Logo
Ispiši ovu stranicu

3. korizmena nedjelja (B), 2016.

       Treća nedjelja korizmenog vremena u ovoj liturgijskoj godini nas suočava s temeljnim životnim pitanjima, ali nam nudi i odgovore na ta pitanja. Ti odgovori uključuju i preporuku što bismo trebali činiti želimo li se s tim pitanjima nositi na pravi način.

         U ovom prednjači današnji evanđeoski ulomak. Tim ulomkom je Bog odlučio prekinuti svoju šutnju i odgovoriti na egzistencijalna i svevremenska pitanja ljudske patnje. Za to je upotrijebio dva strašna događaja koji su bili dio crne kronike njegovog vremena. Prvi događaj je pogubljenje nekih Galilejaca koji su se pobunili protiv rimske vlasti, a o čemu je Isus upravo primio obavijest. Drugi je tragična pogibelj osamnaestorice ljudi zbog urušavanja jedne jeruzalemske kule. Ovi događaji su izazivali u ustima Isusovih suvremenika onaj egzistencijalni zašto, koji se uvijek ponovo javi u sličnim situacijama. Osim ovog zašto u njihovom slučaju je, sudeći iz Isusovog odgovora, postojao i izvjestan odgovor na to zašto kroz osudu onih kojima se to dogodilo, kao da su oni krivi za to što im se dogodilo.

         Razmišljanje prema kojemu su bolest i nesreća Božja kazna za grijeh bilo je veoma prošireno u Isusovo vrijeme. Nažalost ni danas od takvog razmišljanja nismo potpuno oslobođeni. I kod nas je, barem podsvjesno, prisutno uvjerenje da je Bog onaj koji nam šalje bolest, da nas on kažnjava nesrećom. Zato se, kad nas to pogodi pitamo kako smo to zaslužili, a kad pogodi druge nerijetko mislimo da su to nečim zaslužili. Mnogi su, govorim iz osobnog pastoralnog iskustva, toliko uvjereni da ih Bog kažnjava da se doslovno posvade s Bogom i u njemu počnu gledati neprijatelja, umjesto onoga koji ih istinski voli i želi im istinsko dobro.

         Isus upravo toj situaciji i takvim razmišljanjima želi ponuditi drukčiji pogled na stvarnost nesreće i boli. On današnjim evanđeoskim ulomkom jasno poručujući da nije Bog onaj koji kažnjava, nego da je Bog onaj koji daje uvijek novu šansu. On je vinogradar koji je u Isusovoj prispodobi spreman pričekati još jednu godinu. On je onaj koji neplodnu smokvu želi okopati i pognojiti ne bi li donijela ploda i ne bi bila posječena. Ako li ni nakon toga ne donese ploda, to nije posljedica njegove kazne, nego stanja smokve kao takve.

         Primijenimo li ovu poruku na ona dva događaja koja je Isus spomenuo, onda nam on ovim jasno želi reći da se smaknuće Galilejaca ne može pripisati Božjoj kazni, iako je ono izravna posljedica njihovog djelovanja i onog što su počinili, nego da se treba pripisati Rimljanima i njihovoj ekspanzionističkoj i okupatorskoj politici. To je uzrok, a ovakva smrt je posljedica. Primijenimo li ovu sliku na naše vrijeme, a imamo nažalost puno slučajevima na koju bismo je mogli primijeniti, onda možemo s pravom reći da posljedice koje mnogi ljudi danas trpe zbog ratova i terorističkih napada nemaju nikakve veze s Bogom, iako se neki pozivaju na Boga, nego s pogrešnim ekspanzionističkim i okupatorskim politikama koje dolaze s različitih strana i svim oni što to u pojedinim slučajevima može značiti.

