikada naše srce ne bi smjelo biti u tolikoj mjeri obuzeto stvarima i problemima da postane gluho za vapaj siromaha. Poniznost srca i osobno iskustvo trpljenja mogu u nama probuditi osjećaje suosjećanja i empatije. … Susret s drugim i otvaranje srca njegovim potrebama su prigoda za spasenje i blaženstvo.

Danas smo – nastavlja papa – vrlo osjetljivi kada se govori o brizi i ljubavi prema tjelesnom i materijalnom dobru drugih, ali kada je riječ o našoj duhovnoj odgovornosti prema braći zavladala je šutnja“ jer je u suvremenom svijetu izgubila na važnosti „bratska opomena poradi vječnog spasenja“. „Tako nije bilo u prvoj Crkvi i u zajednicama doista zrelim u vjeri, koje su pokazivale brigu ne samo za tjelesno zdravlje brata, već također za zdravlje njegove duše u pogledu njegovog konačnog određenja. … Crkvena je tradicija ubrojila među djela duhovnog milosrđa »opominjanje grešnika«. Važno je ponovno vratiti taj vidik kršćanske ljubavi. Pred zlom ne treba šutjeti. Mislim tu na stav onih kršćana koji se, zbog ljudskog obzira ili iz jednostavne lagodnosti, prilagođavaju prevladavajućem mentalitetu, radije no da upozoravaju svoju braću na načine razmišljanja i djelovanja koji su u opreci s istinom i ne slijede put dobra. Kršćanski se prijekor, međutim, nikada ne vodi duhom osude ili uzajamnog optuživanja. Naprotiv, uvijek je potaknut ljubavlju i milosrđem te proizlazi iz istinske brige za dobrobit drugoga. … U našem svijetu prožetom individualizmom nužno je ponovno otkriti važnost bratskog ispravljanja, da bismo zajedno kročili prema svetosti. … Dok društvo i „može postati gluho bilo na tjelesna trpljenja, bilo na duhovne i moralne životne potrebe“ tako „ne smije … biti u kršćanskoj zajednici nego to uzajamno ispravljanje i opominjanje, u duhu poniznosti i ljubavi, mora biti sastavni dio života svake kršćanske zajednice … koja ih međusobno povezuje kao udove istoga tijela. To znači da mi drugi pripada, njegov život, njegovo spasenje tiču se moga života i moga spasenja. Dotičemo ovdje jednu veoma duboku sastavnicu zajedništva: između našeg života i života drugih ljudi postoji neka međuovisnost, bilo u dobru bilo u zlu; i grijeh i dobra djela imaju jednu društvenu dimenziju. U Crkvi, Kristovom mističnom tijelu, ta uzajamnost nalazi svoju potvrdu: zajednica ne prestaje činiti pokoru i moliti za oproštenje za grijehe svoje djece, ali se također raduje neprestance i s klicanjem zbog svjedočanstava kreposti i ljubavi koje se javljaju u njezinu krilu. Ljubav prema braći, čiji jedan izraz – milostinja, koja je, zajedno s molitvom i postom, tipična korizmena praksa, ima svoj korijen u toj zajedničkoj pripadnosti. I u konkretnoj brizi za siromašne svaki kršćanin može izraziti svoje dioništvo u jednom tijelu koje je Crkva“.

„Briga jednih za druge ima za cilj uzajamno poticanje na sve veću djelatnu ljubav koja nas – nastavlja papa – potiče da živimo svaki dan kao predokus dana koji ne pozna zalaza koji nas očekuje u Bogu. Vrijeme koje nam je dano u našem životu je dragocjeno za otkrivanje i vršenje dobrih djela, u Božjoj ljubavi. Tako sama Crkva raste i razvija se da prispije punini uzrasta Kristova. U toj perspektivi dinamike rasta smješten je naš poziv na uzajamno poticanje da bismo prispjeli punini ljubavi i dobrih djela. Nažalost, uvijek je prisutna napast mlakosti, gašenja Duha Svetoga, odbijanja da »oplodimo talente« koji su nam dani za naše vlastito i za dobro drugih ljudi. Svi smo primili duhovna i materijalna dobra koja su korisna za ispunjenje Božjeg nauma, za dobro Crkve i za naše osobno spasenje. Duhovni učitelji podsjećaju da u vjerskom životu onaj koji ne napreduje, nazaduje“ zato trebamo prihvatiti „trajno aktualan poziv da težimo »visokom mjerilu redovitog kršćanskog života« „u svijetu koji traži od kršćana novo svjedočanstvo ljubavi i vjernosti Gospodinu“ što je osobito snažan poziv „u svetom vremenu priprave za Uskrs“.

Želeći nam, u duhu ovih misli i papinih poticaja da »pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela« i pridružujući se njegovoj želji za svetom i plodnom korizmom koju je povjerio zagovoru Blažene Djevice Marije i osnažio svojim blagoslovom, svemu iznesenom želim dodati još samo Pavlovo zaklinjanje umjesto Krista kojeg „Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu“, a koje glasi: „Dajte pomirite se s Bogom!“. Da, pomirimo se s Bogom, ali i s bližnjima, kako nam ovo korizmeno vrijeme, „vrijeme milosno … vrijeme spasa“, ne bi prošlo uzaludno, nego bi bilo dosta priprava na Uskrs i razlog plaće našeg „Oca koji je na nebesima“.

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)