• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

3. korizmena nedjelja (A), 2017,

Prilika za ponovni susret s Bogom: Ne bojmo se poći na Ispovijed!

Prvo čitanje i evanđelje ove treće korizmene nedjelje su progovorili o vodi živoj, dok je drugo čitanje, progovorivši o ljubavi Božjoj koja je „razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan“, tu živu vodu prepoznalo u Duhu Svetom, trećoj božanskoj osobi. To je „voda“ koja struji između Oca i Sina u jedinstvu Presvetoga Trojstva, a koja je po Isusu izlivena na sve one kojima je on daje, postajući tako „izvorom vode koji struji u život vječni“. Svojim razlijevanjem ta voda živa koju nam Isus daje stvara prostor u našim srcima za naš ponovni susret s Bogom, kao što se to na simboličan način dogodilo Izraelcima na putu kroz pustinju i Samarijanki u današnjem evanđeoskom ulomku. Izraelcima je taj događaj, kao jedan u nizu kroz četrdesetogodišnje putovanje, pomogao da stignu u Obećanu zemlju. Njoj je Isus, kako piše papa Franjo, „prozborio o njezinoj želji za pravom ljubavlju, kako bi je oslobodio od svega onoga što je potamnjivalo njezin život i poveo je prema punoj radosti evanđelja“ (Amoris letitia, br. 294.).

Duh Sveti kao voda, pokazuje to primjer Isusovog odnosa prema Samarijanki, koji nam papa u spomenutom dokumentu Amoris letitia nudi kao uzor postupnosti u pastoralu praćenja, razlučivanja i integriranja slabosti onih koji ne žive ideal kršćanskoga braka, nije onaj koji uništava i povrjeđuje. Duh Sveti je onaj koji svakome daje na način njemu svojstven. „Zbog kojega je razloga – pita se u jednoj svojoj katehezi sv. Ćiril Jeruzalemski – milost Duha Svetoga nazivamo vodom?“ I onda ovako odgovara: „Jer pomoću vode sve postoji, voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba, i to pada na isti način u istom obliku, a proizvodi različite učinke … ne mijenja se, nego upriličuje onome koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi“, odnosno on je, rečeno papinim rječnikom, onaj koji svakoga prati, razlučuje i integrira na njemu svojstven način.

Upravo se to dogodilo Samarijanki u susretu s Isusom. On ju je u današnjem evanđeoskom ulomku susreo na njezinoj egzistencijalnoj periferiji, udaljenoj iz zajednice, njegove, ali i one vlastitog naroda. Pozivajući je da mu dade obične vode, kako bi mogla primiti vodu koja „struji u život vječni“, on je s njom zapodjenuo razgovor. Ti je razgovorom želi pratiti u njezinoj životnoj stvarnosti kako bi joj najprije pomogao u njezinom razlučivanju, a zatim i u ponovno integriranju, najprije u njezinu zajednicu, a onda, s cijelom tom zajednicom, i u zajednicu svojih učenika.

Iščitavajući njezinu životnu situaciju iz njezinog ponašanja, Isus rastjeruje njezino prvotno nepovjerenje. Na izuzetno pažljiv način kako je ne bi povrijedio on je iznenađuje i uzbuđuje istinom o njezinom životu. I polako osvaja pomažući joj razlučiti stvari i otkriti istinu i o njemu, i o samoj sebi. Sve to za posljedicu ima to da je ljubav Božja „razlivena … po Duhu Svetome“ u njezinom srcu. Isus i njegova ljubav su se nastanili u njezinoj nutrini. On je, kako primjećuje jedan autor kojega sam konzultirao, postao njezin sedmi muž, a zapravo prvi i jedini koji ne zarobljava nego oslobađa. I mijenja. Samarijanka postaje nova žena. Slobodna. Oslobođena je čak i srama što je imala šest muževa. Taj sram ju je tjerao da u podne ide na zdenac zahvatiti vodu kako nikoga ne bi susrela. Ljubav koja je otjerala sram i strah je tjera da u podne o svom iskustvu progovori onima od kojih se do tada skrivala. Oslobođena Isusom i njegovom ljubavlju koja se po Duhu Svetom razlila u njezinom srcu, Samarijanka postaje tražiteljica drugih ljudi. Izvor koji je buknuo u njezinom srcu nije moguće zaustaviti. Ona koja je bila odvojena od zajednice, ponovo se integrira u zajednicu. I unutar svoje zajednice postaje misionarka ljubavi, navješćujući i drugim članovima Isusa kao Krista.

