Logo
Ispiši ovu stranicu

34. nedjelja kroz godinu - Krist Kralj (C), 2016.

Slavimo svetkovinu Krista Kralja. Tom svetkovinom završavamo vrijeme kroz godinu u liturgijskoj godini „C“. Ove godine tom svetkovinom završavamo i milosno vrijeme Izvanrednog jubileja milosrđa koje smo započeli 8. prosinca prošle godine, na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Slušajući Lukino evanđelje koje na osobit način objavljuje Boga milosrđa, cijelu smo se ovu godinu s Isusom uspinjali prema Jeruzalemu. Jeruzalem i osobito njegov Hram bili su, bar nam se tako činio, cilj Isusovog putovanja. Tamo je Isus liturgijski stigao prošle nedjelje. Ali oni nisu bili cilj Isusovog uspinjanja. Cilj Isusovog hoda, kojemu smo se i mi pridružili svojim sudjelovanjem na nedjeljnim euharistijskim slavljima, je bilo mjesto na koje nas je odvelo ovo posljednje evanđelje u nedjeljnom nizu liturgijske godine „C“. To mjesto je Kalvarija. Ona se, kako smo mogli čuti mi hodočasnici u Svetu zemlju, nalazila izvan tadašnjih gradskih zidina, malo dalje od Hrama i tadašnjeg Jeruzalema. Muka i smrt na križu i sve ono što ona znači i, naravno, nakon njih uskrsnuće kao znak Isusove konačne pobjede, bili su ono prema čemu se Isus uspinjao da bi nam objavio bezgraničnost Božjeg milosrđa, a ne Jeruzalem sa svojim Hramom kamo su se uspinjali drugi hodočasnici Isusovog vremena.

Iako vjerujemo u Isusovo uskrsnuće u kojemu se, kako to lijepo kaže prekrasan himan iz Poslanice Kološanima sv. Pavla Apostola koji veliča Krista kao Glavu svemira, „svidjelo … Bogu u (Kristu) nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima“, nije lako razumjeti da su Kalvarija i križ, a ne Jeruzalem i Hram, bili cilj Isusovog uspinjanja. Vidimo to po reakcijama sudionika tog događaja kojeg nam je opisao današnji evanđeoski ulomak, od kojih ga je tek jedan od sudionika, i to s njim raspeti razbojnik, prepoznao kao kralja. I Isusovi učenici su se razbježali pitajući se što Isus raspeti na križu ima s onim obećanim Mesijom kojem su se nadali i kojeg su čekali. Ni danas se po to pitanju ništa nije promijenilo. Ni danas nije lako razumjeti da su Isusu Kalvarija i križ bili cilj. A bili su zato što su križ i Kalvarija postali neophodno sredstvo po kojemu smo spašeni. A postali su ne zato što je to Isus htio, nego zato što smo to htjeli mi ljudi odbijajući Isusa prihvatiti za svoga kralja stavljajući mu se potpuno na raspolaganje, poput desnog razbojnika iz današnjeg evanđelja ili onako kako su to Izraelci učinili kad su došli kralju Davidu, a o čemu nam je progovorio ulomak iz Druge knjige o Samuelu koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, i rekli mu: „Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa … ti si … (onaj kojemu) Gospodin … reče: ’Ti ćeš pasti narod moj izraelski i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’“

Gledanje na Isusa Krista kao kralja raspetog na križu, a ne smještenog na kraljevski tron, priziva nam u pamet sve ono što nam je govorio dok smo se uspinjali s njim prema Jeruzalemu ili, bolje rečeno, prema Kalvariji i križu. Sve to se, iako mi to nismo shvaćali, izvrsno uklapa u ovakvu logiku kraljevanja i kraljevstva, logiku koja je potpuno različita od logike kraljevstava ovoga svijeta koje se temelji na borbi za moću, vlašću, za imati po svaku cijenu i koja, u svojoj želji da to postigne, ne preže ni od čega. To je, uostalom, potvrdio i njegov slučaj i njegovo razapinjanje na križu koje je bilo prije svega politički motivirano. Političke i religiozne vođe njegovog naroda i Pilat kao predstavniku okupatorske vlasti, složili su se da on bude ubijen. Učinili su to jer su se bojali za svoje političke pozicije. Isus Krist je predan i ubijen zbog njihovog straha da ne izgube vlast i sve ono što ona u sebi uključuje!

