Dubrovačka Biskupija

Biskupova propovijed na misi uz 350. obljetnicu Velike trešnje

 

Možda bi za ovo naše sjećanje na najtraumatičniji prirodni događaj u našoj dubrovačkoj povijesti kad je „u trenuću oka, u glasu trube“, kako se aludirajući na smak svijeta u pismu Stjepanu Gradiću izrazio kanonik Bernard Giorgi, zbrisan dobar dio urbane jezgre Grada, bilo prigodnije uzeti neki drugi tekst iz evanđelja od ovoga koje smo maločas pročitali. Mislim pri tom osobito na Isusove eshatološke besjede iz kojih izdvajam rečenicu: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen“ (Lk 21, 6). To bi bilo i u skladu sa sinoćnjim predavanjem i onim pitanjem Frana Bobalija, kojega uvjetno sebi postavlja ne želeći opsovati: „Zašto me Bože u životu ostavi da gledam ovu mizeriju come Gierusaleme destrutto e Troia incendiata“ (kao razrušeni Jeruzalem i zapaljena Troja). Naime, gornje Isusove riječi govore o razorenju Jeruzalemu u koji je stigao koji dan ranije i iz kojega će koji dan kasnije biti izbačen i ubijen na Kalvariji, a za koje, u ozračju našeg promišljanja, možemo reći da su se odnosile i na Dubrovnik prije 350 godina. Ne smijemo se tu zaustaviti. One se odnose i na nas. I na ovaj Dubrovnik 350 godina kasnije. I na sve drugo što vidimo. Uključena je u tu poruku planeta Zemlja. I svatko od nas osobno. Jednog dana od svega što gledamo neće biti ni kamena na kamenu. Evanđelje u ovom ne vara. Toga trebamo biti svjesni želimo li shvatiti i prihvatiti Isusovu poruku i pouku koja nije, međutim, poruka o kraju. To je poruka o novom početku za one koji vjeruju i ostaju postojani u vjeri. Za njih se tad neće dogoditi kraj, nego početak novog života. Dogodit će se konačno spasenje.

 

I današnja liturgijska čitanja se mogu čitati u svjetlu toga događaja. Osobito se to odnosi na Isusovu utješnu poruku, koja je svojevrsna nadopuna njegovoj eshatološkoj besjedi: „Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka!“ Da bi te riječi doista i bile utješne u situaciji Velike trešnje koja je pokazala svu krhkost ovozemaljskog blagostanja, potrebna je čvrsta vjera u Isusa, koji se u današnjem evanđelju riječima „Ja jesam!“ predstavlja kao Bog. Vjera da je on doista Bog i da to što govori može napraviti. I još više je to vjera njemu i da on to što govori doista hoće napraviti. Židovi nisu imali tu vjeru. Zaklinjući se na svoju vjersku tradiciju – a to je njihovo pozivanje na svoga oca Abrahama – oni se očituju kao bezvjerci. Za razliku od njih, Abraham na kojega se pozivaju vjeruje u Boga. I, osobito, vjeruje Bogu. I svojom vjerom, preko onoga što je bilo mrtvo i besplodno, kao ostarjela utroba njegove supruge Saraje čije mrtvo tijelo je simbolizira Isusov grob, a može simbolizirati razoreni hram i Jeruzalem, ali i naš razoreni Dubrovnik, postaje „ocem mnoštvu naroda.“

 

Jesu li naši preci imali tu vjeru? Odgovor na to pitanje je dosta složen. Prije samoga potresa se činilo da imaju. Veliki broj njih je bio u crkvama na misi. Bili su dobro organizirana katolička država na vrhuncu svoje moći, s veoma razvijenom trgovinom i veoma sposobnom diplomacijom. Potres je pokazao drukčiju stvarnost. Pokazao je da je njihova vjera na krhkim nogama. Zapravo, nedostatak njihove vjere nije pokazao potres kao takav, koliko god da je bio strašan, a bio je. Nedostatak njihove vjere pokazale su popratne pojave moralnog i društvenog rasapa koji se onima koji vjeruju ne bi smio dogoditi. Potres je bio strašan, ali to nije najgore što se dogodilo. Nije najgore niti to što je poginulo 1950 ljudi, a sa širim područjem 3000. Mi vjerujemo da se njihov život nastavio na drugi način u Bogu. Još manje od toga su najveće zlo srušena katedrala, crkve i palače, a s njima propalo ogromno kulturno blago kojemu iz kamenih ostataka možemo tek naslutiti ljepotu i povijesno-umjetničku važnost. Najgore od svega je bio užasavajući strah i beznađe koji su zavladali i koji su ostavljali dojam da se u Dubrovniku život više nikad neće obnoviti. I onaj moralni nered koji je pratio taj strah i beznađe zbog kojeg „u gradu nitko nije mogao računati na sućut i pomoć u nevolji.“ I ona neshvatljiva ravnodušnost prema poginulima i umirućima onih koji su se prepustili bezočnim pljačkama.

