Dubrovačka Biskupija

Misa večere Gospodnje: „Iz ljubavi služimo drugima“

 

U katedrali Gospe Velike u Dubrovniku na Veliki četvrtak, 13. travnja, dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predvodio je svečano misno slavlje na kojem ujedno oprao i poljubio noge dvanaestorici vjernika koji su predstavljali Isusove apostole. Ovim liturgijskim činom dubrovački biskup je još jednom zorno pokazao vjernicima koliko ih je Isus ljubio i ljubi.  

 

Služimo drugima

 

Na početku propovijedi mons. Uzinić je kazao kako smo se u ovoj večeri pridružili Isusu i njegovim učenicima na posljednjoj večeri na kojoj je Isus ustanovio euharistiju. „Ustanovljenjem euharistije Isus se učinio kruhom da bi mogao hraniti one koji su gladni njegove prisutnosti, učinio se vinom da bi se mogli trajno pojiti oni koji su potrebni njegove utjehe“, kazao je biskup te dodao kako je Isus riječima „ovo činite meni na spomen“ dao ovlast Crkvi da euharistiju može nastaviti kroz sva vremena. Rekao je i kako nam je time poručio da činimo što i on, ne samo na euharistijski način nego i na životni, kao što se on dao nama da tako i mi sebe dajemo drugima, služeći drugima. Upozorio je da, ako se euharistija dogodi samo kao spomen bez služenja drugima, onda nešto nedostaje. „Mora se dogoditi ovo drugo, to je onda euharistija koja se ne slavi samo ovdje u Crkvi nego koja se pretvara u život“.

 

Objasnio je kako u Ivanovom evanđelju za razliku od onih koja su napisali sinoptici (Matej, Marko i Luka) nema ustanovljenja euharistije ali kako ima pranje nogu, poruka kojom se također izražava potreba za služenjem drugima, te da Ivan koristi izraz prijelaz za onaj čas kad Isus treba poći k svome Ocu. „Ova riječ prijelaz kod Ivana nije slučajno upotrijebljena. Pasha znači prijelaz. Ta nas riječ poveziva s onim prvim čitanjem iz Knjige Izlaska koja govori o židovskoj Pashi. Za Židove je Pasha ili prijelaz, prijelaz iz egipatskog ropstva u slobodu. Taj prijelaz je znak Božje ljubavi prema svome narodu“. Propovjednik je dalje kazao kako je Isusova Pasha zapravo dopuna i ostvarenje starozavjetne Pashe, u kojoj je Isus sam pashalni jaganjac koji će biti žrtvovan na križu, i kako Isus to anticipira unaprijed, sudjeluje u tom otajstvu križa i to je euharistija. Objasnio je i zašto se događa taj čin. „Događa se zbog ljubavi. Kaže evanđelist Ivan: 'Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio'. Božja ljubav dosiže vrhunac ljubavi prema čovjeku.  Zanimljivo se zaustaviti na ovim riječima 'Ljubio ih je do kraja'. Te riječi, iako se to događa na kraju Isusovog zemaljskog života, ne znače vremenski kraj. Te riječi nisu u nekakvom kvantitativnom smislu, one su u kvalitativnom smislu i zapravo znače da je Isus u tim trenutcima došao do vrhunca ljubavi. Trenutci kojih se večeras prisjećamo, koje liturgijski posadašnjujemo, koji su učinili plod euharistije od koje Crkva živi, su trenutci najviše moguće ljubavi Boga prema čovjeku“, napomenuo je mons. Uzinić.

 

Suobličimo se s Isusom

 

Govoreći dalje o vrhuncu Božje ljubavi biskup Uzinić je rekao kako se ta ljubav ponavlja svaki put u onom trenutku osobnog susreta s Kristom u pričesti, te da je to otajstven znak u kojemu smo kao vjernici pozvani uvijek iznova sudjelovati kako bi se Njime mogli hraniti i pojiti i kako bi mu se polako iz pričesti u pričest mogli više suobličavati. „Sami postajati oni kojeg blagujemo. Koje je to otajstvo? Koliko nas nadilazi? Jesmo li uopće svjesni? Da jesmo svjesni vjerojatno se nikad ne bismo pričestili. A trebali bi to sebi iz pričesti u pričest posvješćivati“, napomenuo je propovjednik.

