Dubrovačka Biskupija

Predavanje o. Vukašina Milićevića na susretu katoličkih i pravoslavnih posvećenih osoba u Trebinju

 

Predavanje o. Vukašina Milićevića, asistenta na Grupi za sistematsko bogoslovlje Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, održano u Trebinju, 17. travnja 2017., na susretu katoličkih redovnika i redovnica s pravoslavnim monasima i monahinjama.

 

Misija Crkve u 21. stoljeću

 

                   Tijekom posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća, gotovo sva predviđanja u svezi s predstojećim stoljećem, integrirana u velikoj mjeri u popularnu kulturu, davala su, malo je reći, optimističnu i vedru sliku budućnosti. Ta budućnost je sada postala naša realnost, ali, nažalost, od vedrine i optimizma nije ostalo mnogo. Danas se čini kao da se u nekom trenutku vrijeme, iz neobjašnjivih razloga, počelo kretati u suprotnom smjeru, upravo natrag prema događanjima Drugog svjetskog rata. K tome još treba dodati da je ovakav distopijski 21. vijek kod nas počeo ranije, i to desetljeće ranije. Sve u svemu, ono što želim kazati je kako više nema prostora za utopiju u svezi s 21. stoljećem. Ako bi se, na osnovu onoga što smo do sada od njega vidjeli, morao dati nekakav kratak opis 21. stoljeća, vjerujem da bi Doba nesigurnosti bilo adekvatno određenje. Doba nesigurnosti koja u sve većoj mjeri postaje dominantan osjećaj na svim razinama čovjekovog postojanja, od osobnog do globalnog. Doba nesigurnosti koja nije samo posljedica raspada političkih sistema prošlosti, već sredstvo, čini se sve više, za uspostavljanje nekog budućeg, premda nikako previše dalekog, sistema dominacije čiji se obrisi samo mogu naslutiti. U tom smislu ova nesigurnost nije slučajna, već se proizvodi namjerno, i to sa sve jasnije određenim ciljem: da se u ime obrane sigurnosti uspostavi, kao osnova političkog poretka u svijetu, neotuđivo i neupitno pravo intervencije. Upravo zato, nažalost, nema osnova nadi da će se i u desetljećima koje su pred nama, prestati s proizvodnjom nesigurnosti koja je samo naizgled kaotična. Dakle, kada govorimo o 21. stoljeću, ova distopijska slika je njegova realnost, u mjeri u kojoj se po jutru dan poznaje.

 

                   Kako u takvom kontekstu razmišljati o misiji Crkve u 21. stoljeću? Što bi to mogli biti glavni izazovi za misiju Crkve i, s obzirom na njih, najvažniji ciljevi čijem dostizanju treba stremiti suočavajući se s izazovima?

 

                  Dvadeseto stoljeće, stoljeće apokaliptičnih razaranja, pokazalo je da se čovjek suočen s realnošću vlastitog pada i uništenja, ne može pomaknuti iz groba koji je sam sebi iskopao bez vjere u to da je drugačiji čovjek moguć. No, bez obzira na sve, upravo je neophodnost te vjere u drugačije čovječanstvo obilježila 20. stoljeće. Njome je, više nego ikada, manipulirano; primjera je mnogo, od tzv. industrije zabave, do znanosti, medicine i, naravno, politike. No, bez obzira na sve, upravo je takva vjera u čovjeka, čini se, u svojoj osnovi ono što je od strane mnogih kršćana apostrofirano kao najveći izazov koji je pred kršćane donijela moderna i postmoderna. Naime, imam u vidu ovu vjeru kao svojevrsni antropološki sekularizam koji nastaje kao konačni plod dugog procesa društvene sekularizacije.

 

                   U načelu, smatram kako je uvjerenje da je sekularizam problem svih problema u osnovi ispravno. Ipak, moram istaknuti kako ovaj pojam ne razumijem, rekao bih, na uobičajen način, te da su stoga i moji zaključci u svezi sa sekularizmom često suprotstavljeni dominantnom viđenju. U tom smislu, nastojat ću prvo pojasniti svoje razumijevanje sekularizma.

