Logo
Ispiši ovu stranicu

27. nedjelja kroz godinu (C), 2016.

 

Vjera je ključ za čitanje današnjih liturgijskih čitanja.

Evanđeoski ulomak, koji započinje apostolskom zamolbom Isusu da im umnoži vjeru, prenosi Isusovu poruku o snazi ili moći vjere: "Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi u more!' I on bi vas poslušao."

Da je Isus u tom trenutku apostolima uslišao molitvu, oni bi se vjerojatno bili okušali u premještanju dudova. Nisu, naime, još bili zreli niti za vjeru veličine gorušičinog zrna. No sazreli su nakon vazmenih događaja muke, smrti i uskrsnuća, kad im je uskrsnuli Isus, silaskom Duha Svetoga, umnožio vjeru. Tad su bili puno zreliji pa nisu, koliko je meni poznato, premještali dudove. Ali zato jesu pokazali snagu i moć vjere koja je iz njih premjestila 'dudove' straha i nesigurnosti. I preobrazila ih u vjerne navjestitelje evanđelja Isusa Krista riječima i još više životima, sve do krvi. Oni su snagom svoje vjere posvjedočili istinitost ovih Isusovih riječi o vjeri velikoj kao zrno gorušice, a sposobnoj i dudove presađivati.

Ova snaga vjere koja i dudove premješta onima koji vjeruju je osobito potrebna u dvije vrste izazova za vjeru s kojima se, u jednom ili drugom obliku, prije ili kasnije svi moramo suočiti.

O prvom izazovu za vjeru progovorilo nam je prvo čitanje iz Knjige proroka Habakuka koji je živio krajem 7. st. prije Krista u vremenu teških iskušenja za Izabrani narod zbog stalnih asirsko-babilonskih invazija. On svoj proročki glas daje narodu iscrpljenom ratom, ali i svima onima koji tijekom ljudske povijesti trpe nepravdu. U rečenici koja je u današnjem ulomku preskočena, ali koja je nažalost primjenjiva na sva vremena uključujući osobito ovo naše, prorok ovako opisuje svoje vrijeme: "Zakon je izgubio snagu, a pravda se ni na čas ne pomalja. Da, zlikovac progoni pravednika, pravo je stoga izopačeno" (Hab 1, 4). Polazeći od te situaciji, Habakuk Bogu proročki postavlja važna, životna pitanja: "Dokle .. Gospodine?" I "zašto?" Na prorokova pitanja Gospodin nije ostao gluh nego mu je, naglašavajući važnost i dugoročnu superiornost pravednikove vjere nad nepravednikovom nevjerom, poručio: "Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere."

Ove su riječi bile i ostale melem na rani za brojne progonjene pravednike. Među njima su i kršćanski pravednici, a njih je, prema pisanju časopisa Christian History u seriji članaka napisanih na temelju zajedničkog istraživanja s Voice of the Martyrs, u gotovo dvije tisuće godina kršćanske povijesti bilo oko sedamdeset milijuna. Ove riječi utjehe trebaju i danas brojnim progonjenim pravednicima, među kojima i danas prednjače kršćani. To su kršćani u Siriji, Afganistanu, Sudanu, Iraku, Somaliji, Sudanu, Nigeriji, Keniji, Sjevernoj Koreji... Još nam je uvijek živo sjećanje na francuskog 'mučenika', kako ga je nazvao papa Franjo, Jacques Hamel-a, dok nam posljednjih dana iz Meksika stižu vijesti o ubojstvima svećenika, već 31. po redu u posljednjih deset godina.

Ovim pravednicima možemo pridružiti i nebrojeno mnoštvo nekršćanskih pravednika koji su, nekad i od onih koji su se zvali kršćani, bili prepušteni na milost i nemilost nepravednicima. Osim njih bih želio osobito spomenuti – nadajući se da ću dodirnuti savjest onih koji mogu spasiti barem jedan ljudskih život, ali i u znak podrške inicijativi "40 dana za život" koja se ovih dana održava pred našim bolnicama – nerođene pravednike, kao i stare i bolesne koji im se, u nekim jednako tako izopačenim pravnim sustavima, sve češće pridružuju. Nakon nedavne eutanazije – čitaj legaliziranog ubojstva – maloljetne djevojčice u Belgiji, trebamo se samo pitati tko je sljedeći. Zapravo, čini se sve više da uopće nema bitne razlike između onoga što se danas čini u društvima koja se ponose navodnim ljudskim pravima i onoga što se činilo u totalitarističkim, nacističkim i komunističkim, logorima smrti.

O drugom izazovu za vjeru progovorilo nam je drugo čitanje u kojemu sv. Pavao između ostalog poziva Timoteja da ne bude bojažljiv ili strašljiv i da se "ne stidi svjedočanstva za Gospodina." Sv. Pavao se u ovom pozivu ne bavi toliko uzrokom, nego se bavi posljedicama, a one su kod klasičnih nepravdi koje su se događale i događaju otvorenim progonima bile bojažljivost ili strah, a kod novih oblika, koje također možemo imenovati nepravdama i koje su obilježene prikrivenim progonima i marginalizacijom, to je najčešće stid.

Da bi se u onima koji vjeruju izazvao stid, a onda tim i postiglo željene učinke, danas se vjeru često povezuje sa zaostalošću, primitivizmom, srednjovjekovnim stavovima, a optužuje ju se, dijelom i zbog terorizma koji se lažno koristi vjerskim argumentima za svoje političke i ekonomske ciljeve, da je uzrok društvene nestabilnosti i izvor sukoba. Ovo nije nešto što se događa tek negdje drugdje. Ovo se, usprkos tome što je riječ o zemlji u kojoj se stanovništvo u veoma visokom postotku izjašnjava kao katoličko i kršćansko, događa i u našoj domovini. I tim se zapravo nas vjernike, iako smo većina, marginalizira, a sve s namjerom da nam se oduzme bilo kakav utjecaj na društvene procese. Postoji puno primjera kojima možemo potkrijepiti ove tvrdnje. Dva najsvježija su slučaj Blanke Vlašić, kojoj se kao športašici i javnoj osobi zamjerilo javno ispovijedanje vjere i slučaj napada na Hrvatski kongres forenzične ginekologije i perinatologije, samo zato što su ga sazvali katolički stručnjaci i što mu je jedan od pokrovitelja bio kardinal Bozanić.

Mnogim kršćanima nije lako odoljeti ovom izazovu. Osobito to nije lako onima koji dobro ne poznaju svoju vjeru i koji svoju vjeru ne žive "raspirujući" sakramentalnim životom milosni dar koji su primili po sakramentima krštenja i potvrde. Zato su ponekad oni koji se ispovijedaju vjernicima, prema Crkvi i njezinom naučavanju kritičniji od onih koji nisu vjernici. I zato lako zaborave da su i oni dio Crkve, sa svim pravima i dužnostima koje iz toga proizlaze.

Upravo zato je važno da se danas svi mi, a osobito oni među nama koje muče određene sumnje, oni koje zahvaća bojažljivost ili strah i oni koji se zbog bilo kojeg razloga stide što su vjernici, pridružimo apostolima u zamolbi Isusu: "Umnoži nam vjeru!" Bez vjere, velike barem kao zrno gorušice – ne da bismo premještali stvarne dudove nego one simbolične dudove bojažljivosti i stida – teško ćemo moći odoljeti izazovima, ustrajati u vjeri i na kraju, zahvalni za plodan kršćanski i ljudski život, moći reći Gospodinu kada ponovo dođe: "Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti." 

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)