Logo
Ispiši ovu stranicu

2. vazmena nedjelja (A), 2017.

2. vazmena nedjelja (A), 2017. Maestro della vita di Cristo, sec. XIII-XIV, Incredulità di Tommaso, Chiesa di San Giorgio Martire, Almenno San Salvatore

 

Propitivanje vjere                                                                2. vazmena nedjelja, 2017.

Zašto jedni vjeruju, a drugi ne vjeruju?

U riječima Uskrsloga: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ nalazi se smisao i razlog postojanja Crkve. Isus je osnovao Crkvu i želio je zato da bi ona ljudima svih vremena navješćivala vazmeno otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća po kojima je Bog spasio sve ljude. Ovo je razlog i posebne ovlasti koju je Isus podario Crkvi kao posebni oblik služenja: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima ih zadržite, zadržani su im.“ Veliko je to otajstvo, još veća odgovornost. Bog, koji je jedini može opraštati grijehe, želio se i želi poslužiti slabim ljudima da bi po njima došao do drugih ljudi i spasio druge ljude. Dakako da ljudi – bili oni ne znam kako sposobni – sami po sebi nisu sposobni za tako veličanstven zadatak. Potrebna im je pomoć. Zato Uskrsnuli svojim učenicima i kaže: „Primite Duha Svetoga“, tj. treću božansku osobu, onoga koji će Crkvi, zajednici vjernika predvođenoj pastirima, biti trajna božanska pomoć kako bi Crkva mogla, usprkos svojoj slabosti jer ona nije sastavljena samo od svetaca nego je sastavljena i od grešnika te je istovremeno i sveta i grešna, izvršiti onaj zadatak kojeg joj je Bog namijenio.

Hoće li se dogoditi spasenje u konkretnoj osobi ne ovisi samo o Crkvi, nego i svakom pojedincu kojemu se Crkva obraća. Današnje evanđelje donosi uvjet sudioništva pojedinca u božanskom milosrđu – danas je Nedjelja Božjeg milosrđa – koje sa sobom nosi ovlast otpuštanja grijeha darovana Crkvi i po Crkvi. Taj uvjet je vjera. Zaključujući današnje evanđelje evanđelist kaže: „Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.“ Dakle, samo ako kao pojedinci vjerujemo navještaju Crkve da je Isus Krist, Sin Božji, možemo po Crkvi vjerujući imati život u imenu njegovu. Slično poručuje i Isus nakon poznatog očitovanja 'nevjernom' Tomi proglašavajući novo blaženstvo: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Ako, naime, vjeruju onima koji su vjerovali, blago njima, jer vjera je neophodan preduvjet da bi im bilo oprošteno i da bi imali vječni život.

Među onima „koji ne vidješe, a vjeruju“ i zbog kojih je sve ovo zapisano kako bi vjerovali „da je Isus Krist, Sin Božji“ i da bi vjerujući imali „život u imenu njegovu“, smo i mi. Tomin slučaj nevjere od nas zahtjeva da se ozbiljno preispitamo jer njegov slučaj nije samo njegov slučaj. Toma je, naime, nepravedno dobio pridjev 'nevjerni' jer je taj pridjev jednako dobro mogao pristajati i drugim apostolima i učenicima, a i danas može dobro pristajati nama samima. Neka stoga svatko upita samog sebe: vjerujem li ja stvarno da Isus nije tek netko tko je živio i ubijen na križu sramote prije dvije tisuće godina – danas to nitko ozbiljan ne dovodi u pitanje – nego da je on uz to jučer, danas i zauvijek Krist, Sin Božji, da je on onaj koji se i danas meni, jednako kao i jučer apostolima, obraća po svom evanđelju, da danas meni, kao i njima jučer, govori: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Mi nismo vidjeli Uskrsloga, nismo ga dodirnuli i stoga je ispravno pitati se: možemo li se usprkos tome uzdati u ono što je napisano i što nam se neprestano navješćuje? Jesmo li „blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“, tj. možemo li se, mogu li se, smatrati uistinu kršćanima usprkos svojim sumnjama, zamagljenosti istine, osobnim i tajnim nevjerama, ali i javnim izdajstvima i zatajenjima koja ni danas, kao ni onda, nisu nepoznata čak niti pastirima Crkve?

Ovo su pitanja koja svatko tko se ozbiljno propituje o svojoj vjeri i tko svoju vjeru ne doživljava kao zbroj vjerskih istina koje je dužan slijepo vjerovati, sebi treba uvijek ponovo postavljati. Vjera nije egzaktna znanost. Mi ne možemo poput Tome svojim očima vidjeti biljeg čavala, staviti prst u mjesto čavala i svoju ruku u njegov bok. Vjera se ne može smatrati upakiranim znanjem koje nam je preneseno jednom zauvijek, nego je nešto kao polog na banci, kao dionice. Ponekad raste, drugi put pada, može doseći zadivljujuće vrhunce kao u slučaju mučenika ili mistika. Ponekad se, međutim, može činiti da je potpuno pala na vrijednosti, pa čak i nestala, kod onih koji misle da su ateisti, u krizi je kad se susretne s nepravdom, bolešću ili nesrećom, snažna je kad nam u životu ide sve od ruke, oslabi kad ju se zanemaruje i jača kad ju se produbljuje. Ona je nešto tako dragocjeno da se, baš zato što je tako dragocjena, na različite načine kuša kao što se u vatri kuša dragocjenost zlata od kojeg je ona puno vrjednija. U nikoga vjera nije potpuno odsutna, ali nitko niti ne može reći da je takva da ne može biti jača pa stoga svi zajedno možemo Isusu uputiti svoju molbu zajedno s ocem opsjednutog padavičara kojeg je Isus ozdravio: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ (Mk 9, 24).

