Vjera je ključ za čitanje današnjih liturgijskih čitanja.
Evanđeoski ulomak, koji započinje apostolskom zamolbom Isusu da im umnoži vjeru, prenosi Isusovu poruku o snazi ili moći vjere: "Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi u more!' I on bi vas poslušao."
Da je Isus u tom trenutku apostolima uslišao molitvu, oni bi se vjerojatno bili okušali u premještanju dudova. Nisu, naime, još bili zreli niti za vjeru veličine gorušičinog zrna. No sazreli su nakon vazmenih događaja muke, smrti i uskrsnuća, kad im je uskrsnuli Isus, silaskom Duha Svetoga, umnožio vjeru. Tad su bili puno zreliji pa nisu, koliko je meni poznato, premještali dudove. Ali zato jesu pokazali snagu i moć vjere koja je iz njih premjestila 'dudove' straha i nesigurnosti. I preobrazila ih u vjerne navjestitelje evanđelja Isusa Krista riječima i još više životima, sve do krvi. Oni su snagom svoje vjere posvjedočili istinitost ovih Isusovih riječi o vjeri velikoj kao zrno gorušice, a sposobnoj i dudove presađivati.
Ova snaga vjere koja i dudove premješta onima koji vjeruju je osobito potrebna u dvije vrste izazova za vjeru s kojima se, u jednom ili drugom obliku, prije ili kasnije svi moramo suočiti.
O prvom izazovu za vjeru progovorilo nam je prvo čitanje iz Knjige proroka Habakuka koji je živio krajem 7. st. prije Krista u vremenu teških iskušenja za Izabrani narod zbog stalnih asirsko-babilonskih invazija. On svoj proročki glas daje narodu iscrpljenom ratom, ali i svima onima koji tijekom ljudske povijesti trpe nepravdu. U rečenici koja je u današnjem ulomku preskočena, ali koja je nažalost primjenjiva na sva vremena uključujući osobito ovo naše, prorok ovako opisuje svoje vrijeme: "Zakon je izgubio snagu, a pravda se ni na čas ne pomalja. Da, zlikovac progoni pravednika, pravo je stoga izopačeno" (Hab 1, 4). Polazeći od te situaciji, Habakuk Bogu proročki postavlja važna, životna pitanja: "Dokle .. Gospodine?" I "zašto?" Na prorokova pitanja Gospodin nije ostao gluh nego mu je, naglašavajući važnost i dugoročnu superiornost pravednikove vjere nad nepravednikovom nevjerom, poručio: "Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere."
Ove su riječi bile i ostale melem na rani za brojne progonjene pravednike. Među njima su i kršćanski pravednici, a njih je, prema pisanju časopisa Christian History u seriji članaka napisanih na temelju zajedničkog istraživanja s Voice of the Martyrs, u gotovo dvije tisuće godina kršćanske povijesti bilo oko sedamdeset milijuna. Ove riječi utjehe trebaju i danas brojnim progonjenim pravednicima, među kojima i danas prednjače kršćani. To su kršćani u Siriji, Afganistanu, Sudanu, Iraku, Somaliji, Sudanu, Nigeriji, Keniji, Sjevernoj Koreji... Još nam je uvijek živo sjećanje na francuskog 'mučenika', kako ga je nazvao papa Franjo, Jacques Hamel-a, dok nam posljednjih dana iz Meksika stižu vijesti o ubojstvima svećenika, već 31. po redu u posljednjih deset godina.
Ovim pravednicima možemo pridružiti i nebrojeno mnoštvo nekršćanskih pravednika koji su, nekad i od onih koji su se zvali kršćani, bili prepušteni na milost i nemilost nepravednicima. Osim njih bih želio osobito spomenuti – nadajući se da ću dodirnuti savjest onih koji mogu spasiti barem jedan ljudskih život, ali i u znak podrške inicijativi "40 dana za život" koja se ovih dana održava pred našim bolnicama – nerođene pravednike, kao i stare i bolesne koji im se, u nekim jednako tako izopačenim pravnim sustavima, sve češće pridružuju. Nakon nedavne eutanazije – čitaj legaliziranog ubojstva – maloljetne djevojčice u Belgiji, trebamo se samo pitati tko je sljedeći. Zapravo, čini se sve više da uopće nema bitne razlike između onoga što se danas čini u društvima koja se ponose navodnim ljudskim pravima i onoga što se činilo u totalitarističkim, nacističkim i komunističkim, logorima smrti.
O drugom izazovu za vjeru progovorilo nam je drugo čitanje u kojemu sv. Pavao između ostalog poziva Timoteja da ne bude bojažljiv ili strašljiv i da se "ne stidi svjedočanstva za Gospodina." Sv. Pavao se u ovom pozivu ne bavi toliko uzrokom, nego se bavi posljedicama, a one su kod klasičnih nepravdi koje su se događale i događaju otvorenim progonima bile bojažljivost ili strah, a kod novih oblika, koje također možemo imenovati nepravdama i koje su obilježene prikrivenim progonima i marginalizacijom, to je najčešće stid.
Da bi se u onima koji vjeruju izazvao stid, a onda tim i postiglo željene učinke, danas se vjeru često povezuje sa zaostalošću, primitivizmom, srednjovjekovnim stavovima, a optužuje ju se, dijelom i zbog terorizma koji se lažno koristi vjerskim argumentima za svoje političke i ekonomske ciljeve, da je uzrok društvene nestabilnosti i izvor sukoba. Ovo nije nešto što se događa tek negdje drugdje. Ovo se, usprkos tome što je riječ o zemlji u kojoj se stanovništvo u veoma visokom postotku izjašnjava kao katoličko i kršćansko, događa i u našoj domovini. I tim se zapravo nas vjernike, iako smo većina, marginalizira, a sve s namjerom da nam se oduzme bilo kakav utjecaj na društvene procese. Postoji puno primjera kojima možemo potkrijepiti ove tvrdnje. Dva najsvježija su slučaj Blanke Vlašić, kojoj se kao športašici i javnoj osobi zamjerilo javno ispovijedanje vjere i slučaj napada na Hrvatski kongres forenzične ginekologije i perinatologije, samo zato što su ga sazvali katolički stručnjaci i što mu je jedan od pokrovitelja bio kardinal Bozanić.
Mnogim kršćanima nije lako odoljeti ovom izazovu. Osobito to nije lako onima koji dobro ne poznaju svoju vjeru i koji svoju vjeru ne žive "raspirujući" sakramentalnim životom milosni dar koji su primili po sakramentima krštenja i potvrde. Zato su ponekad oni koji se ispovijedaju vjernicima, prema Crkvi i njezinom naučavanju kritičniji od onih koji nisu vjernici. I zato lako zaborave da su i oni dio Crkve, sa svim pravima i dužnostima koje iz toga proizlaze.
Upravo zato je važno da se danas svi mi, a osobito oni među nama koje muče određene sumnje, oni koje zahvaća bojažljivost ili strah i oni koji se zbog bilo kojeg razloga stide što su vjernici, pridružimo apostolima u zamolbi Isusu: "Umnoži nam vjeru!" Bez vjere, velike barem kao zrno gorušice – ne da bismo premještali stvarne dudove nego one simbolične dudove bojažljivosti i stida – teško ćemo moći odoljeti izazovima, ustrajati u vjeri i na kraju, zahvalni za plodan kršćanski i ljudski život, moći reći Gospodinu kada ponovo dođe: "Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti."