Logo
Ispiši ovu stranicu

32. nedjelja kroz godinu (B), 2015.

 

Današnja liturgija nam je predstavila dvije udovice. Prva je žena udovica iz Sarfate sidonske, poganka, koja je, odvajajući od svojih usta i usta svoga sina, nahranila Božjeg proroka Iliju. Druga je žena udovica koju nam je predstavilo današnje evanđelje i koja je, iako je to bilo sve što je imala, ubacila u hramsku riznicu „dva novčića“ ili, kako Isus kaže, „sav svoj žitak“. Obje ove žene udovice su pokazale velikodušnost koja dobiva dodatno na važnosti kad je se usporedi s odglumljenom velikodušnošću pismoznanaca za koje Isus kaže da sve što čine, čine zato da ih ljudi vide, odnosno da bi dobili „prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama.“

U Svetom pismu je uobičajena podjela na bogate i siromašne, ali se pogled na tu podjelu mijenjao tijekom biblijske povijesti. Iako to nije jedinstven stav te već u Starom zavjetu postoje brojna mjesta koja predstavljaju Boga kao onoga koji je na strani siromaha, sjetimo se samo Izabranog naroda koji robuje u Egiptu, siromaštvo se u Starom zavjetu smatralo Božjom kaznom za nevjernost Zakonu i Savezu s Bogom, a bogatstvo znakom Božjeg blagoslova i ispravnosti života usklađenog sa Zakonom i Savezom s Bogom. S Isusom, koji je sam siromah i u svojim istupima pokazuje veću naklonost prema siromasima, radikalno se mijenja pogled na ovu pojavu. Današnji evanđeoski ulomak i isticanje primjera siromašne udovice, uz istovremenu kritiku pismoznanaca i bogataša, samo je jedan u nizu evanđeoskih događaja u kojima je Isus izrekao svoje temeljno opredjeljenje za siromahe, ali i stav da siromaštvo samo po sebi više nije znak prokletstva i nevjernosti Bogu, kao što ni bogatstvo samo po sebi nije više znak blagoslova i vjernosti Bogu.

Isusovo opredjeljenje za siromahe ne znači odbacivanje onih koji su bogati, a niti znači prihvaćanje i veličanje stvarnog materijalnog siromaštva i bijede, koji su bili i ostaju sramota na licu čovječanstva. Njegovo opredjeljenje za siromahe nije samo po sebi niti opredjeljenje za stvarne siromahe, iako se na drugim mjestima s njima poistovjećuje. Njegovo opredjeljenje za siromahe je opredjeljenje za siromahe duhom koje je naveo u prvom blaženstvu: „Blago siromasima, duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko“ (Mt 5, 3). U duhu ovog blaženstva možemo promatrati i udovica iz današnjeg evanđelja, a s njom i onu iz Sarfate sidonske. One nisu blažene zato što su stvarno materijalno siromašne, nego su blažene, i istaknute kao primjer, jer su slobodne od navezanosti i na ono malo što su imale. I u toj svojoj slobodi od imati, mogla su, s pouzdanjem u Boga koji nikad ne napušta svoje siromahe, u hramsku riznicu ubaciti „sav svoj žitak“, odnosno podijeliti onu posljednju „pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču“. Isto tako, pismoznanci i bogataši iz evanđelja nisu istaknuti kao loš primjer zato što su bili stvarno materijalno bogati, evanđelje o tome uopće ne govori, nego zato što su bili navezani na ono imati: „duge haljine, pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama“, odnosno zato što nisu bili siromasi duhom, oni koji svoje pouzdanje stavljaju u Boga, a ne u sebe i svoju imovinu. Isusu u njegovom opredjeljenju za siromahe zapravo nije važno je li netko stvarno siromah ili bogataš – i siromah može biti navezan na imati ono što nema, kao što i bogataš može biti slobodan od onoga što ima – nego mu je važno čovjekovo temeljno opredjeljenje za biti ili za imati. Onaj koji ima temeljno opredjeljenje za imati je bogataš duhom, pa i kad je stvarni siromah. Onaj tko ima temeljno opredjeljenje za biti je siromah duhom, pa i kad je stvarni bogataš.