 

                  Prije godinu dana sam u Sarajevu imao priliku održati predavanje na temu veoma sličnu današnjoj. S obzirom da se i nakon godinu dana, očekivano je, moji stavovi nisu promijenili, dopustit ćete mi da ukratko ponovim moje ranije uvide, prije prelaska na razmatranje onoga što vidim kao put rješenja problema. No, najprije, nekoliko općih misli o sekularizmu.  

 

                  Uobičajeno, pod izrazom sekularizacija podrazumijeva se proces posvjetovnjačenja. Smatram da je od suštinske važnosti potrebno razlikovati najmanje dva tipa ili aspekta sekularizacije: vanjski i unutarnji. Ono što nazivam vanjskom sekularizacijom je proces koji je obilježio europsku povijest od početka 17. stoljeća. Ova sekularizacija bila je i jest posljedica velikog razočaranja vjerom. Naime, kršćanska vjera, ili, njen mračni dvojnik* u vidu dominantne ideologije europskih država od vremena kasne antike, u jednom trenutku se pokazala nesposobnom igrati konstruktivnu ulogu u životu europskih naroda. Štoviše, bez imalo okolišanja, ta uloga je bila sve manje konstruktivna, a sve više i više, te sve direktnije, destruktivna. Krvavi vjerski ratovi obilježili su Europu kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka. Zato je Europa odustala od kršćanstva i prognala ga u sferu privatnog. Načelo cuius regio, illius religio bilo je početak sekularizacije, otvoreno odustajanje od (apsolutne) Istine i od toga da ona na bilo koji način može biti relevantna za društveni život. Kako je ovo načelo bilo nemoguće provesti u djelo, konačni ishod bilo je ipak „ protjerivanje“ vjere u sferu privatnog.

 

                   No, ova vanjska sekularizacija je samo neugodni simptom i prirodna posljedica još dugotrajnijeg i, rekao bih, kompleksnijeg procesa, onoga što sam nazvao unutarnjom sekularizacijom. Upravo je suočavanje s tom unutrašnjom sekularizacijom i njenim devastirajućim posljedicama, smatram, glavni izazov za misiju Crkve u vremenu koje je pred nama.

 

                   O čemu je riječ?

 

                  Imam prije svega u vidu dobro poznatu, premda različito interpretiranu, tezu o onome što se obično povezuje s tzv. Konstantinovskim obratom, naime, o tome da u epohi cara Konstantina i njegovih nasljednika dolazi do progresivne sekularizacije ili posvjetovnjačenja Crkve kroz njenu integraciju u institucionalni okvir Rimskog carstva, što je podrazumijevalo, istovremeno, prisvajanje helenističko-rimske imperijalne ideologije u kršćansku samosvijest. Sve ovo suštinski je odredilo povijest Crkve kroz čitav srednji vijek, sve do suvremenog doba.

 

                   No, najvažnije je to što je ovaj proces uvjetovao bitnu promjenu na razini identiteta Crkve koji se, u skladu s Novim zavjetom, dobrim dijelom artikulirao kroz antitezu Crkve i svijeta. Naime, pojmovi svijet i vijek (saeculum) u ovom kontekstu, baš kao i u Novom zavjetu, predstavljaju sinonime. A Crkva, naslijeđe Kristovo, kako stoji na mnogo mjesta, naročito u tzv. Ivanovom korpusu, nije od ovoga svijeta i vijeka. S obzirom na ovu novozavjetnu isključivost u pogledu svijeta, možemo reći da proces koji sam odredio kao unutarnju sekularizaciju predstavlja izdaju same prirode Crkve. Na taj način sekularizirana, Crkva prestaje biti Crkva u novozavjetnom smislu, s obzirom na ono što Gospodin govori u, primjera radi, svojoj Velikosvećeničkoj molitvi (Iv 17).

 

                  Postoji više čimbenika koji su omogućili ovu unutarnju sekularizaciju. No, uprkos tome, vjerujem da postoji jedan uzrok: glupost. Pritom, imam u vidu definiciju gluposti koju daje Dietrich Bonhoeffer u većini, verujem, dobro poznatom kratkom i jezgrovitom razmatranju fenomena gluposti. Podsjetimo se, Bonhoeffer kaže kako glupost nije defekt intelekta, već ljudskosti. U suštini, glupost je nedostatak samostalnosti, onoga što bismo, krećući se u okvirima naše teološke tradicije, mogli nazvati samovlasnošću. Glupost je zato prije sociološki, nego li psihološki fenomen. Uzrok pojave gluposti je porast moći, kako Bonhoeffer kaže, političkog ili vjerskog tipa. Ovaj porast za posljedicu ima to da ljudi odustaju od vlastite samostalnosti postajući instrumenti lišeni volje koji su u stanju činiti svako zlo bez mogućnosti da ga prepoznaju kao zlo.

