Dubrovačka Biskupija

Predavanje s. Katarine Maglica na susretu katoličkih i pravoslavnih posvećenih osoba u Trebinju

 

Predavanje s. Katarine Maglica, vrhovna glavarica Sestara dominikanski Kongregacije Svetih Anđela čuvara iz Korčule održano 17. travnja 2017. godine u Trebinju, na susretu katoličkih redovnika i redovnica s pravoslavnim monasima i monahinjama.

 

 

Misije u Katoličkoj Crkvi

 

UVOD:

Isusova oporučna zapovijed: "Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje" ( Mk 16, 15) i ona druga "Idite i učinite sve narode mojim učenicima. Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!" ( Mt 28, 19), različito se shvaćala i različito provodila u život. Uvelike je to ovisilo o povijesnim, političkim, socijalnim i kulturnim prilikama.

Svjedoci Isusova uskrsnuća se razmilili po svim krajevima Isusove domovine, pa preko Grčke i Rima po cijelom Rimskom Carstvu. Otkrićem Novog svijeta Božja Riječ je prokrčila put do svih krajeva svijeta, bilo da su je naviještali službeni misionari, bilo da je riječ o ljudima koji su , živeći kršćanskim životom, bez puno riječi širili Isusovu radosnu vijest. Misije su uvijek bile i ostale u krilu Crkve, a misionare je slijedila njena pomoć i blagoslov.

Danas se potreba misija često stavlja pod povećalo, i ne tako rijetko, zapažaju se tragovi sumnje u odnosu na njihovu budućnost.

 

MISIOLOGIJA

Misionarenje je zahtjevna zadaća i složen proces. Otajstvo vjere treba dobro razložiti da bi njegova spasenjska logika uspjela pronaći nove učinkovite putove do čovjeka i njegova svijeta. Istina , u tom procesu su najvažniji ljudi nošeni Duhom Svetim, puni zanosa za svoje poslanje i dobro pripremljeni.

Misiologija je posebna teološka disciplina koja istražuje sve komponente širenja kršćanske vjere u nekršćanskom svijetu, koja promišlja o misionarskoj naravi Crkve čije poslanje izvire iz Božje objave. Zato je neki i nazivaju teologijom poslanja i svrstavaju je u područje pastoralne teologije. Pastoral odgovara na konkretne izazove jer umije čitati i shvatiti znakove vremena, upoznajući kulturu određene zemlje i na taj način uspješnije inkulturira poruku vjere u srž života.

" Misijska strategija postaje izoštrenija, metode evangelizacije se mijenjaju zahvaljujući razmišljanju temeljenom na promatranju stvarnosti svijeta. Pape potiču studij misiologije koje promovira veću znanstvenu analizu misionarskog poziva i strategije koje su se koristile u prethodnim stoljećima stavljajući tako veći naglasak na kulturno okruženje misionara." ( Misijska djelatnost Crkve, Vjeronaučna olimpijada 2016/2017. str. 23.) Na rimskom sveučilištu Gregoriana otvara se god.1926. Misijski znanstveni institut u sklopu Propaganda fidei; te misijski centar u Francuskoj i katedra za povijest misija na Katoličkom institutu u Parizu. Sve više se spominje potreba sustavnije pripreme. Sav Božji narod je odgovoran za širenje Radosne vijesti. Biskupi, svećenici, redovnici i redovnice su odgovorniji na tom polju . Pojavljuje se i bogata literatura o misijama: časopisi i romani, filmovi i fotografije . Sve to doprinosi novom razumijevanju različitih kultura.

- Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve smatra se vodičem za pastoral Crkve. Dvije središnje tvrdnje okosnica su cijelog dokumenta: Poslanje Crkve je jedinstveno i nedjeljivo, a povjereno je svakoj partikularnoj Crkvi. Misijsko djelovanje obuhvaća: navještaj Evanđelja; svjedočanstvo života , dijalog s nevjerujućom braćom. Tu se ubraja i oblikovanje kršćanskih zajednica s biskupima, klerom i odgovarajućim ustrojem: primjerena priprava i apostolska formacija misionara, te uvažavanje misijskih ustanova.

Četiri su Papinska misijska djela:

Djelo za širenje vjere - odgoj, informacija i misijska animacija prvotna su zadaća djela.

Djelo svetog Djetinjstva - poučavati kako najbolje pomagati drugima, dijeljenjem vlastitih dobara; kod djece razvijati univerzalnu misijsku svijest za vjeru.