         Slično se može reći i u slučaju nesreće zbog urušavanja kule u Siloamu, koja je vjerojatno bila loše sagrađena, a u kojemu možemo prepoznati suvremene žrtve sličnih nesreća, ali i one izazvane potresima, poplavama, tsunamijima, uraganima i sl. Ne postoji Božji izravan utjecaj na te pojave. Bog je sve stvorio, obdario određenim i zakonima i svemu dao određenu autonomiju. Sve oko nas, od nesreće do bolesti, ima neku svoju logiku i zakone koje mi tek dijelom poznajemo. Zar onda možemo Boga okriviti zato što nam se događa ovo ili ono? Postoji, međutim, naš utjecaj na neke od ovih stvarnosti i pojava. Zato nas, sa svojim suvremenicima, Isus i upozorava: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.“ Naime, veliki broj bolesti koje nas pogađaju, nesreća koje nam se događaju, pa čak i prirodnih katastrofa s kojima se sve češće suočavamo, posljedica su našeg neodgovornog ponašanja. Ponekad čak ni nije riječ tek o neodgovornosti, nego o namjernim i dobro planiranim činima iza kojih stoje sebični interesi pojedinaca ili pojedinih skupina.

         Ovo nas dovodi do toga da shvatimo kako ono što nam se događa zbog različitih prirodnih i drugih pojava, nije jedina dimenzija boli koju jedni drugima zadajemo. Tu je i ona na osobnoj razini. Ne daje nam Bog križeve. On nije stavio križ ni na Kristova ramena. Mi smo ga stavili. Mi dajemo križeve i sebi i drugima. I drugi oko nas su oni koji i nama i sebi na ramena stavljaju križeve. Često smo križ jedni drugima. Tako nam je malo potrebno da bismo bili sretni, a i umjesto toga svaki dan i sebi i drugima pokraj sebe istešemo po koji križ. Najčešće to činimo polazeći od onih koji su nam najbliži, članova vlastitih obitelji. Zato i imamo sve više razrušenih obitelji. I onda za to optužimo Boga.

         Bog je s nama strpljiv. To je utješna poruka današnjeg evanđelja koja daje odgovor na sva naša egzistencijalna pitanja, pa i pitanje boli i smrti. Ali to nije i jedina poruka. Iako je s nama strpljiv, on svejedno od nas traži plodove. Svojom strpljivošću nam pruža mogućnost da budemo i obrađeni i pognojeni, ali za plodnost nije dovoljno samo ono što on čini. Potrebno je da i mi nešto učinimo. A što to mi možemo učiniti? Možemo prestati biti besplodni. Kako? Odgovor na to pitanje nam daje riječ obraćenje. „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti“, kaže nam Isus. Obratiti se! To znači ponovo se okrenuti Bogu, ali i bližnjima i pokušati činiti drukčije nego li smo činili do sada. Ulomak iz Prve poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima, koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, nas podsjeća da obraćenje ne znači žudjeti za zlom mrmljajući protiv Boga, kao što su to činili Izraelci na putu prema Obećanoj zemlji koji su zbog toga kažnjeni, a „sve to (što se) kao pralik događalo njima … napisano … za upozorenje nama“, nego da znači čeznuti za dobrom, imajući u Boga povjerenje. U kontekstu našeg govora o križevima, obraćenje zapravo znači ne stavljati drugima na ramena križeve, nego križeve drugih staviti na svoja ramena.

Obraćenje je nužno da bismo izbjegli ozbiljnom upozorenju koje nam proizlazi kao poruka i pouka prispodobe o smokvi i njezinim plodovima. Moramo se obratiti što je moguće prije, jer sutra već može biti kasno. Korizma sa svojim pokorničkim značenjem nas na to i te kako podsjeća. Nemojmo propustiti ovo milosno korizmeno vrijeme. Iskoristimo ga za pomirenje s Bogom i s bližnjima. Možda nas to neće lišiti svih križeva, ali će nam pomoći da ih lakše nosimo, znajući da nam bližnji nije neprijatelj nego brat i znajući da Bog nije nikad protiv nas, nego da je on „onaj koji jest – Jahve“, Bog s nama i za nas, Bog koji pozna patnje svoga naroda i želi ga spasiti, kako smo to čuli u ulomku iz Knjige Izlaska koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, odnosno da je on onaj koji, kako ga opisuje pripjevni psalama, „otpušta sve grijehe … iscjeljuje sve slabosti … od propasti izbavlja život … kruni … dobrotom i nježnošću.“

 

      

 

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)