• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

3. nedjelja kroz godinu (A), 2017.

 

Današnje evanđelje nam nudi Isusa kao odgovor na pitanja tame i beznađa koja često znadu zahvatiti svijet i vrijeme u kojemu živimo i to na svim razinama. »Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Odgovor na beznađe i tamu ovog svijeta je Isus Krist koji i danas, kao i onda kad je u Galileji započeo svoje poslanje da bi u naš svijet unio svoje svjetlo, propovijeda obraćenje: »Obratite se jer se približilo kraljevstvo nebesko!«

Iako je ovaj Isusov poziv na obraćenje upućen svima, to je ipak osoban poziv koji se tiče svakog od nas osobno. Osobno smo pozvani prepoznati svoje vlastite tmine i svoj osobni doprinos onom zajedničkom ozračju tame svijeta u kojemu živimo. Ne možemo se i ne smijemo staviti u poziciju sudaca drugih, ako prije toga nismo postali suci i sebi samima. Tek iz toga se, tog mog osobnog prepoznavanja doprinosa moje tame tami svijeta, može dogoditi moje osobno obraćenje, a s njim i Gospodinov poziv: »Hajdete za mnom, učiniti ću Vas ribarima ljudi.« To je poziv koji je ponovo upućen u množini, ali i opet nije skupan, nego je osoban. Isus nas zove po imenu: Petre, Andrija, Ivane, Jakove… I svima nam je upućen isti poziv, poziv da ostavimo mreže koje u jezerima ovoga svijeta love logikom svijeta, kako bismo zajedno s njim lovili njegovom logikom propovijedanja radosne vijesti o Kraljevstvu, suosjećanja i liječenja nemoći društva, Crkve, obitelji, mladosti… Možemo i trebamo to učiniti vlastitim angažmanom i djelovanjem, kao što je to činio Isus.

Je li takvo što moguće? Odgovor je potvrdan. Kako god da se sve u našem društvu čini tako crno, dobra je više. A mi smo pozvani, ne osuđujući druge i ne upirući prstom u njih, vlastitim obraćenjem na koje nas Krist poziva iz tog društva ukloniti onaj svoj osobni dio crnila. Tek nakon toga će biti moguće po onom što živimo u ovaj naš svijet unijeti više evanđeoske radosti i svijetla, onoga svijetla koje liječi bolest i nemoć društva kojemu pripadamo.

Isto je i na crkvenoj razini. Ovoga, kao i potrebe za obraćenjem, trebamo biti osobito svjesni u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana koju smo, pod geslom: »Pomirenje – ljubav nas Kristova obuzima«, započeli u prošlu srijedu, a završiti ćemo u sljedeću srijedu blagdanom Obraćenja sv. Pavla. Taj se blagdan sadržajem izvrsno uklapa u ovo naše molitveno promišljanje o jedinstvu koje ima smisla samo ako ne ostane tek protokolarni susret zbog nekih drugih interesa, nego postane istinski odziv na Isusov poziv na obraćenje koji on danas upućuje svim članovima svoje razjedinjene Crkve. Ovaj odziv svakog od nas osobno na Isusov poziv na obraćenje je veoma važan. Jedinstvo se neće postići samo ako se povremeno susretnu papa i neki od patrijarha ili predvodnika drugih kršćanskih Crkava. Za jedinstvo Crkve nije dovoljno ni to što ćemo se mi biskupi različitih Crkava susresti, zajedno molili i izmijeniti cjelov mira. Sve to je dobro kao nekakav poticaj drugima, ali nije dovoljno da se dogodi jedinstvo. Svaki kršćanin, bez obzira kojoj Crkvi pripada, bi morao shvatiti važnost i vrijednost onog što svi na svoj način ispovijedamo kad u Nicejsko-carigradskom vjerovanju, koje nam je zajedničko, kažemo da vjerujemo u »jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu.« Ali treba nam obraćenje. Ono će omogućiti da svakog od nas osobno obuzme Kristova ljubav i potakne nas na pomirenje i jedinstvo s drugima. I nećemo, kao što ni Krist nije, čekati da drugi nešto naprave, nego ćemo sami, odazivajući se njegovom pozivu: »Hajdete za mnom!«, a zazirući od bilo kakvog razdora, nesloge i svađe – parafraziram Prvu poslanicu Korinćanima iz koje je i drugo nedjeljno čitanje – poraditi na jedinstvu misli i osjećaja, postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama, upravo onako kako nam je to svojim primjerom pokazala prva Crkva koja je, uz sve svoje probleme i sukobe koji su već tada nastajali u odnosima između kršćana iz židovstva i kršćana iz poganstva, uspjela ostati jedinstvena u različitosti.

