• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

15. nedjelja kroz godinu (C), 2016.

Biti kršćanin znači biti onaj koji u otvorenosti Duhu Svetome ispovijeda spasenje koje se dogodilo u Isusu Kristu, po kojemu u Bogu prepoznajemo Oca, a u bližnjima braću i sestre.

Budući da nam je Bog Otac u Kristu objavio očinsku ljubav koja nema granica, razumljivo nam je da ni naša ljubav prema njemu ne smije imati granica, nego da ga, u otvorenosti nadahnućima Duha Svetoga koji je naš trajni pratilac i pomoćnik, trebamo ljubiti, u skladu sa starozavjetnom zapovijeđu koju nam navodi današnje evanđelje, „iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom i svim umom svojim.

Razumijemo također da one koji su nam bliski i koji nas ljube trebamo ljubiti, u skladu s istom zapovijeđu i nadahnućima istoga Duha Svetoga, „kao sebe samoga.

Ali teško nam je shvatiti kako ljubiti „kao sebe samoga“ i one koji nas ne ljube, koji nam čine zlo, koji nas mrze. Ovo je razlog što se i nama, kao i zakonoznancu u evanđelju, nameće pitanje: „A tko je moj bližnji?“, tj. tko je sve onaj koga sam dužan ljubiti „kao sebe samoga“?

Zakonoznančevo pitanje: „A tko je moj bližnji?“, nije bilo tek pitanje koje mu se u tom trenutku nametnulo, nego je bilo pitanje koje je iza sebe imalo niz opravdanja kojima su se zakonoznanci onog vremena služili da bi suzili pojam bližnjega i sebi umirili savjest.

Ni naše pitanje: „A tko je moj bližnji?“, nije tek pitanje koje nam se u ovom trenutku nameće, nego ono i u našem slučaju iza sebe ima niz situacija u kojima smo umirivali svoju savjest sužujući pojam bližnjega. Dosta se prisjetiti onih koji su tražili našu pomoć, a mi ih zaobilazili, pravili se da ih ne vidimo i ne čujemo, istovremeno tražeći za svoje ponašanje opravdanja u stilu: ne mogu pomoći svima, nemam vremena, žuri mi se, tko zna gdje ide moji novac, nije tu riječ o pravom siromahu, to su profesionalni prosjaci, prosi za drogu, alkohol itd. Sve ovo su bila – i jesu – naša opravdanja zbog kojih nismo prepoznali bližnje, ne samo u onima koji stvarno nisu bili potrebni, nego i u onima koji su stvarno trebali našu pomoć i blizinu, trebali da im se učinimo bližnjima.

Osim opravdanja koja nalazimo da se ne učinimo bližnjima, ponekad smo zbog odgovornosti za druge u dvojbi učiniti se ili ne učiniti bližnjim, jer se bojimo da ćemo učinimo li se bližnji jednima, doveli u pitanje našu dužnost biti bližnji drugima. Proteklih dana sam i sam, nažalost ne prvi niti posljednji put, bio u sličnoj dvojbi. I nisam se učinio bližnjim prema onome koji je to od mene očekivao. I zato mi je teško. A opet mislim da sam to tako morao učiniti zbog onih koji su povjereni mojoj brizi. I tim se pokušavam utješiti, iako mi to baš i ne uspijeva.

Iako nam prispodoba o Milosrdnom Samarijancu – koja je jedna od središnjih evanđeoskih slika koje nam približavaju poruku Izvanrednog jubileja milosrđa – odgovara na pitanje tko je naš bližnji, pozivajući nas da bližnjega prepoznamo u svakom čovjeku bez obzira na sve naše razlike, pa čak i to kakav je njegov odnos prema nama, ona nas zapravo želi osloboditi pitanja tko je naš bližnji. Nije važno znati tko je moj bližnji. Važno se učiniti bližnjim onome tko je potreban moj blizine, mojeg milosrđa, moje ljubavi. Taj netko tko je potreban moje blizine, mojeg milosrđa, moje ljubavi je vjerojatno onaj siromah kojeg susrećemo na ulici. To je za mene bio i onaj koji je tražio moju pomoć. Ali to je još više onaj tko živi sa mnom i kraj mene u mojoj obitelji. Još više je to muž ženi i žena mužu, oni djeci i djeca njima. Još više su mi to bolesni roditelji, svekar i svekrva, punac i punica. Još više je to moj susjed, kolega na poslu. U mom slučaju su to još više od onoga koji je tražio moju pomoć, ono da mu se učinim bližnjim, oni koji su povjereni mojoj brizi.

