Logo
Ispiši ovu stranicu

Krštenje Gospodinovo, 2017.

Krštenje Gospodinovo, 2017. http://architectureforliturgy.org/baptism/

 

U došašću su nam evanđelje naviještali proroci i Ivan Krstitelj. Njima su se, svojom otvorenošću Božjoj ponudi i uključenjem u njegov plan spasenja, pridružili Marija i Josip. U božićnom vremenu su taj navještaj nastavili anđeli, zatim pastiri i mudraci, a onda i dvoje staraca, Šimun i Ana. Danas im se svojim glasom pridružio i nebeski Otac: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Nakon krštenja, koje je prekretnica u Isusovom životu, i Isus će započeti svoj navještaj evanđelja. Poslije njega i njegovog uzašašća k Ocu, to smo pozvani i poslani činiti mi, Crkva i pojedini kršćani.

Do svoga krštenja na Jordanu Isus je živio skrovito. Krštenjem započinje njegovo javno djelovanje. Ipak, smisao Isusovom krštenju ne daje njegov javni život, nego vazmeno otajstvom njegove muke, smrti i uskrsnuća. Ono je polazište svih kršćanskih razmišljanja o Isusu. I ono osmišljava ne samo Isusovo krštenje, nego i rođenje, pa i spomenuto javno djelovanje. Sve što vjerujemo o Isusu iz Nazareta, stoji ili pada pred činjenicom vazmenog otajstva, odnosno je li on doista „umro radi nas ljudi i radi našega spasenja“ i „uskrsnuo od mrtvih“.

To da se u Isusovom krštenju na Jordanu, onako kako nam je taj događaj prenio evanđelist Matej, već otajstveno nazire njegova muka, smrt i uskrsnuće, vidljivo je osobito u dva trenutka koja opisuje Matej: Isusovom uranjanju u vodu i izranjanju iz vode.

Uranjanjem u vodu Isus se svrstava među grešnike i na sebe preuzima posljedice naše grešnosti, patnju i smrt. Isusovo svrstavanje među grešnike i preuzimanje grešnosti će se na konačan način dogoditi u muci i smrti. Ivan ga od toga pokušava odgovoriti, kao što će ga od muke i smrti pokušati odgovoriti njegovi učenici, osobito apostol Petar. U oba slučaja Isus insistira na tome da bude ubrojen među grešnike. Kaže da to tako treba biti „da tako ispunimo svu pravednost.“ Petru će reći da ga želi odvratiti od toga jer mu „nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“ (Mt 16, 23), a što znači da je to Božja volja. Uostalom, kad mu se je i njegova ljudska narav u molitvi pobunila protiv toga, stavljajući se u Očeve ruke on je rekao: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26, 39).

Izranjanje iz vode simbolizira Isusovo uskrsnuće, odnosno njegovo ustajanje iz groba, pobjedu nad grijehom i njegovim posljedicama. Na njega se nadovezuje slika otvorenih nebesa, koja su njegovim uskrsnućem i uzašašćem ponovo otvorena. Otvaranje nebesa nad Isusom na Jordanu omogućilo je silazak Duha Svetoga, kojeg u današnjem evanđeoskom ulomku vidimo u liku goluba. Zadaća mu je pomagati Isusu u izvršenju njegovog poslanja. To je ono što primjećuje sv. Petar, koji iz perspektive uskrsnuća za Isusovo krštenje na Jordanu kaže da tad „Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom.“

Vazmenim otajstvom Isusovog uskrsnuća i uzašašća na nebo, Duh Sveti je sišao i na nas, Crkvu. I Crkvu, a s njim i svakoga od nas, Duh Sveti je osposobio za nastavak Isusovog poslanja spasenja u koje se uključujemo po krštenju.