Kad je u pitanju vjera, odnosno nevjera, onda nam današnje evanđelje, bar se meni tako čini, uz osobno odbijanje pojedinca da povjeruje ako ne vidi, opipa i osjeti, tj. da ima čvrsti dokaz za svoju vjeru, donosi i dva druga razloga za nevjeru.

Prvi je u onima koji prenose vjeru. Kad su sami uvjereni i sami žive ono što propovijedaju onda je velika šansa da će njihovo propovijedanje naići na plodno tlo, ali ako je njihovo propovijedanje neuvjerljivo zato što govore nešto što ni sami nisu najbolje shvatili i prihvatili i osobito ako sami ne žive ono što propovijedaju, onda to u mnogima guši vjeru i od vjere ih odbija. Učenici su se sa svim silama trudili uvjeriti Tomu govoreći mu: „Vidjeli smo Gospodina!“, ali ga nisu uspjeli uvjeriti jer su i dalje, premda su govorili da su vidjeli, i sami bili sumnjičavi i pitali se jesu li dobro vidjeli, ali osobito nisu uspijevali stoga što to što su njemu propovijedali nije promijenilo njihov život, nego su i dalje ostali iste kukavice, i dalje su bili u strahu i iza zatvorenih vrata. Često se pitamo zašto naši mladi ne vjeruju, zašto se gube u vjeri, premda im u obitelji, zatim u školi kroz dvanaest godina i gotovo isto to vrijeme kroz župni vjeronauk, posebno pripravu za sakramente, tolike mise na koje dolaze, govorimo o vjeri. Odgovor je možda jednostavno to da im nedovoljno uvjerljivo prenosimo kršćansku poruku, da ono što im govorimo sami ne živimo, da se vjera u Uskrsloga ni na koji način nije odrazila na naše kukavičke živote, nego smo svoj život vjernika, kao i Tomini suučenici, zatvorili iza čvrsto zatvorenih vrata straha koji nas guši i čini nevjerodostojnima. Da bi ovo mogao biti razlog nevjere mnogih u ovom našem vremenu, a za što smo krivi upravo mi zbog svoje sumnjičavosti i nevjerodostojnosti, potvrđuje nam prekrasan opis prve Crkve nakon Duhova. Nakon što je, naime, prva Crkva otvorila vrata dvorane posljednje večere i odbacila strah te i jasno riječima i, osobito životom, jer svi „bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“ i „svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko“, počela svjedočiti Isusa Krista, počela je uživati „naklonost svega naroda“, a „Gospodin je … danomice zajednici pridruživao spasenike.“ Upitajmo se koliko smo blizu ili, bolje, koliko smo daleko ovoj i ovakvoj Crkvi, ali nemojmo za to stanje kriviti druge – papu, biskupe i što ja znam koga – jer ćemo tad od toga biti još dalje, nego pokušajmo otkriti svatko za sebe svoj dio odgovornosti.  

Drugi razlog je to da nekome jednostavno nije dano i darovano da vjeruje. Vjera je prije svega milost i Božji dar kojeg netko ima, a netko nema. Ne znamo zašto je tako. Ta nam činjenica vjerojatno nameće mnoga pitanja, ali još i više nalaže poštovanje prema onima koji ne vjeruju, kako nekoga ne bismo osudili zato što ne vjeruje. Ne znam zašto sam se rodio u obitelji i mjestu koje vjeruje, u kojima se vjera živi, s vjerom upoznaje i po vjeri susreće Krista Uskrslog, a nisam se rodio u obitelji koja se ne smatra vjerničkom ili možda čak u prostoru i vremenu koje uopće nije čulo za radosnu vijest Isusa Krista. Boga sam to zna, kao što on sam zna što bi bilo da su stvari bile drukčije. Ono što mogu reći je veliko i iskreno hvala Bogu što je milošću vjere obdario baš mene, baš nas. Taj dar od mene, od nas, traži uzdarje, a uzdarje je trud živjeti tako da po meni i mojem svjedočanstvu, po mojim riječima i mojem životu, i drugi susretnu Uskrslog kako bi moj i njihov život mogao završiti otprilike kao današnje evanđelje i drugo čitanje, tj. da bi, ja i drugi oko mene između ostalog i zbog mene, mogli vjerovati „da je Isus Krist, Sin Božji“ i vjerujući da bi imali „život u imenu njegovu“, kličući od „radosti neizrecive i proslavljene“ što postigosmo „svrhu svoje vjere: spasenje duša.

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)