• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Krštenje Gospodinovo, 2016.

Proteklih dana mediji su – po mom mišljenju nepotrebno – brujali o tome kako je novoizabrani predsjednik Sabora zbog svog novog društvenog položaja i „privilegija“ koje taj položaj donosi – osobno ne smatram da su to privilegije nego mislim da je to teret – zaobišao gužvu na granicu na kojoj su „obični“ ljudi u kolonama čekali i nesmetano, prije od svih njih, otišao u inozemstvo na skijanje. Ona „privilegiranost“ koju su mediji primijetili kod novoizabranog predsjednika Sabora, a onda i dobro iskoristili za popunjavanje dosta oskudnih vijesti koje imamo u ovim prazničkim danima, nije ništa novo u ljudskom društvu. Sjetimo se samo problema koje s tim ima naš papa Franjo, koji bi se svega toga najradije oslobodio. Ali živimo u svijetu u kojemu se to, nažalost, ne može dogoditi. Svaki dan se, koliko god da nam se to na prvu ne sviđa, susrećemo s „privilegiranim“ i „običnima“. Svugdje postoje neke VIP osobe, dakle privilegirani, i one koji to nisu. I svi mi „obični“ nekako poprijeko gledamo na „privilegirane“, ali se i lako naviknemo kad iz kruga „običnih“ i sami budemo ubrojeni u „privilegirane“. Evo samo jedan primjer koji se dogodio na granicama u Europsku uniju koja ima posebne ulaze za građane EU, koji su zato „privilegirani“, a posebne za one koji to nisu. I zanimljivo! Do jučer, dok god nismo ušli u EU, to nam je smetalo. Meni osobno je to smetalo. A sada? Sada smo to prihvatili kao nešto normalno. To nam više ne smeta, a ne smeta nam jer smo sada i mi „privilegirani“.

Isus Krist nije poput nas. On, iako privilegiran jer je Jedinorođeni Očev Sin, ne želi biti „privilegiran“ nego želi biti „običan“. Od samog početka života među nama na zemlji odbija bilo kakve privilegije. Zato se nije rodio u kraljevskom dvorcu, a mogao je i to se, zapravo, po našim ljudskim mjerilima od njega i očekivalo, nego se rodio u štali i siromašnoj obitelji, koju nitko nije želio primiti pod svoj krov.

Isus nastavlja svoj život običnog čovjeka i nakon rođenja. Do ovog trenutka o kojem govori današnji evanđeoski ulomak on iza sebe ima otprilike oko trideset godina nepoznatog obiteljskog običnog života, vjerojatno ispunjenog satima napornog rada u Josipovoj drvodjeljskoj radionici, i skromne religiozne i društvene aktivnosti u okvirima nepoznatog i zabačenog galilejskog sela Nazareta. I to je sve! Istina je da je njegovo rođenje u Betlehemu, kojeg smo se prisjetili i liturgijski posadašnjili proteklih dana, bilo obilježeno nekim mističnim znakovima, da je privuklo mudrace s istoka i uzbudilo duhove u Jeruzalemu, a zatim s namjerom da bude on pogubljen i izazvalo pokolj u Betlehemu, kao što je istina i to da je svojevremeno kao dječak izazvao veliko zanimanje u jeruzalemskom hramu, ali od tad je prošlo poprilično godina i sve to je u međuvremenu prekriveno velom zaborava. Samo se još njegova majka Marija toga sjećala, prebirući i čuvajući to „u svom srcu“ (Lk 2, 19.51), ali Isus će napustiti svoju majku, onu za koju je on zasigurno bio privilegirana osoba kao što je, uostalom, svako dijete za svoju majku, da bi izvršio svoje poslanje. Običnost je značajka i Isusovog javnog djelovanja, a bit će i značajka njegovog vazmenog otajstva, kad će biti u svojoj običnosti ubrojen među razbojnike. Tek grob će mu, milošću jednog od privilegiranih, biti među privilegiranima.

O ovoj Isusovoj običnosti govori i današnji evanđeoski ulomak: „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus.“ Isus prvim javnim činom nije iskoristio posebnost svog poslanja. Nije iskoristio čak ni svoje rodbinske veze s Ivanom. On je u tom trenutku jedan iz naroda, bez posebne prošlosti, bez privilegija. Čeka u redu da bi bio kršten krštenjem obraćenja kao i svi drugi. Na Jordanu se pojavio kao sasvim običan čovjek, jedan od najobičnijih članova svog naroda koji su bili u iščekivanju i u iščekivanju pošli ususret Ivanu Krstitelju da od njega čuju riječi utjehe i otkriju putove spasenja.