 

                   U tom smislu, reći ću da kako unutarnju sekularizaciju vidim kao zaglupljenje Crkve do kojeg je došlo njenim stapanjem sa svijetom i vijekom koji su isključivi prostor neprestanog porasta moći koja je uzrok gluposti.  

 

                   No, što je to, zapravo, Crkva izgubila, pa je postalo moguće da se ona sekularizira?

 

                   Crkva se posvjetovnjačila gubeći iz vida njenu konačnu istinu, njenu eshatološku osnovu, reći ću, a to je ono što nazivamo Kraljevstvom nebeskim. Crkva koja se okrenula od Kraljevstva nebeskog postala je tako ustanova kraljevstava zemaljskih. No, sada ne želim ulaziti u povijesnu analizu unutarnje sekularizacije. Želim ukazati na ono što se, vjerujem, može uzeti kao duhovna, u izvjesnom smislu i pastirska posljedica ove sekularizacije, a što vidim kao glavni, kako duhovni, tako i misijski, izazov i problem koji je za Crkvu neophodno prevladati u vremenu koje je pred nama. Ipak, osjećam potrebu napomenuti kako se ne osjećam nimalo ugodno što pred Vama, dragi oci i..., trebam govoriti o pitanjima duhovnosti.

 

                 Naime, imam u vidu karakterističnu vrstu gluposti koja bi se mogla odrediti kao duhovni ponos. Govoreći jezikom Bonhoefferove teorije gluposti, reći ću da je u pitanju samodostatnost koja je posljedica gubitka samostalnosti, odnosno samovlasnosti. U pitanju je duhovni izazov prvoga reda. Efekt duhovnog ponosa je samodostatnost koja se očituje u preziru prema drugom i drugačijem pozivanjem na njegovu metafizičku izgubljenost, na uvjerenje da je taj drugi i drugačiji, zato što je drugi i drugačiji, osuđen na vječni Pakao. (S druge strane, u ovakvom, nazovi duhovnom kontekstu, naše spasenje garantirano je našim odustajanjem od osobne slobode, pa tako i odgovornosti, i prepuštanjem nepogrešivom autoritetu, ne Boga, već neke Istine koju, pritom, ne poznamo, a kojoj je i sam Bog potčinjen.) Prezir je od ljubavi udaljeniji čak i od mržnje. U isposničkoj tradiciji ovaj metafizički prezir ima posebno ime: u pitanju je strašan grijeh osuđivanja. Moguće je navesti niz novozavjetnih citata koji govore o tome koliko je strašan grijeh osuđivanja. Zadovoljimo se onim: „Ne sudite, da vam se ne sudi“. Sud pripada isključivo Gospodinu. Sud pripada Gospodinu ne zato što je on svemogući i sveznajući sadistički istražitelj strasno zaljubljen u nekakvu apstraktnu pravdu, već zato što je naša sloboda, ono čemu se isključivo sudi, moguća samo u služenju njegovoj ljubavi. Ta ljubav je zapravo naš sud. Savršenstvo Božje ljubavi se otkriva u njegovoj slobodi da grešne voli kao pravedne. Naše odustajanje od suđenja je naše prepuštanje toj ljubavi čije je izvorište, samo i jedino, Budući vijek, nikako promjenjivi prostor vremena u kojem živimo.

 

                  Zato je jasno da svako odustajanje od eshatološkog kraja povijesti i od Budućega vijeka i prepuštanje promjenjivom, pa zato i lažnom, svijetu i vijeku podrazumijeva pad u grijreh, tj. glupost osuđivanja.