Što ovo znači za nas i naše vrijeme? U međuvremenu su prošla gotovo dva tisućljeća, promijenile su se civilizacije i društvena uređenja, a ljudi i njihovo ponašanje u odnosu prema bogatstvu i siromaštvu su ostali isti. I danas, kao i onda, ima onih koji imaju temeljno opredjeljenje za imati, odnosno onih koji smatraju da je bogatstvo znak Božjeg blagoslova, a siromaštvo Božjeg prokletstva, onih koji čine dobro isključivo zato da bi bili viđeni i dobiju „pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama.“ Nažalost, i u današnjoj Crkvi, kao i u vjerskoj zajednici Isusovog vremena, ima onih koji, ako je vjerovati napisima o vatikanskim novčanim aferama, a čini se da nema razloga da im ne vjerujemo, „proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.“ Ali, srećom, ima i onih koji su svojim temeljnim opredjeljenjem opredijeljeni za biti, onih čine dobro stavljajući u „hramsku riznicu“, na čast Bogu i iz ljubavi prema ljudima, sve što imaju, „sav svoj žitak“.

Isus, po svojoj Crkvi predvođenom papom Franjom i usprkos svim aferama koje pokazuju da ni u Crkvi sve ne funkcionira onako kako bi trebalo, jasno poručuje i svojim današnjim učenicima kao što je to poručivao svojim prvim učenicima: „Čuvajte se pismoznanaca!“, prokazujući te današnje „pismoznance“ i u samoj Crkvi: „Također u Crkvi postoje oni koji se, umjesto da služe, da misle na druge, da postavljaju temelje, služe Crkvom: karijeristi, navezani na novac. Koliko smo vidjeli takvih svećenika, biskupa“ (Papa Franjo, Jutarnja meditacija u Domu svete Marte, 6. 11. 2015.). Istovremeno nam Isus i danas ukazuje na primjer siromašne udovice, a u toj siromašnoj udovici zapravo na sebe samoga i svoj primjer. Naime, upravo je Isus onaj koji je, poput siromašne udovice iz današnjeg evanđeoskog ulomka „postao – kako piše papa Franjo u enciklici Radost evanđelja, pozivajući se na jedan govor pape Benedikta XVI. – siromašan za nas, da nas obogati svojim siromaštvom“ (EG, 198), stavljajući Bogu Ocu na raspolaganje sve što je imao, „sav svoj žitak“.

Ovaj naš današnji pogled s Isusom na naše „pismoznance“, odnosno naše „bogataše“ koji „u riznicu“ ubacuju mnogo, ali od svoga suviška i zbog svojih interesa, i na našu „siromašnu udovicu“ koja ubacuje dva novčića, ali u njima „sve što je imala, sav svoj žitak“, nije i ne smije biti povod za besplodnu kritiku kardinala, biskupa, svećenika, vjernika i Crkve općenito, nego jest i treba biti prilika za ispit savjesti svakog od nas i svih nas zajedno. Koje je naše temeljno opredjeljenje, za imati ili za biti, odnosno jesmo li mi, mi kao pojedinci i mi kao Crkva, ja kao svećenik i biskup i ti kao vjernik, među onim koje interesira samo njihovo vlastito dobro i interesi ili smo ipak, uz sve naše slabosti, više među onim drugima, onima koji su spremni darovati svoje vrijeme, snage, sposobnosti, darove, osmjeh… Bogu, stavljajući sve to s pouzdanjem u njegove ruke, da bi on s tim mogao poslužiti našu braću i sestre i po nama izvršiti ono poslanje koje ima u ovom našem svijetu i vremenu?

Nije dovoljno samo ispitati svoju savjest. Nakon svakog ispitivanja savjesti potrebno je, svjesni onoga što nam poručuje današnji ulomak iz Poslanice Hebrejima, a to je da je „ljudima jednom umrijeti, a onda na sud”, početi mijenjati svoj život živeći na novi način i usklađujući se svaki dan sve više s Isusom Kristom i njegovom primjeru potpunog predanja Ocu, u predanom služenju braći i sestrama.

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)