Onaj koga dotakne živa voda, Duh Sveti kojega Krist daje, ne može izvor prisvojiti i zadržati za sebe. Izvor se ne da ukrotiti. Njega se ne može posjedovati. On izvire u meni, ali njegova voda nije samo za mene. Ona se daje svima. Zato Samarijanka o svom iskustvu mora govoriti drugima, kako bi se i oni mogli napojiti na istom zdencu Božje ljubavi. I kako bi i u njima mogao provreti izvor vode žive, Duh Svetog, kojega samo Isus Krist može dati. Jer Isus je jedini – kako na kraju ispovijedaju zajednički i žena i njezini sugrađani – „Spasitelj svijeta“.  

Samarijanka na zdencu nije tek jedna od žena koje je Isus susreo i obnovio njihovo ljudsko dostojanstvo, prateći, razlučujući i integrirajući. Ona, zapravo, predstavlja čitav ljudski rod koji traži ljubav, nažalost često na pogrešnim mjestima, kako bi ispunio prazninu u srcu koju jedino Bog može ispuniti. Svi mi smo, svatko na sebi svojstven način i u svojoj izgubljenosti u „preljubima“ s drugim bogovima, izgubili Boga kao jedinog „muža“ i postali Samarijanka koja je pet muževa imala, a ni ovaj koga sada ima nije joj muž. I svakoga od nas Bog želi susresti da bi ponovo postao naš prvi i jedini „muž“, naš jedini Bog. Da bi to učinio, u Isusu iz Nazareta se i ove treće korizmene nedjelje zaustavio na Jakovljevom zdencu koji sa svojom vodom simbolizira vodu krštenja. To njegovo zaustavljanje je nekad u liturgiji Crkve korizmenog vremena imalo u vidu katekumene koji su se krštavali u Vazmenoj noći, ali ono danas ima u vidu i svakoga od nas. Korizmeno vrijeme je vrijeme koje nas pripravlja za obnovu krsnih obećanja. Ta ćemo obećanja obnoviti u Vazmenoj noći. I bit ćemo, u spomen na krštenje, poškropljeni blagoslovljenom vodom. Želimo li, međutim, taj obred iskreno napraviti, važan preduvjet je sakrament Ispovijedi ili Pokore koji nam Crkva osobito nudi upravo u ovom vremenu. To je sakrament po kojem Isus i od svakog od nas krštenika koji smo ga grijesima iznevjerili traži piti: „Daj mi piti!“ Sakrament Ispovijedi je osobni susret žednog Isusa, kojega predstavlja svećenik koji u tom sakramentu djeluje „u osobi Krista Glave“ i žedne Samarijanke, koja predstavlja svakog od nas, jer svi smo grešnici. Isus je žedan toga da mu mi dademo ono naše, kako bi nam mogao dati svoje zajedništvo, svoju blizinu i ljubav. A mi smo, iako toga možda nismo najbolje svjesni, upravo žedni tog njegovog zajedništva, blizine i ljubavi.

Korizmena ispovijed je važan trenutak u našoj korizmenoj pripravi na Uskrs. Zato to ne bismo smjeli učiniti površno i na brzinu. Ovo se odnosi kao poruka i na svećenike koji ispovijedaju i na grešnike koji se ispovijedaju. Ispovijed je Isusov osobni susret s nama i nas s Isusom. To je susret u kojemu nam se on objavljuje kao milosrdni Bog. To je Bog koji nam prilazi da nas susretne ondje gdje jesmo, u našoj grešnosti, kako bi nas doveo ondje gdje trebamo biti. Susrećući nas u našoj grešnosti, on nas tu ne želi ostaviti nego nas želi prati prema ponovnom potpunom zajedništvu u ljubavi s njime. Želi pomoći razlučiti istinu o njemu kao onom koji doista može ispuniti naše srce, i istinu o nama, kako bi nas ponovo, po milosti Duha Svetoga koja se sakramentalnim odrješenjem razlijeva u dušama našim, napojio s izvora „vode koji struji u život vječni“ i integrirao u Crkvu, zajednicu Kristovih učenika, u kojoj se otajstvo susreta Isusa i Samarijanke, odnosno čovječanstva kao takvoga, nastavlja događati i danas. Da bi, međutim, tako i ostalo nikad ne smijemo zaboraviti da je, kako ističe papa Franjo u spomenutom dokumentu, „put Crkve … Isusov put: milosrđa i integracije … ne osuditi nikoga zauvijek; izlijevati balzam Božjeg milosrđa na sve one koji to iskrena srca traže“ (AL, 296.).

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)