 

                   Onaj porast moći o kojem Bonhoeffer govori kao o uzroku gluposti moguć je samo uz porast osuđivanja. Prisjetimo se toga da postojanje baš svakog autoritarnog sistema podrazumijeva potrebu, naizgled čudnu, da se osuđivanje, putem naglašene ritualizacije, uzdigne do gotovo metafizičke razine. Ovo uzrokuje neophodnost neprijatelja bez kojih je autoritarni sistem neodrživ. Kada nema vanjskih, neophodno je izmisliti unutarnje. Nakon toga, neophodno je javno i ritualno ih osuditi. Pristajanje na njihovu osudu je pristajanje uz istinu. Zapravo, istini nije moguće pristupiti drugačije osim putem osuđivanja neprijatelja. Sjetimo se samo spektakularnih anti-liturgija, montiranih sudskih procesa, u kojima su osuđivani protivnici režima, bez obzira na ideološki okvir u kojem su se ti režimi kretali. Sjetimo se da se iste stvari događaju i danas, na mnogo mjesta u svijetu. Zapitajmo se događa li se možda isto i u našim, slobodnim i demokratskim društvima, premda možda u drugačijem vidu. Sve u svemu, verujem da je sada jasno kako porast moći uvijek i neizostavno znači porast osuđivanja.

 

                   Sasvim sigurno, najgore što se može ponuditi kao odgovor na Doba nesigurnosti je glupost ovoga tipa. Naime, globalna nesigurnost se upravo proizvodi neprestanim odgojem partikularnih gluposti s globalnim/apsolutnim pretenzijama.

 

                  Zato je nadilaženje tih partikularnosti, tih partikularnih gluposti, vjerujem, glavni izazov za misiju Crkve u 21. stoljeću. No, kako je izazov unutarnjeg tipa, vjerujem da i misija koja mu treba izaći u susret mora biti unutarnjeg tipa. Kad kažem unutarnjeg, imam u vidu prije svega sferu međukršćanskih odnosa, dakle, ono što se uobičajeno naziva ekumenizmom.

 

                   Postoje, naime, stvari koje kršćani mogu i moraju uraditi isključivo zajedno.

 

                S tim u svezi, evo nekoliko razmišljanja u svezi s pitanjem međukršćanskih odnosa za koje, kako rekoh, smatram da su ključni za ostvarenje glavnog cilja misije Crkve u vremenu pred nama.

 

                  Ekumenska nastojanja su tijekom 20. stoljeća, može se reći, dominantno bila označena idejom poboljšanja odnosa. U tom smislu ona se mogu uklopiti u globalna stremljenja perioda o kojem je riječ, koji je, kao stoljeće u kojem se čovječanstvo dvaput suočilo s autodestrukcijom apokaliptičnih razmjera, bilo istovremeno stoljeće neprestanog „otopljavanja odnosa“ između zatvorenih i samodovoljnih blokova. (Ovdje nikako ne treba izgubiti iz vida da je otopljavanje odnosa, zapravo, bilo u funkciji održanja blokovske podele svijeta.)

 

                  Ekleziološka osnova ovakvog ekumenizma bilo je samoodređenje gotovo svake pojedinačne crkvene zajednice kao jedne, svete, saborne i apostolske Crkve u manje-više isključivom smislu. U tom smislu, dijalog s drugim kršćanima nije stvar unutarnje neophodnosti, niti se može uspostaviti veza između potrebe za njim i njegove stvarnosti s prirodom Crkve. Kada je u pitanju Pravoslavna Crkva, mislim da stvari i dalje stoje upravo ovako i izvjesno je da se stvari neće menjati, makar neko vrijeme (u tom smislu, upućujem na zaključke nedavno održanog Svetog i velikog sabora Pravoslavne Crkve na Kreti). Ovo, naravno, ne iznenađuje, budući da su za nama stoljeća izgradnje naših crkvenih identiteta upravo na ovim temeljima. Ipak, u distopijskom svijetu 21. stoljeća se sve jasnije pokazuje koliki su dometi, ne samo pastoralni, ovakve ekleziologije. Naime, u svijetu koji na globalnoj razini sve nezadržljivije pokazuje kako je pitanje jedinstva čovječanstva pitanje njegovog opstanka, kršćanske podele djeluju kao, reći ću to najblaže moguće, svojevrsni autizam. O uzroku i prirodi ovog autizma, već je bilo dosta riječi.

 

                 Zato vjerujem da je glavni izazov kojem kršćani trebaju izići ususret u 21. stoljeću zadatak izgradnje novog ekumenizma[1] u čijoj će osnovi biti svijest o tome da pitanje jedinstva kršćana nije tek sporedno pitanje na koje svaka pojedinačna zajednica treba dati odgovor, već pitanje opstanka. Pritom, pod opstankom ne podrazumijevam preživljavanje. Opstati znači biti u stanju vjerom zajednice osoliti svijet (Mt 5, 13). Bljutavost je vjerojatno najbolji opis nas, suvremenih kršćana, utopljenih u iluzije o našoj samodostatnosti, ili, kako već rekoh, opijenih duhovnom gordošću. Misija koju ovakvo bljutavo stanje duha može poroditi se gotovo po pravilu svede, vidjeli smo mnogo puta tijekom povijesti, na neprestane i uzaludne pokušaje da se stvarnost koju nam je Gospodin dao kao prostor našega spasenja, a ne kao samo spasenje, sama „spasi“ njenim falsificiranjem, izmišljanjem druge stvarnosti. Iako ovdje nemamo „postojana grada“, držimo se čvrsto za ono što imamo. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani. No, problem je u tome što to što imamo zapravo samo „mislimo da imamo“ (Lk 8, 18), a u stvari uopće nemamo.

 

                   S druge strane, o tragici ovakvih pokušaja nedvosmisleno jasno govori i to što su sve velike ideje do kojih se na ovaj način došlo veoma lako završile i završavaju kao sredstva artikuliranja, ili, da iskoristim staru medijsku frazu, sredstva za podrezivanj, u borbi za veoma konkretne interese od ovoga sveta. Ovo naročito želim naglasiti sada i ovdje, jer smo se sabrali kao predstavnici ne samo dvije dominantne kršćanske tradicije, već i dva veoma bliska naroda za čije je međusobne odnose njihova vjera bila mnogo više uzrok međusobne mržnje, negoli izgradnje poverenja i trajnog prijateljstva, i to ne samo na temelju Evanđelja (do toga, naime, nije dolazilo, osim u naznakama...).

 

                   No, ipak, želim kazati, ili možda, prije, ispovjediti vjeru, da u perspektivi eshatološke svjetlosti Kristovog uskrsnuća ništa nije završeno. Priča, zapravo, počinje na kraju, i iskupljenje svih promašaja prošlosti koje smo kao kršćani počinili moguće je samo ako se toga kraja, te svjetlosti koja svijetli u tami groba i koja je načelo našega bića, čvrsto držimo.

 

                   Stoga, počnimo s tim što ćemo se vratiti kraju, tj. obećanju čiji je zalog križ i uskrsnuće Logosa koji bijaše u početku.                

                           Prijevod na hrvatski jezik: Ured za medije Dubrovačke biskupije


Upravo se pojam ekumenizma može uzeti kao primjer za to koliko je dubokog traga na kršćansku samosvijest ostavila integracija Crkve s kasnim Rimskim imperijem. Naime, ekumena je politički koncept i u konačnici se zapravo odnosi na sferu uticaja rimske državne ideologije; ekumena je politička domena u kojoj važe rimski zakoni. Njegove granice se ne moraju nužno poklapati s granicama teritorije koju aktualno kontrolira rimska imperijalna vlast. Naime, ukoliko stanovnici koji svoj politički identitet vezuju s Rimskim imperijem žive trenutno pod nekom stranom vlašću, oni ipak ostaju dio svijeta (u tom smislu, zanimljiv je i izraz melkiti...). Granice svijeta su stoga idealne granice Rimskog Carstva. Kao veoma indikativna ilustracija u prilog ovoj tezi mogu poslužiti izvori iz dva perioda povijesti Rimskog (vizantijskog) imperija koje dijeli tisućljeće: Konstantinovo pismo caru Persije (PG 20, 1141; nav. prema: F. Dvornik, Emperors, 11.) i pismo patrijarha Antonija moskovskom velikom knezu iz 1393 (Miklosich-Muller, Acta et diplomata II, 188-192; nav. prema: Georgije Ostrogorski, Istorija Vizantije [2 fototipsko izdanje], Sabrana dela Georgija Ostrogorskog, Knjiga šesta, Beograd: Prosveta, 1996, 513.