Logo
Ispiši ovu stranicu

Sveti Vlaho, zaštitnik biskupije

Sv. Vlaho, kako pričaju njegovi životopisi, rodio se u Sebastiji, u pokrajini Pontu u Maloj Aziji. Roditelji su mu vjerojatno bili pogani, a i on kao da se rodio u poganstvu. Bio je liječnik i na glasu u svom zvanju. Mnogo se trudio oko zdravlja svojih sugrađana. Nakon smrti prvog sebastijanskog biskupa Jermemca Mehruđana svećenstvo i vjernici, po tadašnjem običaju, izabraše Vlaha za svog biskupa.

 

Time započe njegov neumoran i nikada nepokoleban rad na obraćenju pogana i na iskorjenjivanju poganskih zloporaba. To je bilo nekako u doba, kad je za rimskog cara Dioklecijana g. 303. i u drugoj Jermenskoj — kojom upravljaše rimski namjesnik, a čiji glavni grad bijaše Sebastija — zaredalo općenito proganjanje kršćana.

 

Priča se da je neka žena imala jedinca sina. Kad je dijete jelo ribu zapne mu u grlu velika kost, koju naravnim načinom nitko nije mogao odstraniti. Dijete bi stalno umrlo. Vlaho ga znakom križa i molitvom oslobodi smrtne opasnosti. U svojoj je molitvi navodno rekao: „Ova moja molitva neka ne bude na korist samo ovome djetetu nego i svima, koji bi te, gospodine Bože, u slučaju bolesti grla zamolili u ime moje. Pomozi njima i svakom ljudskom stvorenju“.

 

Kad, poslije svakojakih nagovaranja i odlučnih prijetnja, nije htio zatajiti Krista i prigrliti pogansku vjeru, baciše ga u tamnicu i podvrgoše svakojakim krvavim mukama. Jednoga mu dana objesiše oko vrata težak kamen i baciše ga u jezero. Vlaho zazva ime Gospodnje, kamen mu pade sa vrata i, umjesto da se utopi, pođe po vodi kao po suhome. Za njim krenuše pogani, stadoše dozivati svoje bogove, ali se svi potopiše. Tužiše ga da se služi čarolijama i osudiše na smrt. Prije nego što mu odrubiše glavu usrdno je molio svemogućega Boga da pomogne kršćanima u svim njihovim potrebama pa, uz ostalo, i u bolesti grla. Mučeničku smrt podnese između 316. i 320. godine.

 

Za cara Konstantina, kad je do tada progonjeno kršćanstvo nastupilo svoj pohod da zavlada svijetom, svečev grob dođe na veliko štovanje. Brzo se širilo po Armeniji i po drugim krajevima Male Azije. Iz straha da svečevo tijelo ne bi bilo razneseno i porazbacano onako, kako se često događalo sa svetim moćima za Arijevaca i za cara Julijana Apostate (361—363), pobožni ga kršćani preniješe iz prvotnog groba na neko drugo, sigurnije mjesto. Pa ipak su već tada njegove moći raznašali djelomično po raznim krajevima. A poslije, za islamskog osvajanja Azije, Afrike, Sirije, Jeruzalema, Anatolije, Mezopotamije, Misira i Perzije, kršćani bi, kad bi spašavali sami sebe, spašavali i moći svetaca koje su štovali. Moći sv. Vlaha dođoše po svoj prilici već zarana u Carigrad i biše smještene u crkvu, koja je otprije bila podignuta njemu u čast. Ova je crkva skupa s gradom stradala u 16. st., a nova je bila podignuta g. 1844—1847. Osim Katoličke crkve sv. Vlahu štuje i Pravoslavna i Jermenska, štu ju ga i muslimani i rado ga zovu „Božjim čovjekom“ ili „svecem grla“.

