• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

5. vazmena nedjelja (A), 2017.

5. vazmena nedjelja (A), 2017. Posljednja_vecera_Tirana-Catholic-Church-The-Last-Supper

 

Vjera i tradicija:

Ne dopuštamo Isusu i njegovoj evanđeoskoj novosti da nas dotaknu

 

Evanđeoski ulomak 5. vazmene nedjelje vraća nas u dvoranu Isusove posljednje večere. Posebnost ovoga povratka je u tome što je riječ o događaju iz preduskrsnog vremena, vremena posljednje večere i Isusovog oproštaja od svojih učenika. No ovaj put taj preduskrsni događaj čitamo na nov način, u postuskrsnom svijetlu koje ga je nadahnulo, a koje je Isus simboličnim govorom već tada pokušao približiti svojim učenicima da bi ih utješio u veoma teškom trenutku rastanka od njega. Budući da ih je želio utješiti, on u svom govoru nije stavio naglasak na muku i smrt, kao što je to činio do tada, počevši tamo od Cezareje Filipove. On je naglasak stavio na ono što će uslijediti nakon muke i smrti, na proslavu koja će se dogoditi uskrsnućem, što su oni u tom trenutku mogli dosegnuti samo vjerom. Zato im i kaže: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“

Isus mora otići. Način njegovog odlaska je muka i smrt na križu sramote. To učenike uznemirava. Isus im kaže da ih to ne treba uznemiravati jer to, paradoksalno, za njih neće biti gubitak, nego dobitak: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“ O ovom paradoksu govori i ulomak iz Prve poslanice sv. Petra apostola koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. On govori o Isusu kao „kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen.“ Iako se u evanđelju za ono što će se tim dogoditi, a što spomenuti ulomak naziva ugrađivanje „u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu“, koristi izraz „idem pripraviti vam mjesto“, jasno je da ovdje nije riječ tek o nekom budućem mjestu koje Isus želi osigurati svojim učenicima. Ovdje je riječ o mjestu kojim Isus želi omogućiti svoj trajni boravak u svojim učenicima i među njima. Riječ je o onom postuskrsnom odnosu učenika s njim. Oblik grčkog pojma koji evanđelist Ivan upotrebljava (oikia), ne odnosi se, naime, na dom kao mjesto boravišta, nego na dom kao zajednicu, obitelj. Radi se o novoj dimenziji odnosa s Isusom i po Isusu s Ocem. Drugim riječima, Isus ne odlazi da bi nam pripravio „dom“ s onu stranu smrti, kako bi se na prvu moglo zaključiti, nego odlazi da bismo mi mogli postati Božji dom, Božje boravište, svetište u kojemu prebiva Bog, dom njegova Oca i njegov dom, a onda po tom, vraćam se na misao sv. Petra, „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni“, oni koji navještaju „silna djela onoga koji (nas) iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.“ Isus odlazi da bi njegova fizička odsutnost za nas njegove učenike postala njegova trajna otajstvena prisutnost među nama, prisutnost na nov način. Fizička odsutnost, koja će se dogoditi u muci i smrti, je preduvjet za novu prisutnost koja će se dogoditi u uskrsnuću. On neće više biti s nama fizički, ali će biti i zauvijek ostati s nama na duhovan način.

Učenici su zbunjeni. Pokazuju to njihove reakcije. Prva je Tomina. Sažeta je u pitanju: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ Toma misli da se sami svojim djelima možemo spasiti. To je pogreška i mnogih ljudi našeg vremena. Ali, to nije tako. Ne spašavamo se sami. Bog nas spašava. Između njega i nas je postojala nepremostiva prepreka koju je samo on mogao ukloniti. I to je učinio, objavivši nam se u Isusu iz Nazareta. Isus je Put! U njemu je Boga došao nama i učinio se putem spasenja. U njemu i po njemu jedinome mi možemo doći Bogu i biti spašeni. On je i Istina! I Život! Zato i govori Tomi, ali s njim i svima nama: „Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“