Isusova običnost nije slučajna. On nam se utjelovljenjem u našu običnost, svojim biti jedan od nas u svemu, pridružio u našoj svakodnevici. Iako nas neizmjerno nadilazi, jer je božanskog porijekla, on se ne želi pozivati na svoje božansko dostojanstvo, na tu svoju posebnost, nego nam u svemu želi biti jednak. Ovo njegovo poistovjećivanje s nama dodatno dobiva na značenju upravo u trenutku krštenja koje je navještaj Vazma. Primajući Ivanovo krštenje obraćenja on se, naime, s nama izjednačio i po onom jedinom u čemu se razlikovao od nas, a to je naša grešnost. Krštenjem obraćenja kao jedan od nas, on je u potpunosti na sebe preuzeo ne samo našu ljudskost, nego i našu sudbinu palog čovjeka. I upravo zato što se nije libio u potpunosti izjednačiti s nama, mogao je već tada vidjeti konačno ostvarenje svog poslanja, najprije za sebe, kao novog i otkupljenog čovjeka, a po sebi i za sve nas, nas koji u njemu možemo postati novi ljudi. Konačno ostvarenje tog njegovog poslanja, razlog zbog kojega nam se pridružio i postao jedan od nas u našoj običnosti, su rastvorena nebesa koja su do tada bila zatvorena zbog naše grešnosti, odnosno „Duh Sveti“ i glas s neba: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“

Nije ugodan osjećaj biti običan, u svemu jednak drugima. Svi bismo, barem potajno ili u mašti, željeli biti VIP. To nam se čini ljudski. Uostalom, to ni nije loše. I Bog nas želi učiniti posebnima. I to je učinio. U Isusu Kristu i njegovom utjelovljenju u našu običnost svima nam je postalo moguće biti dionici njegove posebnosti. Po njemu, koji je postao jedan od nas, svi smo mi ljudi u Božjim očima postali posebni. Postali smo „privilegirani“ po tome što se on odrekao svoje „privilegiranosti“, da bi s nama bio „običan“. I po tom njegovom pridruživanju nama u našoj običnosti, i nad svakog od nas, osobito nad nas koji smo preporođeni sakramentalnim krštenjem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, sišao je Duh Sveti i zaorio se Očev glas: Ti si sin moj ljubljeni, moja ljubljena kći!

Bog, dakle, želi našu posebnost. Ali želeći našu posebnost, on nas, Isusovim primjerom odricanja od posebnosti da bi se utjelovio u našu običnost, želi poučiti da nam naša posebnost nije darovana da bi nas izdvojila od drugih i osobito da nam nije dana da bi nas suprotstavi drugima, kao što se to događa u ovom našem svijetu, nego da nam je darovana bismo s njom prišli drugima i pomogli im da i oni postanu posebni. Posebnost u Božjim očima nije sebi svrha. Ona je Isusovim utjelovljenjem u našu običnost postala poslanje služenja. Želimo li s Isusom biti posebni, a dobro je to željeti, ne smijemo se zato u svojoj „privilegiranosti“ zatvarati pred drugima, nego se poput Isusa trebamo ponizno pridružiti drugima, da bismo im služili, onako kao što je Isus Krist služio nama. To je poziv i poslanje nas kršćana koji smo privilegirani zato što smo kršćani. To je osobito poziv i poslanje nas svećenika koji smo postali posebni, izdvojeni, da bismo bilo poslani služiti onima koji su obični. To je poziv i poslanje Crkve u cjelini. Toga osobito želimo postati svjesni u ovoj godini Izvanrednog jubileja milosrđa, koja nas katolike poziva da u običnosti svoga života prepoznamo Božje milosrđe koje nam je iskazano u Isusu Kristu i koje nas je učinilo posebnim, sinovima i kćerima u Sinu, kako bismo to Božje milosrđe, koje je središnja poruka radosne vijesti, posvjedočili svima, osobito onima koji su se u duhovnom i tjelesnom smislu najdalje udaljili od posebnosti sinova i kćeri Božjih i, na rubovima Crkve i društva, žive začahureni u svojoj ljudskoj običnosti.

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)