Nebeski barjaci
U kočijama od rose
plove Nebom duše
što uvijek dolaze i uvijek prolaze,
noseći barjake.
Barjaci satkani od latica ruža
s grbovima izvezenim nitima
što iz srca rastu.
Vijore se nebeski barjaci
na jarbolima
što ko sudbine stoje,
barjaci vezeni ljubavlju,
tugom,
neostvarenim snovima,
suzama neisplakanim,
zorama nedočekanim.
Barjaci vezeni zalazima sunca,
rađanjem mjeseca,
barjaci što govore o ljudskim sudbinama,
o patnjama,
radostima i čekanjima
što do Neba sežu;
o uzdasima i molitvama
što se predvečerjima s dna duše Bogu uzdižu;
o suzama što zalijevaju grobove
onih što pred nama otiđoše;
o iskrenim ljubavima što svjedoče da Bog zna za
barjake naše.
Podignimo ih visoko,
nosimo ih ujedinjeni nadom
da će i naš barjak Nebom proći,
sjedit ćemo u kočiji od rose,
nosit će nas lahor nebeskog povjetarca,
ispunjen mirisom ruža,
protkan najnježnijim bojama leptira
što lete po nebeskim cvjetovima,
što u prikrajcima raja rastu,
tamo gdje Bog u suton izlazi
a duše Ga barjacima pozdravljaju,
barjacima što od zemlje do Neba vijore!
Don Jozo Sebežević