Djelo svetog Petra apostola - poziva na duhovnu i materijalnu suradnju u pomaganju sjemeništima i kućama u formaciji na misijskim područjima.

Papinska misijska zajednica - ima zadatak razviti misionarski duh kod svećenika, redovnika i redovnica koji će se dalje brinuti za ostala Papinska misijska  djela

 

Mladi svećenički pripravnici po sjemeništima dobivaju osnovne poduke u tom smjeru i oduševljava ih se za to poslanje. Osjetila se potreba uvođenja misiologije kao predmeta i na visoka teološka učilišta.

 

Posljednjih desetljeća zaredali su i crkveni dokumenti koji se bave svim nijansama ove crkvene zadaće i njenog poslanja.

Vrijedno ih je ovdje nabrojiti i navesti osnovnu tematiku i nove naglaske koje Crkveno učiteljstvo drži vrijednima pažnje.

 

- Papa Benedikt XVI objavljuje encikliku Maximum illud , godine 1919 . Oslanjajući se na Upute   iz 1659. godine, traži od biskupa da se posvete cjelovitom formiranju klera i odvajanje evangelizacije od nacionalne propagande. ( Usp. Misijska djelatnost Crkve, Vjeronaučna olimpijada 2016/2017, str. 22) Osuđuje zbrku nastalu u borbi interesa Boga i domovine.

 

- U enciklici Rerum Ecclesiae, Pia XI iz 1926. naglašava se potreba prenošenja misijskih aktivnosti na mjesne kršćanske zajednice. Poziva se domaće svećenstvo da nastave ukorjenjivanje Crkve u svakoj zemlji i narodu, u vjernosti Rimu, uzimajući u obzir konkretnu kulturu koju domaći sinovi najbolje poznaju.

 

- Enciklika Evangelii praecones ( Navjestitelji Evanđelja) pape Pia XII, objavljena 1951. godine, posebnu pozornost pokazuje prema poteškoćama misionara koji su izloženi progonima. Papa ih potiče na jačanje suradnje s laicima i na korištenje do tada poznatih medija. Poziva radnike na njivi Gospodnjoj da sve dobro i lijepo u naravi i običajima naroda kojima su kao misionari poslani, razvija i koristi kao plodno tlo Riječi Božjoj.

 

- Slijedi enciklika Fidei donum ( Dar vjere ) iz 1957. godine pape Pia XII. Cijela enciklika je vapaj za pomoć Afričkoj crkvi u vrijeme kad se taj kontinent otvara životu suvremenog svijeta i prolazi veoma teške trenutke. Naglašava potrebu razvoja mjesnih crkava, osvrće se na društvene, gospodarske i političke tokovine koji jako utječu na njihov život. Tehnička civilizacija trasira put ateizacije naroda, a sljedbenici ateističkog marksizma izazivaju mržnju i netrpeljivost jednog naroda prema drugom.

 

Enciklika Principes pastorum, pape Ivana XXIII iz godine 1959. objavljena povodom 40. obljetnice enciklike pape Benedikta XV Maximum illud, stavlja poseban naglasak na laikat i njegovu ulogu u evangelizaciji i preuzimanju važnih odgovornosti u Crkvi. Prije toga je potreban odgoj i formacija dosljednih i djelotvornih svjedoka istine u koju vjeruju i da steknu osjetljivu savjest. Posebno je naglašena duhovna i doktrinarna formacija domaćeg klera. Ukazuje se i na štetno prenaglašavanje nacionalizma kao i zatvaranje u same sebe.

 

- Slijedi dekret O misijskoj djelatnosti Crkve ( Ad Genetes) Drugog vatikanskog koncila, godine 1965, pa Naviještanje Evanđelja ( Evangelii nuntiandi ) , godine 1985. kao apostolski nagovor pape Pavla VI, te Redemptoris missio, enciklika pape Ivana Pavla II, godine 1990.

 

- U dokumentu Evangelii nuntiandi ( Naviještenje Evanđelja ) papa Pavao VI evangelizaciju tumači kao primarnu ulogu Crkve, jer je to njen poziv i temeljno poslanje. Naglašava važnu ulogu kulture priznajući da Evanđelje i evangelizacija nisu identične u odnosu na sve kulture. U središtu poruke je Kristovo spasenje, a putovi su različiti. Ovaj dokument se bavi metodama i prikladnim sredstvima evangelizacije. Prvo sredstvo je svjedočanstvo izvornog kršćanskog života, drugo je nužnost propovijedanja čiji je jedan od oblika služba riječi. Slijede kateheze - sustavni vjeronauk temeljnih učenja Crkve.

