• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

32. nedjelja kroz godinu (C), 2016.

 

Uvjeren sam da ni u jedno vrijeme crkvene godine nismo tako sigurni da se isplati živjeti kršćanski, kako što smo to na početku ovih studentskih dana kad kao kršćani obilazimo grobove svojih pokojnika. Grobovi nam govore o onim s kojima smo bili bliski, a sada više nisu među nama, ali i o našoj osobnoj ovozemaljskoj prolaznosti. I na svoj nas realističan način – koji ne mogu potisnuti ni halloweenovske maske koje nas, u strahu od smrti, pokušavaju sakriti od stvarnost smrti – potiču da treznije pogledamo na život i svoje životne izbore. Zahvaljujući svojim mrtvima i njihovim grobovima, spoznajemo da život mora biti nešto više od onoga što nam pruža i može pružiti ovozemaljska stvarnost. I to nas otvara otajstvu uskrsnuća, ponajprije onoga Isusa Krista u koje vjerujemo, a zatim i onoga naše braće i sestara, odnosno našeg uskrsnuća kojemu se nadamo. To je otajstvo sposobno promijeniti ne samo naš pogled na smrt nego i na život, na našu ovozemaljsku stvarnost. I daje nam snagu za drukčije izbore od onih koje bismo inače učinili.

Za nas koji vjerujemo u uskrsnuće čak i gubitak ovozemaljskog života može postati istinski životni dobitak. To nam pokazju i braća iz prvog današnjeg čitanja, uzetog iz Druge knjige o Makabejcima koja nam prenosi neke od najtežih stranica povijesti Izraelskog naroda, slične onim iz vremena holokausta. Oni su oni koji su se po ovozemaljskim kriterijima činili gubitnici, a zapravo su po nebeskim kriterijima bili i ostali istinski dobitnici. Taj njihov dobitak potvrđuje Isus na više mjesta. Jedno od njih je i današnji evanđeoski ulomak, osobito radosna poruka kojom je završilo današnje evanđelje, a koja daje smisao cjelokupnoj povijesti spasenja, ali i našoj osobnoj povijesti: Bog „nije … Bog mrtvih, nego živih. Ta svi u njemu žive!“ Prekrasna je to poruka kojom Isus, polazeći od jednog provokativnog upita koji mu je postavljen dok se uspinjao prema Jeruzalemu i svojoj vlastitoj smrti koja će u potpunosti promijeniti stvarnost smrti, objavljuje puno više nego li se to na prvi pogled čini. On tom porukom objavljuje da smo od Boga željeni, da jesmo i živimo zato što je on to htio, da je život koji imamo dar, dar čiste Božje ljubavi koja nas je ljubila i ljubi radi nas samih. Nitko od nas nije odlučio živjeti svojom voljom svi smo željeni i darovani od Boga u kojemu svi žive. I ne samo to. Bog nam nije darovao samo ovaj život, nego nam želi darovati i svoju vječnost. To će se i dogoditi u Isusovom uskrsnuću, u kojemu se dogodila i naša ljudska mogućnost da uskrsnemo s njime i vječno živimo u Bogu i s Bogom.

Postojali su, a i postoje, ljudi koji su vjerovali da je Bog stvoritelj, da je život Božji dar, ali nisu vjerovali da se taj isti život nastavlja i u vječnosti, da će uskrsnuti. Takvi su se u Isusovo vrijeme nazivali saducejima. Saduceji su, za razliku od onih koji se često susreću u evanđelju i koje nazivamo farizejima, tip ljudi kojima je glavno obilježje u novozavjetnim spisima bilo to da nisu vjerovali u uskrsnuće. Provokativno pitanje „komu će … žena pripasti o uskrsnuću?“ koje su Isusu postavili u današnjem evanđelju, bilo je postavljeno s namjerom da se izrugaju i Isusu i svima koji dijele vjeru u uskrsnuće. No valja reći i to da su s ovim stavom o uskrsnuću povezani i njihovi životni izbori, odnosno politički kompromisi koje su, baš zato što nisu vjerovali u uskrsnuće, svakodnevno činili. To je ono što im je dugo omogućavalo da sa svakom političkom vlašću koja je vladala njihovom zemljom imaju dobre odnose, uključujući i rimsku s kojom su dogovorili i Isusovo smaknuće jer, kako reče jedan od njih, „bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!“ (Iv 11, 50). Istovremeno je to bilo i nešto što ih je, prije ili kasnije, moralo smjestiti u ropotarnicu ljudske povijesti koja je bila njihov doseg. Oni su, zapravo, tipičan primjer kako nevjera u uskrsnuće može izazvati čudne logične konstrukcije i opravdati sve izbore, pa i ubojstvo nevinoga, kao što su, sa svoje strane, makabejska braća i drugi slični njima koji su svoje izbore činili vjerujući u uskrsnuće, dokaz da su oni koji vjeruju u uskrsnuće sposobni za najveličanstvenije stvari.

