Dubrovačka Biskupija

Propovijed mons. Palića na Prvoj večernjoj uoči sv. Vlaha u katedrali

Svijećnica 2017.

Dubrovnik, 2. veljače 2017.

 

Preuzvišeni oče biskupe Mate,

oci nadbiskupi i biskupi,

braćo svećenici, redovnici i redovnice,

poštovani festanjuli,

braćo i sestre!

 

            U predvečerje feste našega zaštitnika sv. Vlaha, okupljeni smo u ovoj našoj stolnoj crkvi, na večernjoj molitvi, kako bismo Gospodinu zahvalili za mnogobrojna dobročinstva njegova, a osobito za dar svjedočkog života biskupa i mučenika Vlaha, zaštitnika naše Biskupije i našega Grada.

 

U duhu i molitvi povezani smo danas sa svima onima, koji daleko od ove naše Dubrave, od svoga doma, slave i mole zagovor našega Parca, da nas očuva zdrave i ohrabri nas za kršćansko svjedočanstvo u današnjem svijetu.

 

Iako je sv. Vlaho podnio mučeništvo u mlađoj dobi, tradicija našeg štovanja prikazuje ga kao onoga, koji duhom svetog starca čuva ovaj Grad i zemlju ovu, kako nam govori natpis na vratima od Ploča.

 

U liku svetog starca Vlaha ove smo godine u molitvi i zahvalnosti na poseban način povezani s našom starijom braćom i sestrama, koji u okolnostima vlastitog života i životnih mogućnosti žive svoj život u iščekivanju i nadanju.

 

U istom tom duhu slavimo i današnji blagdan Prikazanja Gospodinova ili Svijećnicu, promatrajući otajstvo susreta između Svete Obitelji i staraca Šimuna i Ane.

 

U ovom susretu prepoznajemo susret starog i onog novog, koji donosi ispunjenje svih želja. Šimun i Ana dvije su stare osobe, ali, zapravo mlade u srcu, jer nikada nisu dopustile da u njihovom životu umre nada.

 

Susret generacija je duboko ljudsko iskustvo. To nije samo susret ljudi starije dobi s mladima. Riječ je, naime, o najdubljem smislu tradicije, stjecanja iskustva, vrijednosti i čežnje. Molitva starca Šimuna koju smo danas u Božjoj Riječi na euharistijskim slavljima čuli i koju Crkva svakoga dana moli u liturgiji časova u Povečerju: Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru, molitva je čovjekova srca, koje prihvaćanjem Isusa u svoj život, držeći ga u svojim rukama, postaje otvoreno za budućnost, za novi život, za nova iskustva, jer stoji na čvrstom temelju, koji je Isus Krist.

 

Sveti starci Šimun i Ana, ujedinjeni sa sv. Vlahom, pomažu nam danas dublje otkriti svoju vjeru i shvatiti njezino značenje za naš svakidašnji život. Oni nas uče da vjerovati, između ostalog, znači čekati, doći i vidjeti.

 

Čekati

Nije nam poznato koliko je Šimun bio star. Ali, čini se da je bio dobro uznapredovao u dobi. Ono što znamo, znamo da je Šimun čekao svoj čitav život. Čekao je da Bog konačno ispuni obećanje Izraelskom narodu, da mu pošalje Mesiju, Krista, Spasitelja. Šimun je i doživio obećanje: Bog mu je sam dao do znanja da će Mesija doći još za njegova života. Unatoč svojoj dobi, unatoč svojim iskustvima i vjerojatnostima, Šimun je čekao i živio od obećanja koje mu je Bog dao.

 

Tako izgleda vjera: Vjerovati znači čekati, čekati unatoč razumskom opiranju, čekati u povjerenju u Božja obećanja. Takva je bila Šimunova vjera, takva je i naša. Činjenica je da ono što je Šimun gorljivo čekao da se to već dogodilo. Bog je poslao svoga Sina na svijet u Isusu iz Nazareta. No, to ne znači da je čekanje za nas završeno. Mi, putujuća Crkva, još uvijek čekamo Gospodinov dolazak u slavi i veličanstvu. Mi čekamo unatoč svim pokazateljima oko sebe koji to čekanje dovode u pitanje i koji ga čine besmislenim. Čekanje se duboko protivi trendu vremena u kojemu živimo kroz zahtjev: Želim zadovoljstvo odmah! Ne čeka nam se dugo, želimo brze rezultate, brze uspjehe, brzo osjetiti pomaže li nam što ili ne. Međutim, Bog se suprotstavlja tom trendu. Božja pedagogija nas uči da čekanje ima smisla i da se u vjeri držimo njegovih obećanja. Njegova obećanja nisu prazna, nego imaju snagu u sebi. Ona ne dopuštaju da se predamo, nego nas uvijek tjeraju da gledamo unaprijed, daruju nam uvijek sigurnost novoga, da naše čekanje nije besmisleno, nego da čekamo njega, živoga Boga, početak i svršetak svakog iščekivanja. Doći će dan kad ćemo shvatiti zašto je to čekanje bilo dobro.