 

- Enciklika Redemptoris missio Ivana Pavla II , objavljena 1990. ponovno podsjeća crkvu na njeno misijsko poslanje i govori o hitnosti misijskog djelovanja. Budući je Crkva posustala na svom putu naviještanja Božje riječi, papa daje nove poticaje i pokušava probuditi novi zanos u Crkvi. Ova enciklika prihvaća novosti misionarskog iskustva kao i do tada ostvarena teološka istraživanja te ih uklapa u misionarsku dužnost i tradiciju Crkve. Otvorena je temama inkulturacije i dijalogu s nekršćanima te sagledava potrebu promicanja razvoja. Ponekad okolnosti ne dozvoljavaju izravno navještanje poruka Evanđelja. U tom slučaju misionarima ostaje strpljivo pružanje dokaza Kristove ljubavi po djelima koji uređuju ekonomsko i socijalno stanje: kroz odgoj djece i mladeži,pripremi humanijih uvjeta života,kroz borbu protiv neimaštine i siromaštva,kroz borbu za zdravlje.Poboljšavanjem životnih uvjeta podiže se ljudsko dostojanstvo i ljudima se pokazuje Kristova ljubav na djelu, te se tako postepeno otvara pristup Bogu.

 

 

INKULTURACIJA U SUVREMENOJ EVANGELIZACIJI

Prije Drugog vatikanskog koncila pojam inkulturacije spominjao se kao pojam adaptacije, prilagodbe. Adaptacija naviještanja Evanđelja i organizacija crkvenog života u misijskim područjima bila je nezaobilazna, jer su se uvjeti življenja i kultura življenja razlikovali od one iz koje su dolazili misionari. Na Drugom vatikanskom koncilu su svi kontinenti bili zastupljeni sa svojim predstavnicima. Razumljivo je da se pristup misijama dosta razlikovao. Rodila se: teologija o nekršćanskim religijama; novi pristup problemu kulture; reforma katoličkog bogoštovlja i nova teologija mjesne Crkve. ( Usp. Ladislav Nemet, Inkulturacija u suvremenoj evangelizaciji, Obnovljeni život (52) 6(1997), str. 511. )

Crkva se prvi put "stvarno predstavila kao katolička i multikulturalna zajednica, jer su se čuli glasovi ne samo evropskih biskupa i kardinala, nego i onih iz drugih kontinenata" ( Usp. Karl Rahner, Towards a fundamental theological interpretation of Vatican II, Theological studies , 40, 1979, 717./ hrv. prijevod, U čemu je trajno značenje Drugog vatikanskog sabora? ", Obnovljeni život XL, (1985. )318-328.

Koncilski oci su javno i jasno priznali da i u nekršćanskim religijama djeluje Duh Sveti i da se susreću znakovi Božje prisutnosti. Misionare se poziva na iskreni dijalog s predstavnicima tih religija budući imaju zajednički cilj: ljudski život na zemlji učiniti što dostojnijim čovjeka. Koncil je ukazao na potrebu pozitivnog pristupa kulturi naroda kojemu se želi prenijeti Radosna vijest. Treba je upoznati i prilaziti joj s poštovanjem." Kultura jednog naroda je zapravo način života i organizacija življenja ( obuhvaća način rada, organizaciju društva , građevinarstvo, politički i gospodarstveni sustav, religiju, teologija, lijepe umjetnosti, jezik, itd." ( L. Nemet, Inkulturacija suvremene evangelizacije, Obnovljeni život, (52) 6 (1997), str .513. ) Uz pomoć sveobuhvatne kulture uspješnije se prenosi poruka Evanđelja.

Treća stvar koja je bitno utjecala na inkulturaciju jest reforma katoličke liturgije i mogućnost korištenja materinskog jezika što je omogućilo prijevod važnih liturgijskih tekstova na narodni jezik. Čovjek Objavu i Evanđelje najbolje razumije u okviru svoje kulture i na svom materinskom jeziku. Snaga Evanđelja se susreće s konkretnim čovjekom i narodom, s njihovom vlastitom stvarnošću i kulturnom sviješću. Na početku je riječ o sjemenu, ali za plod je potreban duži ili kraći proces. Svaka kultura u sebi ima običaje i tradiciju koje Evanđelje može poboljšati, promijeniti, ili iskorijeniti ono što duhu Evanđelja ne odgovara. Inkulturacija je pomoćnica u evangeliziranju konkretnog naroda.