Kršćanska tradicija poznaje dva različita oblika krštenja kojima se kršćani uključuju u Crkvu i onaj plan spasenja koji je započeo Isusu, a koja su, iako jedno dosta sliči onom Ivanovom, bitno različita od onog Ivanovog krštenja kojemu je pristupio Isus. Prvi oblik je krštenje polijevanjem vode po glavi krštenika. Ovo je oblik koji zbog praktičnosti najčešće upotrebljavamo. Simbolizira pranje od grijeha i početak novog života Božjih sinova i kćeri. Drugi oblik krštenja je uranjanje u vodu. Ovaj je oblik sličniji Isusovom krštenja na Jordanu koje danas liturgijski spominjemo, ali se zbog nepraktičnosti u Katoličkoj Crkvi rijetko upotrebljava. Simbolizira umiranje životu grijeha bez Božje milosti i izranjanju na novi život bez grijeha i u Božjoj milosti.

Pa iako je sakramentalno krštenje bitno različito od kršenja obraćenja, ova su dva krštenja u Isusom krštenju postala slična po tome što svoje značenje crpe iz vazmenog otajstva njegove muke, smrti i uskrsnuća. Isusovo krštenje nas upućuje prema onom što će se tek dogoditi u vazmenom otajstvu Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Zato ono samo simbolički oprašta grijehe i označuje novi početak. Uostalom, u Isusovom slučaju nije bilo potrebno opraštanje grijeha jer on ih nije imao, a novi početak se vidi u tome što je tad započelo njegovo javno djelovanje. Sakramentalno krštenje svoju snagu i značenje crpi na onome što se već dogodilo u otajstvu Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Zato ono doista briše grijehe i označuje novi početak. Ono od krštenika doista čini nove ljude, Isusovu braću i sestre, posinjene sinove i kćeri Božje.

Ova sličnost obvezuje. Isus je svojim krštenjem započeo svoje javno djelovanje usmjereno prema onom poslanju koje je Otac u konačnici imao s njim. Tako trebamo učiniti i mi. Bog s nama, kao onima koji su oprani od grijeha i započeli novi život Božjih sinova i kćeri, odnosno onima koji su umrli životu grijeha bez Božje milosti i rodili se na nov život bez grijeha i u Božjoj milosti, ima svoj plan. I zato je i nas u krštenju i potvrdi pomazao „Duhom Svetim i snagom.“ I omogućio da svojom milošću može biti trajno uz nas. No njegova milost nije dovoljna. Trebamo se i osobno angažirati. Isus nam svojim primjerom ubrojenosti među grešnike pokazuje da taj angažman nije u tome da se izdvojimo od grešnika i sebe spasimo, nego da je on u tome da poput njega budemo s grešnicima. Pozvani smo i poslani među grešnicima živjeti svoje poslanje navjestitelja evanđelja, onako kako je svoje poslanje među nama živio Isus koji je, „jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.“ Prorok Izaija ga, u prvom današnjem čitanju, predstavlja kao onoga koji „vikati neće, neće bučiti … trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti.“ On zna da poniženje nikoga neće i ne može spasiti, nego prelomiti ono što je napuklo i ugasiti ono što tinja. Zato on umjesto ponižavanja drugih, bira svoje vlastito poniženje. Pridružujući nam se u posljedicama naše grešnosti želi osjetiti ono što mi osjećamo. I svojim nam poniženjem želi pokazati put prema spasenju i pomirenju s Bogom. Želi da tim putem pomirenja krenemo slobodno, a ne da budemo prisiljeni. I svojom milošću, osobito onom sakramentalnom koja nas prati i snaži na tom putu, želi nam omogućio da tim putem možemo hoditi. Zato on nikad nije osuđivao, nego je uvijek i sve spašavao. Osobito grešnike i one koji su se takvima priznavali. I tako do kraja, do konačnog spasenja koje se dogodilo na križu, a u koje smo i mi po krštenju uključeni. Zato ni mi nemojmo osuđivati. Pokušajmo spašavati! I Bog će tad biti s nama i spasiti nas, a po nama će doći i svima drugima. I donijeti im svoje spasenje. On je zato i došao među nas. I pridružio nam se u našoj grešnosti, da bi nam otvorio nebesa koja su grijehom bila zatvorena. I sada Božjom milošću svima koji to žele trajno ostaju otvorena.

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)