 

Doći

Vjera znači i doći; doći tamo kamo nas Bog zove. Šimun i Ana su čekali dugo Krista. Bog sam, svojim Duhom, zove Šimuna u hram. Upravo tu, na mjestu Božje prisutnosti susrest će Šimun i Ana Krista.

 

Vjerovati znači doći, i za nas. Ima ljudi oko nas kojima je teško vjerovati. I nitko od nas ne može drugome darovati svoju vjeru. Vjera je milost, ali vjera i je osobni čovjekov odgovor na Božji milosni dar. Mi, kao oni koji imaju vjere u sebi, pozvani smo pozivati druge: Dođi! Dođi tamo, gdje sam možeš susresti Boga, gdje možeš susresti Krista, Mesiju. Bog nam jasno poručuje gdje je moguće susresti njegova Sina Isusa Krista: tamo i onda, gdje slušamo Njegovu riječ i slavimo njegove sakramente.

 

Potrebno je krenuti prema mjestu susreta, kamo nas Bog poziva. Potrebno je odvažiti se i hrabro zakoračiti na put prema mjestu i trenutku gdje se Boga može susresti. Onaj tko je istinski susreo Krista, Svjetlo svijeta, on više ne razmišlja o smislu svoga dolaska na mjesto susreta s Njime, nego živi od želje susresti ga ponovno.

 

Vidjeti

Starci Šimun i Ana nas uče da vjerovati znači i vidjeti. Ono što je zadivljujuće u današnjem blagdanu Prikazanja Gospodinova jest činjenica sigurnosti kojom Šimun odlazi u hram, dolazi Josipu i Mariji, prima dijete Isusa u naručje i izgovara svoju pjesmu hvale. Josip i Marija se sa svojim djetetom Isusom nisu razlikovali od drugih obitelji koje su došle, također, prikazati svoju djecu Gospodinu. No, Šimun vidi dublje, snagom Duha Božjega među svim drugim obiteljima prepoznaje tu jednu obitelj, među svom djecom prepoznaje to jedno Dijete, koje je i njegov Otkupitelj. Šimun ne vjeruje slijepo; on nešto vidi. On u tome što vidi prepoznaje nešto što tjelesnim očima nikad ne bi vidio: to maleno Dijete je Izraelov Mesija, Spasitelj, svjetlo svega svijeta. Vjerovati stoga znači vidjeti dublje. To vrijedi i za nas.

 

Naša bogoslužja, naša slavlja sakramenata nisu prazna, bezlična i magijska okupljanja; na njima se doista može nešto vidjeti. Može se vidjeti kako se djeca i odrasli polijevaju vodom; mažu svetom krizmom. Može se vidjeti kako se polažu ruke; može se vidjeti komad kruha i kalež s vinom, koje svećenik na oltaru prikazuje pred okupljenom zajednicom vjernika. Ali s vjerom u tome vidljivom vidimo i nešto više, gledamo dublje: vidimo, da je po toj vodi sam Duh Sveti na djelu i iz staroga čovjeka čini novoga. Vidimo da po polaganju ruku i po odrješenju u ispovijedi, snagom istoga Duha Svetoga nestaje sve ono što čovjeka dijeli od Boga. I vidimo da u kruhu, koji svećenik posvećuje i u vinu u kaležu koji se zajednici pokazuje, nitko drugi nije nazočan doli onaj, koga je Šimun u hramu primio u svoje naručje, on, Isus Krist, Spasitelj svijeta.

 

Čekati, doći i vidjeti tri su sigurna koraka, koji nam jamče da će se i iz našega srca vinuti i iz naših usana izaći pjesma hvale: Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru!

 

Za svetoga Vlaha čekati je značilo u svakidašnjem životu pripremati svoje srce za izvršavanje zadaće koju će mu Bog povjeriti. Doći značilo je u konkretnoj životnoj situaciji i okolnostima naviještati Božju Riječ, susretati se s potrebama ljudi svoga vremena i pomagati im. Vidjeti za Vlaha je značilo u trenutku mučeništva i progona prepoznati blizinu Isusovu u otajstvu trpljenja i patnje.

 

Neka nam sv. Vlaho i sveti starci Šimun i Ana pomognu da sve ono što nam se u životu događa prepoznamo kao dobro, jer je sve izraz Božje ljubavi. Ako smo povezani s Božjom ljubavlju, onda nas, kako će i sveti Pavao posvjedočiti, ništa ne može rastaviti od ljubavi Njegove, koju nam je očitovao u Isusu Kristu Gospodinu našemu. Jer, našli smo njega, svoga Gospodina i Spasitelja. Čak i više: postali smo jedno s njim u sakramentu. To znači vjerovati. Amen.

 

Don Petar Palić