 

Čuli smo sinoć od prof. Stojan da su „potres stanovnici Dubrovnika doživjeli teodicejski, kao kaznu Božju, zbog grijeha loše vlasti.“ I moj prethodnik nadbiskup Pietro de Torres – koji je nažalost također napustio grad, a s njim i svoje vjernike u njihovoj najtežoj situaciji – napisao je da je „trešnja posljedica određenog grijeha.“ Mi znademo da to nije istina. Potres je prirodna pojava. Dubrovnik je smješten na trusnoj geološkoj liniji. Potresi su se događali i prije toga. Događali su se i nakon toga. I opet će se dogoditi. Ali ovo drugo što je pratilo potres, to doista jest posljedica grijeha. Moralni i društveni rasap koji se očitovao nakon potresa, postojao je, istina licemjeran i nevidljiv, i prije potresa! On je posljedica grijeha. I neshvatljiv grijeh! Posljedica je i nevjere, jednake onoj Židova u današnjem evanđelju, koji su se zaklinjali na oca Abrahama uzimajući u ruke kamenje kako bi ga bacili na Isusa.

 

Nije, ipak, sve tako crno kako se na prvu čini. Na kraju nije pobijedio strah i beznađe. Na kraju je pobijedila vjera u Boga i vjera Bogu, vjera da on može i u svojoj ljubavi hoće s nama sklopiti savez mira, da on u svojoj ljubavi može i hoće i iz mrtvog Sarajinog krila, odnosno razrušenog i devastiranog Dubrovnika, učiniti živo krilo majke Sare, obnovljeni Dubrovnik, odnosno da on može Abrahama učiniti „ocem mnoštvu naroda“, a Dubrovnik mjestom stanovanja i budućih generacija. To je ona vjera „u nadi protiv svake nade“, koja nas poziva da se u situaciji beznađa ne prepustimo zlu nego da, kako nas je uputio psalam, tražimo Gospodina i njegovu snagu, tražimo svuda njegovo lice sjećajući se čudesa koja učini, vjerujući da je on i u takvoj situaciji Gospod, Bog naš, da se on sjeća svojega Saveza. To je ona vjera s kojom je već spomenuti Frano Bobali pisao: „Hvala Bogu na onom što on učini“. To je vjera svih onih koji „nisu bježali iz srušenog grada, nego su ostali u njemu dijeliti s preživjelima njegovu sudbinu.“ Ta je vjera, ne želimo li da se u ovim popratnim pojavama i danas ponovi, potrebna i nama.

 

Ova se vjera ne iscrpljuje u ovozemaljskoj stvarnosti. Mi znamo da Velika trešnja nije samo naša prošlost, nego i naša budućnost, odnosno da će prije ili kasnije „doći dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ Zato s utjehom u vjeri primamo Isusove riječi koje naš pogled s ovozemaljske stvarnosti upućuju u vječnost: „Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.“ Tamo se sigurno s Gospodinom već nalaze naša braća i sestre poginula u stravičnom potresu prije 350 godina. Danas molimo s njima i za njih. Molimo također Gospodina da u svom milosrđu nađe načina da im pridruži i sve one koji su se tih dana bili izgubili vjeru i pogubili u beznađu i očaju. No još više želimo s njima moliti za ovaj grad i biskupiju, za nas da nas Gospodin poštedi sličnih katastrofa i još više od toga da nam u svim životnim situacijama pomogne sačuvati i umnožiti vjeru u njega i njemu, vjeru da on može i hoće i iz onoga što je mrtvo dati da procvjeta život u svoj svojoj punini, vjeru koja će učvrstiti našu nadu i usavršiti našu ljubav.

 

Dubrovnik, 6. travnja 2017.