 

SMISAO MISIJA U BUDUĆNOSTI

Danas su sve glasnije pristaše pluralizma religija, oni koji se trude oko traženja sličnosti i zanemarivanja razlika. Sve se upornije provlači težnja za jedinstvom cijelog čovječanstva na osnovi naravi, misli, djelovanja, pa i vjerovanja. ( Ratko Perić, Smisao misija u sadašnjoj situaciji CuS Vol.9 No 2, 1774.   str. 130. )

U Konstituciji O Crkvi u suvremenom svijetu, Drugog vatikanskog sabora, čitamo zapisano:

  • Crkva se stavlja u službu čovječanstva , "da se spasi ljudska osoba i da se bolje izgradi ljudsko društvo"
  • Crkva "pruža čovječanstvu iskrenu suradnju da se ostvari ono bratstvo sviju što odgovara čovjekovu pozivu"
  • Crkva "nastavlja pod vodstvom Duha Tješitelja djelo samog Krista koji je došao na svijet da posvjedoči istinu, da spas, a ne da sudi, da služi, a ne da mu drugi služe".

Zastupnici ovih ideja zastupaju stav o crkvi pozvanoj da ljude oslobađa od društvenih, ekonomskih i političkih kriza, da bi oni svoj život mogli urediti i živjeti s više dostojanstva u svojoj religiji. Za njih je Crkva samo izvanredni put spasenja a sve ostale religije su normalni put spasenja.

Po njima su religije sredstva kojima se Bog služi da ostvari svoju spasiteljsku volju, zato između kršćana i ostalih religija ne bi smjelo biti rivalstva, nesnošljivosti, suprotnosti ni odbojnosti. ( Usp. Celestin Tomić, Jesu li još potrebne misije i misionari,   CuS Vol. 9, No 1, ožujak 1974. str.16.)

Iz takvog stava proizlazi: evangelizacija nije potrebna. Dovoljna je humanizacija, ne obraćenje, nego služenje, ne navještaj Radosne vijesti već propovijedanje bratstva i sretnije budućnosti na zemlji. ( Usp. Celestin Tomić, Jesu li još potrebne misije i misionari, CuS Vol. 9, No1, ožujak 1974,   str.15.)

Rađa se novi pojam "anonimni kršćanin", čovjek koji djeluje u skladu i prema zahtjevima vlastite savijesti, odgovorno živi život, prijanja uz dobro i sve što radi i govori usmjereno je prema cilju. U njemu je posijano sjeme milosti Božje po kojoj se može spasiti. Zašto onda čudi što ovaj stav izaziva obeshrabrenje na misijskom polju i što unosi pomutnju ?

 

SUVREMENE POTEŠKOĆE NA PUTU EVANGELIZACIJE

Poteškoća je uvijek bilo i mnoge su završavale mučeništvom , izgonom misionara, neuspjehom na tom polju. Ni suvremena prilike nimalo nisu naklonjene evangelizaciji naroda, ali Crkva ne odustaje . Uvijek iznova pokušava , ne bježeći od žrtve, u cilju odjelotvorenja Isusove zapovijedi da svi ljudi postanu njegovi učenici. U suvremene poteškoće ubrajamo ateizaciju, sekularizaciju, desakralizaciju, revalorizaciju religije, implicitno kršćanstvo, isključivosti,...

 

- Ateizacija

Religiozne vrijednosti sve više gube na cijeni i sve više ljudi tvrdi da Boga ne trebaju u svome životu. Nekada su ljudi Boga tražili bilo u monoteizmu ili politeizmu. To je bila alternativa. Danas također postoji alternativa, ali drugačije usmjerena: teizam ili ateizam , Bogu se vjeruje ili ga se apstrahira. Opipljiva stvarnost mijenja ulogu Boga. Ateizam rezultira sekularizacijom i dekristijanizacijom, često i dehumanizacijom, a nije rijetka pojava da dovodi do nove politeizacija. ( Usp. J. Jukić, Religija u modernom industrijskom društvu, CuS, Split 1973, str. 251-284)

J. Razinger govori o nagonima u čovjeku koji, kad zavladaju uklanjaju jedinoga Boga iz čovjeka, pa predvidljivo i sigurno, stvaraju druge bogove: vlastohleplje, kruhoborstvo i spolnost. ( Usp. J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS, Zgb 1972. str 85-88) Mit vlasti sve pred sobom gazi: obitelj, zajednicu naroda, državu, velesilu, svjetske blokove. Vlastodržac se stavlja na mjesto Boga i postaje alfa i omega. Stvara pseudo religiju pred kojom se dršće i u strahu živi. Ono što do tada bijaše sveto obesvećuje se i desakralizira.

