• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

1. nedjelja došašća (A), 2016.

Ovom nedjeljom započinjemo novu liturgijsku godinu u kojoj čitamo o Isusovom povijesnom događaju spasenja iz evanđelja koje je napisao evanđelist Matej.

Prvi dio liturgijske godine sastoji se od četiri nedjelje i zove se došašće. To je vrijeme bliže priprave za najradosniji kršćanski blagdan, blagdan Božića. Značenje ovog liturgijskog vremena se međutim ne iscrpljuje u iščekivanja Božića koji je pred nama, nego se proširuje sjećanjem na povijesno iščekivanja prvog Božića ili prvog Kristovog dolaska, sadašnje iščekivanje i prepoznavanje Kristovih dolazaka u Crkvi, sakramentima, braći i sestrama, siromasima, kao i buduće iščekivanje konačnog Kristovog dolaska koji će se za svakog osobno dogoditi u trenutku njegove smrti, a za sve na kraju vremena kad će Krist biti postavljen za Kralja svega stvorenja.

Današnji evanđeoski ulomak, koji je nastalo neposredno nakon prvog Kristovog dolaska i treba biti čitan u svjetlu konačnog Kristovog dolaska, želi nas upozoriti na dvije važne istine o kojima trebamo voditi računa želimo li prepoznavati Krista u svom vremenu i biti pripravni kad on konačno dođe. Prva je da će Krist sigurno doći, a druga da nitko ne zna kad će se to dogoditi. Oni koji tvrde drukčije ne govore istinu. Isus ove dvije istine u današnjem evanđeoskom ulomku sažima u jednu jedinu rečenicu kojom završava današnji taj ulomak i koja glasi: „Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.“

Naš vjernički problem nije prizivanje u sjećanje prvog Kristovog dolaska. Zapravo nam se Božić i božićno otajstvo i pretvorio u takvo sjećanje. Ali Božić je puno više od povijesnog događaja kojega se prisjećamo. On je otajstvo koje svojim slavljem sakramentalno posadašnjujemo, postajući i sami dionici otajstva kojim je započelo naše konačno otkupljenje.

Nije nam teško razmišljati ni o konačnom Kristovom dolasku prema kojemu nas, za razliku od onoga što smo slušali u liturgiji posljednjeg tjedna u godini koji je naglasak stavljao na uništenje, gotovo idilično odvode današnja liturgijska čitanja. Psalam i prvo čitanje, uzeto iz Knjige proroka Izaije koji je imao viziju preobraženog Jeruzalema u kojemu ponovo boravi Bog i kojemu međusobno pomireni s radošću hrle svi narodi, ispunjaju nas mesijanskom radošću. Drugo čitanje, a s njim i evanđeoski ulomak u kojemu se govori o ponovnom dolasku Sina Čovječjega, nas podsjećaju na potrebu budnosti i pripravnosti da bismo mogli biti dionici te radosti. Ta se radost nalazi upravo u činjenici da Sin Čovječji, odnosno Isus Krist, ponovo dolazi. Mi kršćani u tome pronalazimo utjehu i snagu za podnošenje životnih poteškoća.

Ovo nas razmišljanje već polako dovodi do suočavanja s najvećim problemom kad su u pitanju Krstovi dolasci, a to je naša nedovoljna pripravljenost za svakodnevne Kristove dolaske u vrijeme i prostor u kojemu mi živimo. Uzaludno je naše sjećanje na Kristov prvi dolazak, naša priprava za Božić i proslava Božića i očekivanje njegovog konačnog dolaska, ako u svom vremenu i prostoru nismo spremni za susret s Kristom. A on nam u našem vremenu dolazi na različite načine. On nam dolazi u Crkvi. Dolazi nam u sakramentima, osobito u sakramentu euharistije. Dolazi nam u svojoj riječi, Bibliji. Možemo ga susreti u braći i sestrama, osobito siromasima. Prepoznajemo li ga? I pitamo li se pri tom kako ćemo ga sutra susresti licem u lice ako ga u ovom vremenu i u njegovim otajstvenim dolascima izrugujemo, ako on u ovom vremenu dolazi, a mi ne želimo s njim razgovarati u molitvi, susresti ga u misi, s njim se pomiriti u ispovijedi, ako on u ovom vremenu prolazi mimo nas gladan, gol, bos, ako ga u ovom vremenu ne prepoznajemo u svom suprugu ili supruzi, djetetu, onom rođenom jednako kao i onom nerođenom, svojim roditeljima, starcu i starici potrebnima naše pažnje, ako sada ne preuzmemo odgovornost za društvo u kojemu živimo, ako mu, slijedom toga ne činimo dobro i još mnogo tih ako i to ne samo onih da mu ne činim dobro, nego nažalost i onih da mu činim zlo?

Važna su ovo pitanja koja nas ne žele ispuniti malodušnošću nego nadom – današnja liturgija odiše nadom – ali i suočiti s realnošću. A realnost je da će onaj Isus koji danas kraj nas prolazi neprimijećen, doći i proći neprimijećen i na kraju vremena, o svom konačnom dolasku. Drugim riječima, ako se ono što dogodilo njegovim prvim dolaskom kad je fizički boravio među nama, a dogodilo se da „k svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11), dogodi i u njegovim otajstvenim dolascima, tj. da „k svojim dođe, i njegovi ga ne primiše“ – a danas smo mi ti njegovi – isto će se to dogoditi i na kraju vremena. Mi ga ne ćemo prepoznati. I on nas ne će prepoznati. I ostat ćemo jedni drugima stranci zauvijek.

Što nam je činiti da se to ne bi dogodilo? Današnja evanđelje nam kaže da bdijemo i budemo pripravni. U ulomku iz Poslanice Rimljanima, kojom nas u skladu s evanđeoskim pozivom na budnost poziva „da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo“, sv. Pavao daje i konkretne upute, a one su: „Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.“ Važna je ovo i jasna poruka. Iz nje zaključujemo da ispravno slavimo Božić i ispravno čekamo konačni Kristov dolazak samo ako smo sada, danas, svojim pristojnim životom – ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru – jedni drugima postali živa Kristova prisutnost. To je, naime, način da danas Krista jedni u drugima prepoznajemo i da u sebi jedni drugima Krista pokazujemo. I tad će na kraju vremena Krist prepoznati nas jer će u nama moći vidjeti sebe. I mi ćemo na isti način moći prepoznati njega jer on će biti mi. I tad nas njegov ponovni dolazak zacijelo neće iznenaditi. Dapače, njegov će nas dolazak istinski obradovati. A upravo to je bila i zauvijek ostaje Božja namjera s nama. Zato je došao prvi put. Zato na različite načine otajstveno dolazi danas. Zato će ponovo doći na kraju vremena. On ne želi da itko propadne. On je uvijek želio i želi da se svi spase i da svi „u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!“

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)