Logo
Ispiši ovu stranicu

33. nedjelja kroz godinu (B), 2015.

 

Slike koje Isus u današnjem evanđeoskom ulomku koristi da bi opisao kraj svijeta, su slike kojima on želi na veoma dramatičan način prenijeti dvije važne poruku.

Prva poruka je poruka da svijet koji poznajemo i zemlja na kojoj živimo nisu vječni. Ovo svi znademo jer svakodnevno, u skladu s Isusovim poukom iz prispodobe o smokvi, vidimo znakove toga. Usudio bih se reći da je znak toga i „treći svjetski rat“ koji se, kako kaže papa Franjo, „vodi u dijelovima“, a od kojih su najnoviji dio i stravični teroristički napadi u Parizu, koji su nas sve ostavili bez riječi, ali i potaknuli na suosjećanje i molitvu za žrtve i njihove obitelji, kao i za čitav francuski narod. Ovakvi događaji su ljaga na licu čovječanstva i kao takvi s pravom izazivaju sram svim ljudima, a osobito nama vjernicima budući da se oni koji takve stvari čine pozivaju na svoju vjeru. Pa ipak, koliko god da su ti znakovi strašni, a i sve učestaliji, lako i brzo sve to zaboravljamo i nastavljamo živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Zato nas Isus ima potrebu podsjetiti kako ne bismo zaboravili,  a onda kako bismo i živjeli u skladu s tom sviješću da je prolazan ovaj svijet i sve ono što ovaj svijet smatra vrijednim.

Druga poruka, puno važnija od ove prve koju i sami možemo spoznati iz onog što osjećamo svojim osjetilima, poruka je da kraj svijet nije ono što nam se čini, da to nije svršetak, nego da je prijelaz u drugo, novo stanje postojanja. Sadašnje će prestati, ali neće i nestati, da bi započelo buduće. Nebeske sile će se pokrenuti da bi se učvrstile nove, vječne sile. Ljudska povijest, koja nam je uz lijepe trenutke priuštila i toliko bolnoga , prijeći će u novo i pročišćeno stanje. Smrt će biti zauvijek svladana. Neće više biti bolesti i nesreće. I svima će biti ponuđeno Božje spasenje jer će sve biti preobraženo po Isusu Kristu, onomu koji nam to objavljuje i koji će se na kraju vremena vratiti u slavi i moći. Ova poruka nas s područja osjetila odvodi u svijet vjere.

Ova druga poruka, poruka vjere o tome da zapravo kraj nije kraj nego samo novi početak, razlog je zašto se mi kršćani ne bismo trebali slušajući ovo evanđelje previše zamarati pitanjima kako će se to dogoditi i kad će se to dogoditi, nego bismo se trebali usredotočiti isključivo na traženje kršćanskog odgovora na pitanje onoga što će dogodi nakon toga kraja, bez obzira kako će se i kada će se to dogoditi.

Naš kršćanski odgovor na to pitanje nije i ne može biti cjelovit ako smo u traženju tog odgovora usmjereni isključivo prema prošlosti. Kristovo spasenjsko djelovanje koje se na neponovljivi način dogodilo u prošlosti je na otajstven način prisutno i danas, sada, po Crkvi kao zajednici vjernika i ono nužno mora biti usmjereno i prema budućnosti. U protivnom taj spasenjski događaj koji se dogodio u prošlosti za nas ima malo i nimalo smisla.

Naš kršćanski odgovor na to pitanje će biti nepotpun i ako ga živimo samo u sadašnjosti. Nije svijet nije počeo s nama. Nadamo se, usprkos svim ovim dijelovima trećeg svjetskog rata koje uočavamo i koji nas plaše, da s nama neće niti završiti. Zaustaviti naš kršćanski odgovor isključivo na sadašnjosti bi, zapravo, značio zaboraviti prošlost u kojoj se događaj spasenje već dogodio i ne biti usmjereni prema budućnosti u kojoj će se, za nas i svu stvorenu stvarnost, dogoditi njegovo konačno ispunjenje.

Naš kršćanski odgovor na to pitanje će biti, u konačnici, nepotpun ako smo usmjereni i samo prema budućnosti. Ne možemo imati budućnost, zaboravimo li da se događaj spasenja već dogodio i ne možemo ostvariti budućnost, ostanemo li pasivni u odnosu na konkretni povijesni trenutak koji nam je darovan i zadan. Jednostavno, nemamo pravo reći da nas se ne tiče ono što je bilo, a što je često uzrok ovom što jest, niti se možemo ograditi od onog što se danas događa kao da nas se to ne tiče, jer nas se i te kako tiče, i reći da nas zanima samo budućnost. Oni koji tako čine, koji nemaju prošlosti, koji se ne zanimaju za sadašnjost, nemaju budućnost.

Plodove Kristovog spasenjskog djelovanja, koji su dio naše prošlosti, i obećane budućnosti spašenih, koja je, nadamo se, i naša budućnost, potrebno je živjeti danas, ovdje i sada, u stvarnosti i okolnostima svog vremena i svog prostora, uključujući i to i različite dijelove „trećeg svjetskog rata“ na koje smo kao kršćani pozvani dati kršćanski odgovor. Taj odgovor je učiniti samo ono i sve ono što bi u našoj situaciji učinio Isus Krist. Želimo li učiniti ono što bi u konkretnoj situaciji sadašnjosti učinio Isus Krist, naša sadašnjost ne može biti odvojena od prošlosti i budućnosti. Naime, Božje spasenje koje nam je objavljeno u prošlosti, a čijemu se ispunjenju nadamo u budućnosti, mora se utjeloviti i ostvariti u sadašnjosti. Zato je naš kršćanski odgovor na izazove koje pred nas stavlja današnji evanđeoski ulomak, ali i vrijeme u kojemu živimo sa svim svojim izazovima, ispravan jedino ako svoju sadašnjost spašenih nadograđujemo na prošlosti, koja je istovremeno i povijest spasenja, i pri tom se otvaramo prema budućnosti, koja je budućnost spašenih u Božjoj vječnosti.

Sadašnjost, nadograđena na prošlosti i usmjerena prema budućnosti, za nas je milosni trenutak spasenja. Taj se milosni trenutak nastavlja ne bezbrojan niz takvih trenutaka koji su se dogodili prije nas koje zovemo povijest spasenja i povijest Crkve, ali on je i svojevrsni most, ne želim biti krivo shvaćen, prema onom neizmjernom nizu takvih trenutaka u budućnosti. I on se, taj naš milosni trenutak sadašnjosti, zajedno sa svim tim milosnim trenutcima od prije i od kasnije ulijeva u zajedničku budućnost, onu koju nam samo Bog može, ali i želi dati. Bog je, naime, onaj koji je s nama bio tijekom cijele ljudske povijesti i povijesti Crkve, čak i onda kad to mi nismo htjeli. On je onaj koji je na različite načine s nama i u ovom trenutku, danas i sada. On je onaj koji je s nama želi biti i ostati zauvijek, kako bismo i mi s njime i s bezbrojnim mnoštvom drugih prije i nakon nas, mogli biti i ostati zauvijek.

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)