 

Štovanje sv. Vlaha postepeno se širilo i po Zapadu, ponajviše s dolaskom kršćana s Istoka kad su, bježeći pred najezdom Islama, tražili nova skrovišta. Jedna se njegova slika našla u podzemnoj bazilici sv. Klementa u Rimu. Njemu na čast podigoše crkve u Rimu, Napulju, Veneciji, kod Erfurta u Thiiringenu već p rije 13. st. Po svijetu se razasuše i svečeve moći; ima ih ne samo u Dubrovniku nego i u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Skeptici će na to rado primijetiti, da bi sv. Vlaho, kad bi uistinu sve to bili ostaci njegova tijela, morao imati barem stotinu ruku i nogu. Nasuprot tome stoji činjenica, da se njegove moći redovito sastoje od malih čestica, a onda, da je bilo i drugih svetaca, koji su, osim njega, nosili ime Vlaho (Blaž). Do 10. st., kad Dubrovčani izabraše sv. Vlaha svojim zaštitnikom jer im se njegovom pomoću spasio grad, svečev se kult bijaše već proširio po svijetu.

 

Legenda, po kojoj bi se sv. Vlaho sam od sebe pojavio da brani i štiti Dubrovnik u 10. st., kad se našao u velikoj opasnosti, zabilježena je u najstarijim dubrovačkim ljetopisima i u Nikole Ranjine. Iz tih bezimenih ljetopisa preuzeo ju je učeni talijanski dominikanac Serafin Razzi (1531—1611) koji je g. 1587—1589. boravio u dubrovačkom samostanu svoga reda i tu napisao povijest Dubrovnika, prvu, koja je bila tiskana. Izvadak iz legende donio je u novije doba Dubrovčanin Matija Zamagna (1780—1870) u svojoj knjizi La Storia di Ragusa, napisanoj g. 1862—1868.,a objavljenoj u Trstu 1935. (str. 54).

 

Za prvu crkvu sv. Vlaha u Dubrovniku kadšto se mislilo da se dizala na istom mjestu gdje je i sadašnja. Neće biti tako. Vjerojatno je bila blizu kasnijega samostana opatica sv. Klare na Placi, na lijevom uglu gradskih vrata Pile, kad se s Place izlazi iz grada. S porastom bogatstva javljala se zamisao, da se stara malena i već trošna crkvica zamijeni velikim hramom, osobito poslije g. 1348., kad je od strašne kuge poginulo nekoliko tisuća ljudi. Bijaše ispunjenje zavjeta kad se na mjestu, gdje je sadašnja crkva sv. Vlaha, gradila druga tri godine, od 1348. do 1351., a dograđivala do g. 1356.

 

Gradnju crkava spominju Dubrovački bezimeni anali, po njima Nikola Ranjina, koji napominje, da se g. 972. odredilo („fu assegnato“) da se sagradi crkva u čast sv. Vlaha, pa Serafin Razzi i historičar Džono Rastić (Junije Resti, 1669—1735). Drugu crkvu opisuje Philippus de Diversis de Quartigianis iz Luke, koji je 1434—1441. kao učitelj boravio u Dubrovniku.

 

Crkva, veličanstveno djelo Ivana iz Sijene, bijaše sva od srebra i rijetkih vrsta mramora. Milanska glasovita porodica Sforza, koja je u 15. i 16. stoljeću dala svome gradu šest vojvoda, darovala joj je oltar sv. Ambrozija. Oštećena za velikog potresa g. 1667. bi doskora popravljena i neko doba zamjenjivaše stolnu crkvu Velike Gospe, koju poruši potres. Crkvu sv. Vlaha uništi požar 24. svibnja 1706. Priča se da je neki hrabar i pobožan građanin po imenu Kristo Dragi, kad se požar najviše rasplamsao, tri puta srnuo u crkvu da spasi kip sv. Vlaha, koji se nalazio na glavnom oltaru, ali ga je vatra svaki put spriječila. Kip, prvi umjetnički spomenik 13. st., nalazi se sada u stolnoj crkvi. Svetac drži u desnoj ruci biskupski štap, u lijevoj ploču, na kojoj je nacrtan Dubrovnik otprilike onako kakav bijaše g. 1485. Vjerovalo se da je kip bio čudom spašen. Novi hram, sadašnji, prostraniji od pređašnjega, bi sagrađen g. 1715.

