Dubrovačka Biskupija

Biskupova propovijed na Uskrs 2017.

Aleluja, Krist je uskrsnuo! Uistinu je uskrsnuo, aleluja!

 

Središnje je to otajstvo naše kršćanske vjere kojemu smo danas kao kršćani pozvani pristupiti s vjerom kako bi nas oslobodilo od svega onoga što nas sputava i onesposobljuje da s Isusom uskrsnulim budemo novi ljudi, ljudi uskrsnuća.

 

Mi, ljudi dvadeset prvog stoljeća, često mislimo da nam Krist i njegovo uskrsnuće ne mogu donijeti oslobođenje. Mislimo da smo sposobni sami sebe učiniti slobodnima! I to pokušavamo učiniti sa svim našim poveljama, zakonima i deklaracijama o ljudskim i drugim pravima, ali i drugim sredstvima. Pa usprkos svemu tome i dalje smo robovi, kao što su to bile i prošle generacije, a možda čak i više od njih. „Robovi smo stvari, udobnosti kojih se ne znademo odreći; robovi smo predrasuda i mode; robovi smo osobito grijeha jer tkogod počini grijeh rob je grijeha (Iv 8, 34)“ (R. Cantalamessa). Zapravo, grijeh je u temelju svakog ropstva. Ono se samo drukčije očituje, ako je to uopće drukčije, u ratovima, nasilju, potlačenosti, nepravednom trpljenju, neoliberalnom kapitalizmu, u nas još uvijek i nostalgiji za komunizmom i nacizmom, različitim drugim novim ideologijama, zakonima o abortusu i eutanaziji, ekološkoj zagađenosti, i svemu onome što doprinosi negaciji ljudskog života i ljudske osobe u njezinom dostojanstvu, počinjući od njezinog začeća pa do prirodne smrti.

 

Isus, koji je žrtva ljudske zavisti, mržnje i nasilja, koji je ubijen na najstrašniji mogući način na križu, stratištu za razbojnike da bi ga se ušutkalo, da bi ga se spriječilo da pomuti mir, sigurnost ljudskih kompromisa koja počiva na sebičnim interesima različitih skupina, na manipulaciji s onim najmanjima kojima su isprali mozgove da bi se složili s njegovim pogubljenjem, svojim nas uskrsnućem oslobađa od svega toga jer nas oslobađa od grijeha. U njegovom uskrsnuću milosrđe je pobijedilo grijeh, ljubav je pobijedila mržnju, život je pobijedio smrt. Njegovo uskrsnuće je „pasha“ „prijelaz“ iz svega onog negativnog što je dominiralo u Velikom petku, u ono pozitivno što se stidljivo počelo širiti onog uskrsnog jutra, najprije kao vijest o praznom grbu, a zatim i vijest o uskrsnuću, a što je kulminiralo na dan Pedesetnice kad je Petar javno posvjedočio da Isusa, kojega oni smakoše, Bog uskrisi od mrtvih. I ne samo za njega nego i za sve nas koji tom otajstvu pristupimo s vjerom. Kad ga prihvatimo s vjerom Isusovo uskrsnuće i za nas postaje „pasha“ ili „prijelaz“. I omogućuje nam biti slobodni. I izići iz groba svega onoga što nas sputava i drži priljubljene za ovozemaljsku stvarnost kako bismo se slobodni od svega toga, sljedeći njegov primjer mogli vinuti prema nebeskim visinama. I započeti mijenjati stvarnost svijeta u kojemu živimo. Naime, Isusovo uskrsnuće nije samo događaj koji pripada prošlosti, niti događaj koji pripada samo budućnosti. Ono je događaj koji na osobit način pripada našoj sadašnjosti kad ga se s vjerom prihvati i živi. I kao takvo sposobno je izliječiti našu prošlost, preobraziti našu sadašnjost i otvoriti nam nadu budućnosti.

 