Druga reakcija je ona Filipova: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ Filip je zarobljenik religijske tradicije, koja ponekad ide i na štetu same vjere. Ona nas začahuruje u ono što je uvijek bilo. Ne dopuštamo Isusu i njegovoj evanđeoskoj novosti da nas dotakne. Ova religijska tradicija je u Isusovom slučaju bila glavni razloga osude i odbacivanja od strane vlastitog naroda: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim“ (Iv 19, 7). Ona i danas može biti razlog za odbacivanje Isusa. Čak u Crkvi! To je problem na koji želi upozoriti današnji evanđeoski ulomak. Lako je kad se to dogodi drugima, onima koji nisu Isusovi učenici, ali je problem kad se to dogodi i događa i Isusovim učenicima, kad i oni zbog religioznih pravila zatvaraju oči pred Ocem kojeg mogu vidjeti i čuti u Isusu i pred Isusom, kojega mogu čuti i vidjeti u Crkvi, Božjoj riječi, sakramentima, osobito Euharistiji, braći i sestrama, osobito potrebnima… Isus je, pokazujući im Oca, sa svojim učenicima u tri godine prošao svu Palestinu, od Galileje do Judeje i Jeruzalema. S njima se družio, govorio im je o sebi, o Ocu, pokazao im je brojnim čudesnim djelima da su on i Otac jedno. A oni u njemu vide samo ono što im sugerira njihova religijska tradicija koja ih je naučila da se ne može Boga vidjeti i na životu ostati, da je on negdje gore, „na nebu“, a mi dolje, „na zemlji“. Ne osuđujmo ih. Slično se događa i nama. I nama Bog često ostaje daleki Bog. I mi, iako se družimo s njim godinama, čak i desetljećima, ne razumijemo da su Otac i Isus jedno. I da su njegova djela Očeva djela, njegove riječi i Očeve riječi. I obrnuto.

„Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni“, kaže Isus. Sin je u Isusu imao naše ljudsko tijelo kojim je ušao u vrijeme i prostor kako bismo ga mogli vidjeti. Otac je ostao izvan prostora i vremena i mi ga ne vidimo. Nakon Uskrsa Isus se vratio Ocu i više ga ne možemo vidjeti. Ali, to što ga ne vidimo nema neko bitno značenje za one koji vjeruju. Fizičko gledanje i slušanje je ionako nedovoljno da bi ga se doista vidjelo i čulo. Njega treba gledati i slušati srcem, a to je moguće i bez toga da ga se fizički vidi i čuje. Upravo to novoj dimenziji Isusovog odnosa s učenicima koja će se dogoditi uskrsnućem, daje nove, neslućene mogućnosti. Do tada je Isus mogao djelovati u ograničenom vremenu svoga ovozemaljskog života i ograničenom prostoru svoje domovine. Od sada, kao uskrsnuli Gospodin, koji nam je pripravio mjesto u Očevoj kući tako što je na otajstven način trajno za sebe pripravio mjesto u nama i među nama, on može djelovati do kraja zemlje, u svakom prostoru i svim vremenima, odnosno može se dogoditi ono na što Isus misli kad kaže: „Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.“

Isusovim odlaskom Ocu po muci i smrti koje je preobrazio svojim uskrsnućem svi smo dobili mogućnost da se po vjeri u Isusa uključimo u odnos koji postoji između Oca i Sina, na način da tko vidi nas, vidi Isusa i tko vidi Isusa, da vidi i Oca. I da djela koja činimo, u nama čini Isus, odnosno Otac koji je u njemu. Ne ide to uvijek lako. Svjedoči to primjer na koji nas je upozorio ulomak iz Djela apostolskih koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, a to pokazuje i naše osobno iskustvo. Ipak, Crkva se, i to je ono što svjedoči spomenuti primjer, od samih početaka znala suočiti sa svakim problemom i krizom kao prilikom za rast. Molimo Boga da tako bude i danas, kako bi i danas, usprkos krizama i možda baš zbog kriza, u Crkvi, ali i u svakom od nas riječ Božja mogla rasti i množiti se broj učenika, odnosno kako bi Bog Otac, po svome Sinu Isusu Kristu u Duhu Svetomu, mogao nastaviti navješćivati i činiti svoja divna djela, kojima smo i mi, a po nama i našem propovijedanju evanđelja i cijelo čovječanstvo i sva stvorena stvarnost, pozvani iz tame u njegovo divno svjetlo.

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)