 

I ideja o sv. Vlahu živi neprekinutom jakošću i dan danas. Pred njegovom se crkvom odigrava najznačajniji dio velike svečanosti 3. veljače. Do nje dopire gruvanje topova i pucanje pušaka, pred njom se viju barjaci, u njoj se dižu najtoplije molitve. Čitav Dubrovnik pozdravlja svoga sveca, pozdravlja ga prošlost i sadašnjost. Rano ujutro Župljani i Brgaćani u svojim zlatom urešenim odijelima silaze na Pile da se tu sastanu s izaslanstvima iz Rijeke i sa čitavog dubrovačkog Primorja. Vijanjem zastava pozdravljaju drevne gradske zidove pa svi skupa ulaze u raskošno ukrašeni grad. Vrhunac je svečana procesija koja završava blagoslovom puka.

 

God. 924., malo prije uglavljene zaštite sv. Vlaha, Dubrovnik je imao svog biskupa i neku više ili manje izgrađenu autonomnu upravu. God. 1102. biskup postade nadbiskupom i time prestade nad Dubrovnikom vlast splitskog nadbiskupa, pod kojom je dosad stajao. Prestalo je i pripadanje Dubrovnika Bizantskom carstvu pa, prirodno, i vlast nad Dubrovnikom bizantskog stratega, koji stolovaše u Zadru. Autonomija općine sve se više ustaljivala. Postojeće odredbe javnopravnog i privatnopravnog značaja dadoše osnovu Gradskom statutu, koji je bio sastavljen g. 1272. a u 14. i 15. st., u doba najvećeg cvata, upotpunjavan novim odredbama.

 

Statut, naravno, ne zaboravlja svog svetog zaštitnika. Već u uvodu, nakon zaziva gospodina Boga, B. D. Marije i svetog Marka, moli sv. Vlaha slavnog mučenika — gloriosi martiris — da bi, njegovom pomoću, grad mogao sretno i mirno živjeti ravnajući se po svom Statutu. Knez, kojega je u Dubrovnik za svoje vrhovne vlasti (1205—1358) slala Venecija, pošto se zakune da će dobro upravljati gradom, čuvati ga i poštovati stare običaje i odredbe, prima barjak sv. Vlaha i time nastupa u svoju službu. Statut određuje da crkvi sv. Vlaha pripada četvrtina imovine osobe, koja je umrla a da nije učinila oporuku.

 

Napadno bi moglo izgledati što u Statut nije uvrštena odluka iz 1190. god. o povlasticama za osobe koje na dan sv. Vlaha dolaze u Dubrovnik, donesena umalo pred stotinu godina. Da se ona uvijek poštovala, unatoč Statutove šutnje, pokazuje zaključak vijeća od 25. lipnja 1347. Odredbi, da se dan prijenosa ruke sv. Vlaha (5. srpnja) mora zauvijek svetkovati, dodaje se, da „tri dana prije tog dana i tri dana poslije osobe, koje gradu ili pojedincima duguju bilo što u novcu, mogu slobodno i bez opasnosti doći u Dubrovnik na svečanost i boraviti u gradu i njegovu okrugu uz onu istu pogodnost, koja je podijeljena dužnicima povodom dana muke sv. Vlaha“.

 

S tom se odredbom podudara poglavlje 46. sta tu ta otoka Lastova g. 1310. s dodatkom: kako se čini u Dubrovniku, a statut otoka Mljeta g. 1345. ima u svom hrvatskom prijevodu iz 18. st. ovako 36. poglavlje: „Utvrđivamo i naređivamo, ako je kogod dužan Universitati od Mljeta -oli komu čeljadetu za poštenje i rispet prislavnoga baruna, branitelja i Konfalona od grada Dubrovnika, Svetoga Vlaha mučenika Isukrstova, hoćemo da može iziti na dvor tri dni prije a tri dni poslije njegove svetkovine od Febrara i od Lulja kako je običaj u Dubrovniku“.

 

Sv. Vlahu se daje naslov baruna u značenju osobe, koja ima široku vlast na nekom području ili u krugu djelovanja, pa tako i svecima, a čak i samom gospodinu Bogu. Barun u statutu otoka Mljeta jamačno znači ono isto što Rastiću zaštitnik, osloboditelj i branitelj. Konfalor (confaloniere, gonfaloniere) je zastavnik, stjegonoša.