Premda su svi ljudi naši bližnji, mi smo dužni učiniti se bližnjima najprije svojoj zajednici, rođacima, svom susjedstvu, mjestu, župnoj zajednici, vlastitom narodu. Za mene je na prvom mjestu zajednica vjernika koja mi je povjerena. Tko god treba moju blizinu, moj osmjeh, moje uho koje sluša, moja usta koja izgovaraju lijepu riječ, a to više od onih koji su nam daleko trebaju oni koji su nam blizu, on je moj bližnji, on je onaj kojemu se trebam učiniti bližnjim, onaj kojega trebam ljubiti „kao sebe samoga“. Često je lakše smatrati bližnjim i ljubiti one koji su daleko, one koje susrećemo na ulici i prema kojima svoju dužnost bližnjega riješimo s nekoliko kuna, ali je puno teže – istovremeno i daleko važnije – biti bližnji onima s kojima se živi i dijeli isti životni prostor. Često se događa da se izlazeći iz kuće činimo bližnji svima, a u vlastitoj kući nismo bližnji nikome. A trebali bismo biti bližnji najprije u vlastitoj kući, a tek onda i izvan nje.

Mi se nismo samo dužni učiniti bližnji drugima, nego smo također dužni dozvoliti drugima da se i oni nama učine bližnjima. To se odnosi najprije na Isusa, koji je prije svih drugih Milosrdni Samarijanac, onaj koji se učinio i čini bližnjima svim ljudima koji su po grijehu upali u zasjedu razbojnika – sotone, ali to se odnosi i na sve one koji su se, sljedeći njegov primjer, spremni učiniti bližnjima u našim životnim situacijama koje su, zbog bolesti, nesreće, starosti, ovisnosti, situacije u kojima nam je potrebna njihova blizina. Nitko ne može samo davati, nego treba, da bi mogao davati, biti spreman i primati. Puno puta se dogodi da smo spremni pomoći svakome, a nismo spremni dozvoliti nikome da nama pomogne, da nama se učini bližnjim. Trebamo to promijeniti jer ne dozvolimo li drugima da nam se učine bližnji, ni mi sami se nećemo moći drugima učiniti bližnji kad nas budu trebali. U spomenutom sam slučaju koji me muči to učinio. I to je ono što me dodatno tješi, iako se i dalje ne mogu osjećati dobro. Dozvoliti drugima da nam pomognu, da nam se učine bližnji, znači zajednički djelovati. Samo zajednički, međusobno povezani u pomoći jedni drugima, možemo odoljeti izazovima vremena u kojemu živimo, a koji za nas kršćane i za nas kršćanski pogled na svijet i čovjeka iz dana u dan postaju sve teži. Samo zajednički, dijeleći odgovornost za druge s drugima, se i mi kojima je Bog povjerio određenu odgovornost za druge, možemo uspješno nositi s tom odgovornošću.

Nije dovoljno vjerovati da se Bog u Isusu Kristu učinio bližnji nama, nego i mi, svatko od nas na svoj način, sljedeći njegov primjer Milosrdnog Samarijanca trebamo činiti isto. „Idi pa i ti čini tako“, poručuje nam Isus, pozivajući nas da se učinimo bližnjima, ali i da dozvolimo drugima da nam se učine bližnjima, kako bi nam svi ljudi, počinjući od onih koji su izravno povjereni našoj brizi, postali braća i sestre, naši bližnji i kako bismo svima mogli pristupiti sa sažaljenjem, poviti rane zalivši ih uljem i vinom i za njih se pobrinuti ili, kako poručuje papa Franjo, „izaći iz sebe i krenuti prema periferiji, prema ljudima.

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)