Saducejima svoga vremena, a s njima saducejima svih vremena, Isus u današnjem evanđelju navješćuje vjeru u uskrsnuće uz poruku da se ne može vjerovati u Boga koji je sve stvorio, vrhunac čijeg stvaranja je čovjek, da se ne može vjerovati u biblijsku povijest spasenja koja opisuje veličanstvena djela koja je Bog poduzimao da bi svoj narod priveo iz smrti u život, a što su ispovijedali i saduceji, da se, u konačnici, ne može biti „dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih“, ako se ne vjeruje u vječni život i uskrsnuće i tvrdi da je Bog sve što je stvorio, i čovjeka kao vrhunac svog stvaranja, osudio na vječnu smrt, odredio za grob. Završetak povijesti spasenja bila bi Božja vlast nad velikim grobljem, a čitav ljudski život samo Božja igra s nama. „Bog bi nam dao – kako netko reče – da vidimo i želimo puninu svjetla, radosti, života, da bi nam zatim rekao ništa od toga nije namijenjeno nama.“ Naš Bog nije takav Bog. On ne želi da privremeno živimo. On želi da živimo vječno.

Kršćanstvo polazi od te istine kojoj je temelj vjera u uskrsnuće, najprije ono Isusa Krista, a zatim i ono svih ljudi. U svijetlu ovih temeljnih istina kršćanske vjere, za koje su mnogi živjeli i umirali, svaki kršćani treba živjeti. Te istine trebaju prožimati njegov život, osvjetljavati njegove životne izbore. Inače nema smisla biti kršćani. A je li to tako, odnosno vjerujemo li mi današnji kršćani još uopće u uskrsnuće? Da to pitanje nije nimalo neumjesno, svjedoče rezultati jednog već pomalo zastarjelog sociološkog istraživanja od prije desetak godina – danas bi bojim se rezultati mogli biti i gori – koje je svojevremeno provedeno u četrnaest zemalja Europe, a prema kojemu se od 71% Europljana koji su se izjasnili da vjeruje u Boga (Poljska 97%, Rusija 87%, Austrija 84%, Španjolska 80%, na posljednjem mjestu je Češka s katastrofalnih 37%), samo njih 53% izjasnilo i da vjeruju u život nakon smrti (IKA, 22. 02. 2005.). Ovaj trend pokazuje i jedno drugo, nešto starije, istraživanje koje je polazeći od vjerničke pripadnosti došlo do sličnih rezultata prema kojima u Boga vjeruje 88 % katolika, 75 % protestanata i 28 % onih koji ne pripadaju ni jednoj Crkvi, a u uskrsnuće mrtvih samo 48 % katolika, 41 % protestanata i 10 % onih izvan Crkve (T. Ivančić, Porast vjere u reinkarnaciju – izazov vjeri u uskrsnuće, u BS, 68(1997)2-3, str. 252). Danas se, a rezultati spomenutih istraživanja su tome potvrda, stječe dojam da je vjera u život poslije smrti i življenje u skladu s tom istinom nešto svojstveno samo starcima i fanaticima, da to nije nešto za suvremenog, modernog čovjeka, osim, možda, u prilagođenom obliku kojim ćemo odbaciti ono što nam se ne sviđa, a ostaviti ono što nam se sviđa. Ovo nije drugo nego izvjestan oblik suvremenog saducejskog razmišljanja koje ne ostavlja prostora vjeri u uskrsnuće.

Vjerujem da nismo među suvremenim saducejima i istovremeno se nadam, ako slučajno jesmo, da su nas grobovi naših pokojnih barem trgnuli u tom našem saducejskom stanju i potaknuli na razmišljanje. I da će nam to razmišljanje otvoriti pogled za vidjeti bolje život koji živimo i dalje od groba pred koji se nalazimo. To onda može biti pogled koji je sposoban razbuditi vjeru u uskrsnuće. A samo je ona sposobna dati smisao grobovima, ali i ljudskom životu uopće. I još više. Potaknuti nas živjeti kršćanski vjerodostojno, činiti prave izbore, odnosno kršćanski odolijeva izazovima koje pred nas stavlja život i vrijeme u kojemu živimo. Svjesni smo da to ni s vjerom u uskrsnuće nije lako. Kako li to tek učiniti bez nje? Zato nam je potrebna međusobna podrška, osobito ona molitvene koju nam ni jedan ovozemaljski vlastodržac ne može oduzeti. To je ona podrška koju ovih dana upućujemo za naše pokojne i oni za nas – da i naši pokojni mole za nas i s nama! – ali i ona koju Bogu trebamo upućivati i jedni za druge, posebno za one među nama koji se, jer su saduceji, teško nose sa životnim izazovima. Zato, sa sv. Pavlom u ulomku iz Druge poslanice Solunjanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, pozivam i potičem da molimo jedni za druge „da riječ Gospodnja trči i proslavlja se“ i „da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi.“ A „vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga“ budemo li vjerovali da on „nije … Bog mrtvih, nego živih (jer) svi u njemu žive“ i u skladu s tom vjerom živjeli.

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)