Postoji jedna kategorija vjernika koja bi trebala biti najmanje opterećena našim podjelama i koju bismo trebali pokušati sačuvati od naših podjela. Riječ je o našim mladima. Nažalost, to često ne uspijevamo. Da bismo naše mlade očuvali od našeg beznađa i podjela, kao i svih zamki koje im iz toga prijete, trebamo im pomoći da u ovoj našoj tami, osobito tami naših podjela, ugledaju Isusa i čuju njegov osobni poziv koji svakom od njih u različitim zvanjima i zanimanjima osobno upućuje: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!«

Upravo je mladima papa Franjo prije deset dana uputio pismo kojim ih je obavijestio o održavanju u listopadu iduće godine Biskupske sinode pod geslom: »Mladi, vjera i razlučivanje poziva«. Polazeći od Abrahamovog poziva: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati« (Post 12, 1), za koji kaže da je danas njihov poziv, papa je pozvao mlade da budu poslušni Božjem glasu koji posredstvom daha Duha Svetoga odzvanja u njihovim srcima. Podsjećajući ih na to da u Abrahamovom slučaju Božji poziv »idi« nije bio bijeg od svijeta, nego poziv, zvanje, napustiti sve i krenuti prema novoj zemlji, papa mladima poručuje da je danas ta nova zemlja prema kojoj su oni usmjereni novo, pravednije i bratskije društvo, ono koje oni žele i hoće izgraditi sve do periferija svijeta. Nažalost danas – dodaje papa – zbog prijevara, nepravdi i ratova to »idi« poprima i drugo značenje jer mnogi su mladi podvrgnuti ucjeni nasilja i prisiljeni bježati iz vlastite zemlje. Proglašavajući njihov krik, krikom koji je dopro do Boga, kao i onaj Izraelaca u Egiptu, papa je mlade podsjetio i na Isusove riječi upućene dvojici učenika koji su ga pitali gdje stanuje: »Dođite i vidjet ćete« (Iv 1, 39) te im je poručio: »Također vama Isus upućuje svoj pogled i poziva vas k sebi. Dragi mladi, jeste li susreli ovaj pogled? Jeste li čuli ovaj glas? Jeste li osjetili poticaj krenuti na put? Siguran sam da … ovaj poziv nastavlja odzvanjati u vašoj duši da je otvori punoj radosti. To će biti moguće u onoj mjeri u kojoj … budete znali poduzeti put razlučivanja i otkriti Božji plan za svoj život.« Prisjetivši se da su na početku Svjetskog susreta mladih u Krakowu na njegov upit mogu li se stvari promijeniti, više puta uzviknuli da mogu, papa ih je pozvao da budu poslušni tom svom uzviku koji ne podnosi nepravdu, ne prigiba se pred kulturom odbacivanja, niti dozvoljava da ga zahvati globalizacija ravnodušnosti te da se ne boje svoje mladosti. Na kraju im je – uvjeravajući ih da na Biskupskoj sinodi Crkva želi osjetiti njihovu osjećajnost i vjeru i čuti njihov glas, pa čak i sumnje i kritike i preporučujući ih zagovoru Marije iz Nazareta, kojoj je u njezinoj mladosti kao i njima Bog uputio svoj pogled – papa poručio: »Bolji svijet se stvara zahvaljujući vama, vašoj volji za promjenama i vašoj velikodušnosti. Ne bojte se poslušati Duha koji vam predlaže smione izbore, ne otežite kad vam savjest traži da riskirate u slijeđenju Učitelja.«

Lijep je ovaj papin poziv mladima. Vrijedan za podijeliti. No to što papa piše mladima na svoj način vrijedi i za sve nas. Ono na što on poziva mlade, nije drugo nego li ono na što je Isus u svom vremenu pozivao svoje učenike, a po evanđelju koje nam je navješteno danas poziva i sve nas. U današnjem evanđelju Isus je, prolazeći uz Galilejsko more, ugledao dva brata, pa onda opet dva, pa mnoge druge. Među njima sam i ja, i ti. Danas su to naši mladi. Svima nam Isus govori, svakom na njemu svojstven način: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« »Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. … Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.« Oni su odgovorili brzo. Poziv je, iako upućen u množini, bio osoban. Takav treba biti i odgovor. I bio je. I uz to je bio brz. Upitajmo se svatko za sebe što je sa mnom, mojom mrežom, lađom, ocem? Jesam li ja spreman brzo učiniti što Isus od mene traži i krenuti za njim? Ako još nisam to nije tragedija. Kaže papa mladima da ih čak i onda kad je njihov put obilježen nesigurnošću i padom, Bog bogat milosrđem drži za ruku pomažući im ponovo ustati. Na to cilja i Isusov poziv: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ako ga čujemo i poslušamo, tad ćemo i mi vidjeti da ništa više nije tako beznadno, da za nas, a po nama i za ovaj svijet i vrijeme koji su nam povjereni da ih učinimo boljima, tama zapravo više ne postoji, a ne postoji jer je uz nas Krist, onaj koji liječi svaku bolest i nemoć, koji sve ozdravlja.

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)