 

Čin ljubavi

 

S ambona je biskup poručio kako je Isus izabrao čin pranja nogu zbog simbolike sadržane u toj gesti koja je bila svakodnevnica u njegovom vremenu, u kojoj su noge gospodarima prali robovi i sluge ali i u kojoj su domaćini noge prali gostima kao izraz poštovanja. Podsjetio je na primjere bogataša Šimuna koji nije oprao noge Isusu kad mu je došao u goste, ali i  bludnice koja je Isusove noge ispirala suzama i otirala ih kosom. To je bilo nešto što je pokazivalo Isusa kao slugu, roba ali i domaćina. Biskup je kao drugi razlog za ovaj čin istaknuo to što se u tom trenutku toga nitko nije sjetio osim Isusa, pa čak ni njegovi učenici, dodavši kako je to onaj osjećaj koji je Isus imao, da primijeti ono što je potrebno i da se tome stavi na raspolaganje. „To je ona ljubav koje ima u obitelji. Onaj kojemu ne treba reći napravi to nego on sam primijeti da to treba napraviti. To je ona ljubav koja u Crkvi postoji kad nekom ne treba govoriti da čita s ambona, da napravi nešto u Crkvi, da se odazove nekom zvanju u Crkvi, nego on zna da to treba, da nema drugoga i tome se stavlja na raspolaganje. Tako je i društvu. To je onaj koji ne gleda što će u ovom društvu društvo dati njemu, nego traži način na koji može on učiniti boljim i bogatijim društvo u kojem živimo, i svijet i vrijeme. I to Isus čini ovom gestom“, objasnio je dubrovački biskup.

 

„Ma nisu važne noge. Mogao je Isus učiniti bilo što drugo. Mogao je ako netko nije pripremio što će blagovati, sam otići u kuhinju i nešto napraviti. Važno je služenje iz ljubavi, važno je iz ljubavi primijetiti, važno je nakon što se primijeti učiniti ono što drugi ne bi ili što se nisu sjetili“, rekao je mons. Uzinić te istaknuo kako se danas služenje smatra sramotom. Kako djecu ne želimo naučiti kako služiti nego kako sebe zadovoljiti i zaštititi. Kako se ne pitamo zašto imamo problem sa zaposlenjem poslije završenog školovanja, i kako ne tražimo način za učiniti društvo boljim nego radimo samo ono što nam se sviđa. „Tako to ne može funkcionirat, postajemo egoistični. Isus služi, i ovo njegovo služenje u pranju nogu nije ništa drugo nego li euharistija. Nego postajanje kruha koji se lomi i daje. I ne znači to ništa drugo negoli prolijevanje krvi za druge. To je služenje i u tome se na najsavršeniji mogući način osjeća Božje suosjećanje s čovjekom. To je njegova patnja za čovjeka“, upozorio je biskup.

 

Idimo za Isusom

 

Još je upozorio da ne smijemo pred Gospodinovom gestom služenja odbaciti svako naše služenje, a koje povlači ljudska ali i đavolska logika koja odbija svako služenje. Kazao je kako trebamo dopustiti Isusu da svakom od nas na otajstven način opere noge. „Mi ne možemo ići prvi, Gospodin ide ispred. Bogu nije najvažnije ono što ćemo mi njemu dati, mi se previše oko toga mislimo. Zabrinuti smo što mi možemo učiniti. Prvo što trebamo učiniti je prepustiti Bogu da on učini, da nam opere noge, da on nama posluži. Ne možemo biti euharistija u društvu, u Crkvi i u obitelji, kruh koji se lomi ili vino koje se prolijeva, ako nismo prije dionici euharistije. Ako se prije ne hranimo na euharistiji. Ne možemo drugima ako nismo prethodno Isusu dopustili da nama opere noge. Isusu nije najvažnije ono što mu mi možemo dati. Isusu je najvažnije da mi primimo ono što on daje nama. Ne možemo ići ispred njega, ali možemo i trebamo ići za njim“ kazao je mons. Uzinić i propovijed zaključio riječima iz Ivanovog evanđelja: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“.  

 

Dvanaestoricu „apostola“ predstavio je don Stanko Lasić, generalni vikar Dubrovačke biskupije i katedralni župnik, koji je o svakome istaknuo poneki bitan detalj iz života. Kazao je kako su se nastojali okupiti svi staleži, od obrtnika, kapetana, sportaša i liječnika do rektora dubrovačkog Sveučilišta, ali i da „apostoli“ dolaze iz župa dekanata Dubrovnik 1 i Dubrovnik 2.

 

„Apostoli“ su bili: Antun Bašić, Niko Baće, Perica Deranja, Mario Ivić, Darko Knežević, Periša Obradović, Nikša Burum, Pero Katičić, Petar Mrnarević, Niko Kalinić, Miho Bošković i Tomislav Ljubičić.

 

Na kraju mise Presveti Oltarski Sakrament pohranjen je na sporednom oltaru koji je uređen tako da simbolizira Kristov grob.

 

Pjesmom je Misu večere Gospodnje uveličao katedralni zbor koji je vodio Marko Šilje.

 

Nikša Sentić