 

U književnosti dvije uzvišenosti: sv. Vlaho i sloboda stoje skladno — ova riječ u dubrovačkom smislu njima ponajprije pristaje — jedna pored druge. Potres g. 1667. i kako se Dubrovnik oporavio poslije ove nesreće opisuje Jaketa Palmotić Dionorić (1623—1680) u svom spjevu Dubrovnik ponovljen, u kojemu se povodi za Gundulićevim Osmanom. Po zaključku preživjele vlastele priređuje se zahvalna svečanost, nakon ophoda, u kome se nose svete moći:

 

Snižni zavjet učiniše

svetom Vlasi crkvu zgradit;

da pomoćnik on čestiti;

bude gradu Dubrovniku,

da mu bude isprositi

u višnjega prednju diku;

i da naprijed još uzbude

obranitelj vjerna puka,

da ga čuva, brani i bljude

od protivinijeh svakijeh muka.

 

Na zagovor sv. Vlaha nebo pomaže Dubrovčanima. U svojoj molbi Svemogućemu reći će svetac:

 

Moji su ovo sve sinovi,

moj vas ovo puk je vjerni.

A i tvoja rajska dika

zapoviđe davino meni,

da sam grada Dubrovnika

obranitelj ja ljubljeni.

A samilostni Spasitelj:

Blagi pogled on obrati

k svetom starcu, gdje uzdiše,

te mu čini gori-ustati,

da stupi prida nj više;

pak bivši se posmjehnuo

blagom riječi reče njemu :

starče, molbe sve sam čuo;

zamiren ćeš bit u svemu.

Tvoj Dubrovnik, koga obori

nemilosna trešnja silna,

još će uzrašćet svojijem dvori

i pun blaga biti obilan. (…)

Reče, i rukom rajska uresa

svoj blagoslov gradu poda.

Kad se grad obnavljao:

Svatom Vlasi crkvu svetu,

glasovitu nad sve dine

ina čas višnjem u zavjetu

s mnogom dikom grade i čine.

 

Ivo Vojnović u predvečerje svoje smrti, gotovo slijep, u zanosu zbog veličanstvene proslave dubrovačkog zaštitnika, napisao je uz ostalo: „Hvala Ti, Sveti Vlaho, što si i ove godine učinio ono Tvoje ’famozo’ Čudo .od Čudesa!. . . Ti, Sveče naš, svake godine, molili Te ili ne molili Te mi, rastapaš dubrovačko smrznuto srce u Gradu od kamena. A Ti znaš najbolje, Sveti Vlaho, što to hoće rijet, biti od kamena dok ti srce još živo u grudima tuče. Jer nije ni jedna, ni dva, ni deset ni sto godišta, već je nebrojeni niz vjekova proteklo, otkad uspravan, tvrd, neslomivih koljena stražariš na gradskijem mirima motreći sve dobro a praštajući možda i odviše i sve zlo, pa i ludosti i grijehe i slaboće i zloće i skrovite bolove i tiha odricanja i grabežljivosti spekulanata i nemar za ljepotom u duševnom neradu i u preziru krilatih poleta.“

 

Kao zaključak svega mogu samo navesti da je sveti Vlaho odigrao nezamislivu ulogu kako u povijesti Dubrovnika tako i u njegovim zakonima i književnosti. Sveti Vlaho je za Dubrovnik više od samog zaštitnika, on je tradicija, kultura i potvrda o samom postojanju drevnoga grada. Sveti Vlaho je simbol nezavisnosti Dubrovačke Republike kroz njenu burnu povijest. Sveti Vlaho jest i ostat će zauvijek sama srž nematerijalne baštine Dubrovnika.

 

(Dio članka Josipa Nagyja „Sveti Vlaho zaštitnik Dubrovnika“ objavljenog u „ Crkvi u svijetu“   br. 3/1972., stranice 256-270. Članak je napisan u povodu 1000. obljetnice zaštite sv. Vlaha.)