Možda će netko reći da usprkos Isusovom uskrsnuću naša sadašnjost nije preobražena, da je ona, za žrtve ratova i nasilja, seksualno i radno roblje, one koji u Južnom Sudanu umiru od gladi ili, da se malo spustimo na našu razinu, stanovnike Slavonije koji idu u svijet trbuhom za kruhom jer ga ne mogu osigurati u svojoj domovini, radnike Agrokora i male dobavljače koji strepe za svoju budućnost jer je nekima uvijek bilo malo, nerođenu djecu kojoj je oduzeto temeljno ljudsko pravo, pravo na život itd., još uvijek sličnija stvarnosti Velikog petka, nego li stvarnosti Uskrsa. Ovom što sam ja tek usputno spomenuo, može svatko od nas dodati i druge znakove Velikog petka koje primjećuje kod sebe i drugih. Papa Franjo je na primjer, na križnom putu u Koloseju, spomenuo sram „zbog svih slika razaranja, uništenja i brodoloma koje su postale nešto uobičajeno u našem životu; … zbog nevine krvi koju svakodnevno prolijevaju žene, djeca, migranti i osobe progonjene zbog boje svoje kože ili zbog svoje etničke i društvene pripadnosti i zbog svoje vjere u Tebe; sram… što smo (Isusa) previše puta, poput Jude i Petra, prodali i izdali i ostavili samoga da umre… zbog naših grijeha, kukavički bježeći od svojih odgovornosti; sram… zbog naše šutnje pred nepravdama; zbog naših ruku lijenih u davanju i pohlepnih u otimanju i osvajanju; zbog toga što smo znali snažno podići svoj glas kad je trebalo braniti naše interese, a bili tihi kad je trebalo progovoriti o interesu drugih; zbog naših brzih nogu na putovima zla i paraliziranih na putovima dobra; stida zbog svih onih prilika u kojima smo mi biskupi, svećenici, Bogu posvećene osobe sablažnjavali i ranili (Isusovo) srce, Crkvu; i zaboravili svoju prvu ljubav, svoj prvi zanos i svoju potpunu raspoloživost.“ Sav taj sram pripada Velikom petku. Ali, u Isusovom slučaju Veliki petak nije bio kraj. U njegovom se slučaju tri dana kasnije dogodio se Uskrs. On je uskrsnuo. I on nije jedini. On je samo prvi na redu. Zato se radujemo i čestitamo. Zato slavimo Uskrs! U Isusovom uskrsnuću su svi oni koji su pogođeni nepravdom, ma zapravo sav svijet i sva stvorena stvarnost, dobili novu priliku. Isusovo uskrsnuće je nova prilika za palo čovječanstvo i svakog pojedinog čovjeka koji ga s vjerom prihvati. Ono je i naša nova prilika!

 

Da bi ljudi našeg vremena mogli dobiti tu priliku, potrebno je najprije da mi kršćani s Kristom postanemo novi ljudi, da – kako nas je upozorio sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima – očistimo „stari kvasac“ i budemo „novo tijesto“, odnosno da Uskrs „svetkujemo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine.“ Drugim riječima, trebamo biti ljudi uskrsnuća, a to, zapravo, znači biti ljudi koji su u susretu s Isusom uskrsnulim shvatili i prihvatili logiku služenja u ljubavi i tu logiku pretvaraju u život. Tu smo logiku svojim životom pozvani ponuditi drugima, kako bi i oni postali slobodni od svega što ih sputava i onesposobljuje da i oni budu novi ljudi, ljudi uskrsnuća. To je ona zadaća o kojoj sam ove godine pokušao progovoriti u svojoj uskrsnoj poruci naslovljujući je: Budimo svojim životom znak Isusova uskrsnuća! Ukazujući na to da današnjem čovjeku nije dovoljno za povjerovati u uskrsnuće iskustvo praznoga groba – vidjeli smo da ono nije bilo dovoljno niti Mariji Magdaleni, pa čak ni Petru, nego tek onom drugom učeniku koji kad uđe u grob „vidje i povjerova“ – niti mu je dovoljno njihovo svjedočanstvo o ukazanjima uskrsloga, izdvojio sam kao poseban znak uskrsnuća za prve kršćane život Kristovih učenika. To je ono što i danas može i treba biti znak Kristova uskrsnuća. Siguran znak, uz sve druge, Isusovog uskrsnuća danas je život nas kršćana, naša kršćanska postojanost u življenju logike ljubavi i služenja, naše biti svojim životom ljudi uskrsnuća i svjedoci Uskrsloga! Jesmo li znak uskrsnuća? Jesmo li mi novi ljudi, ljudi Uskrsa?

 

Teško pitanje na koje svatko osobno, silazeći s današnjim evanđeljem u Isusov prazan grob treba dati svoj odgovor, kojemu je uvijek početak ono: „vidje i povjerova.“ „Samo tako – završavam riječima iz uskrsne poruke – možemo i kao pojedinci i kao Crkva postati znak Isusa Krista i njegova uskrsnuća svima s kojima živimo i koje susrećemo, uključujući i one na rubovima koji nas gledaju, koji od nas očekuju da im budemo znak, među kojima u ovoj godini osobitu pozornost svraćamo na one koji trpe zaboravljeni i osamljeni u svojoj bolesti i starosti.

 

 

Sa željom da svi mi, svatko od nas na svom mjestu i ulozi u Crkvi i društvu, a po nama i cijela Crkva, počinjući od ove naše mjesne dubrovačke Crkve, budemo postojani u svemu onom što je dobro i po tome postanemo živi znak Isusova uskrsnuća, svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!“