To su bili njihovi motivi, ali ne i Isusovi. Njegov motiv bio je spasenje svih ljudi i svakog pojedinačnog čovjeka, počinjući od njegovog Izraelskog naroda. Izborom Kalvarije i križa – a oni su njegov izbor bez obzira na to što je htjela politika koja mu je poslužila kao sredstvo – Isus nam želi objaviti bezgraničnost Očevog milosrđa o kojemu nam je do tada govorio i kojemu je njegov boravak među nama, a zatim i njegova muka i smrt kao najviši znak ljubavi koji nam je iskazao jer, kako on sam kaže na jednom mjestu, „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15. 13). To je milosrđe koje ne isključuje pravdu nego je nadilazi. To smo se mogli uvjeriti i u slučaju dvojice razbojnika iz današnjeg evanđelja. Onom lijevom Isus nije mogao pomoći ni u tom trenutku koji je označava vrhunac njegove ljubavi i milosrđa prema nama, a nije mogao jer to je bio njegov izbor. I to je pravda! Onom desnom razbojniku je mogao pomoći jer to je, bez obzira na to što je ranije radio, bio njegov izbor. I to je milosrđe! Svi smo mi, na ovaj ili onaj način, „razbojnici“. Potrebno je samo da napravimo izbor koji je učinio desni razbojnik u kojemu možemo prepoznati sve one koje Bog Otac, kako nam to lijepo objašnjava sv. Pavao u već spomenutom ulomku iz Poslanice Kološanima, „izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha.“

Krist Kralj raspeti na križu koji je njegovo prijestolje je – kako nas poučava sv. Pavao – „glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak.“ Zato su njegov put i njegov način kraljevanja naš put i naš način kraljevanja. Njegov cilj je i naš cilj. Želimo li s njim kraljevati, a kao kršćanima bi nam to trebala biti želja iznad svih želja, onda u svakodnevnom životu trebamo slijediti logiku njegovog kraljevstva. Ta je logika i za nas drukčija od logike kraljevanja ovoga svijeta za kojom se tako često zanosimo. To nije logika udobnih fotelja. To je logika Kalvarije. Ona se ne iscrpljuje u dvjema poprečnim gredama koje bi bile dobre tek za ogrjev, nego u Onome koji je na njima raspet i koji nam svojim vlastitim primjerom pokazuje vrijednost logika žrtve i služenja iz ljubavi, koja je spremna na sve, pa čak i na dar vlastitog života. Nije to nešto na što nas Krist prisiljava. To je ono na što nas on poziva i što nam je, ovo je posebno važno znati, svojim primjerom pokazao. Prije nego li je, „kad su se navršili dani da bude uznesen … sa svom odlučnošću (krenuo) prema Jeruzalemu“ (13. nedjelja kroz godinu), rekao nam je: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (12. nedjelja kroz godinu). U ovoj smo godini Izvanrednog jubileja milosrđa, koji je za nas u Dubrovačkoj biskupiji bio i Godina sv. Vlaha, promatrali ono što je on u svom milosrđu činio za nas. Sada je vrijeme da mi to u ovoj godini nastavimo činiti jedni prema drugima, kako nam godina Izvanrednog jubileja milosrđa ne bi bila nešto što je bilo i prošlo, nego kako bi postala nešto što se nastavlja po življenju djela milosrđa i u našoj sadašnjosti. To je bila nakana i papa Franje koji je već u buli „Lice milosrđa“ kojom je najavio Izvanredni jubilej milosrđa izrazio želju da nam „nadolazeće godine budu prožete milosrđem, da bismo išli ususret svakoj osobi, noseći Božju dobrotu i nježnost!“ (MV, 5). Budući da je naše društvo sve starije svojoj sam biskupiji, a ovim to činim i svima vama, na srce osobito stavio našu braću i sestre u 'trećoj životnoj dobi', one koji proživljavaju 'jesen svoga života'. Razmišljanje o starosti i briga za starije su istovremeno odgoj i oblikovanje i nas samih, odnosno našeg stajališta „za“ i „prema“ starosti, koja je vjerojatno i naša budućnost, kako bi nam vrijeme starosti moglo postati vrijeme čiste ljubavi, odnosno vrijeme kad prestaju čežnje i težnje, kad se izgube narcisoidna nagnuća jer moje „ja“ nije više u središtu pažnje i života, kad srce ponovo otkriva ljepotu osame, uravnoteženosti, dubokog povjerenja s Bogom, a duh se čisti i srce ponovo otkriva ono što je bitno.

Na to što je bitno želi nas usmjeriti i posljednji 34. tjedan u liturgijskoj godini koji započinjemo ovom nedjeljom. Taj će nas tjedan pozivati da razmišljamo o prolaznosti svijeta. No da nas to naše razmišljanje ne bi ispunilo strahom i pobunom protiv Boga, kao što se to dogodilo lijevom razbojniku koji Isusa pogrđuje govoreći: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“, trebali bismo se sjetiti onoga što nam je Isus govorio tijekom ove godine, da bismo sutra kad nam se približi kraj, a to će se dogoditi prije ili kasnije, i mi mogli reći s desnim razbojnikom iz današnjeg evanđelja: „Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje“ i čuti Isusov odgovor: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)