Prestiž vlasti doveo je i do rascjepa unutar Crkve na Istok i Zapad, na Sjever i Jug. Nagon za posjedovanjem, za standardom i imanjem urodio je apsolutizacijom materije. Glad, ona svakodnevna i ona megalomanska, gazi čast , obraz i svaku ljudsku vrednotu. Dobiva se dojam da je "kruh" onaj nasušni ali i sve uz njega vezano, sve druge vrijednosti izokreće.

Spolnost i sve što se uz nju veže izmiče čovjekovoj kontroli. Daje joj se ime slobode, ne pitajući za odgovornost i ne pokušavajući dovoditi u pitanje išta što je uz nju vezano. Novi bog razarajuće snage ima utjecaja na mase.

Malo misionar može kad je materija već preuzela mjesto boga, kad su idoli zavladali ljudima i svime što uređuje svagdanje življenje.

 

- Revalorizacija slobode i religije drugih

Koncilski dekret Dostojanstvo ljudske osobe naglašava dosljednost vlastitoj savijesti. Priznavanje ljudske slobode uključuje i priznavanje religije druge osobe. To zbunjuje misionare jer se pitaju o potrebi donošenja kršćanskog vjerovanja pripadnicima drugih religija ako su uvjereni da "vrijednosti koje postoje u drugim religijama mogu biti nositeljice vječnoga života" ( Ratko Perić, Smisao misija u sadašnjoj situaciji,   str.133.)

 

- Implicitno kršćanstvo - zapreka misijama

Sve do nedavna se držalo da ljudi koji nisu kršteni ne mogu zaslužiti vječno spasenje. Ta činjenica je bila snažan poticaj zauzetosti tolikih misionara i Crkve u cjelini da donosi ljudima kršćanstvo, da ih upoznaju sa Isusom Kristom i sakramentima, da ih učine Kristovim sljedbenicima.

Stavovi o implicitnom kršćanstvu su neka vrsta kamena spoticanja u samoj Crkvi i traže još puno pojašnjenja i sveobuhvatni teološki pristup.

 

- Isključivost 

Postoji ona institucionalna netrpeljivost prema vjeri ili religiji. Potpuno odbacivanje svih koji ne misle poput nas i udaljavanje od njih, zatvaranje u sebe same. Osim institucija, postoje i osobe koje su netrpeljive prema drugima, apstrahiraju ih i ne prihvaćaju. S njima ne dijele ni duhovno , ni materijalno blago. To stvara krize. " Glavni sastojak uravnoteženog vjerskog identiteta i misije je teološke a ne povijesne naravi. U takvom misaonom okviru smatrati svako ljudsko biće članom ljudske obitelji koja ima jednog i zajedničkog Roditelja, predstavlja najviši duhovni domet koji je ostvariv. Na ovakav način Evanđelje se uspješno prenosi svijetu. " ( Dragutin Matak, Vjerske isključivosti, Biblijski pogledi, 21 (1-2) 89-100, ( 2013. ) str. 98.

 

DUŽNOST EVANGELIZIRANJA

Svi crkveni pisci i Oci naglašavali su potrebu evangelizacije. Obvezatna je za sve vjernike. Sve crkvene enciklike i dekreti naglašavaju potrebu propovijedanja evanđelja. Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve započinje riječima:

"Crkva je od Boga poslana svim narodima da bude univerzalni sakramenat spasenja. Ona nastoji iz najdubljih zakona svog katoliciteta i slušajući nalog svog utemeljitelja naviještati Evanđelje svim ljudima" ( Ad Gentes 1 )

Put misionarenja se postepeno izmjenjuje. Nema masovnih krštenja, nema više pravila "Cuius regio, illius religio“; smanjio se utjecaj običaja i tradicije, a prisila ne bere plodove. Danas je kršćanstvo PONUDA, nudi se kao dar koji se slobodno prihvaća ili odbija. Stoga osobno svjedočenje misionara igra veliku ulogu. Riječi gube na vrijednosti. Poslanike treba trajno evangelizirati, da sami budu prožeti Bogom koga drugima navještaju. Istinu koju posjeduju treba dalje komunicirati, puninu Objave u koju su uvučeni, koja ih prožima i drugima trebaju donijeti.

Kristov apostol treba posjedovati razvijen osjećaj ljudske solidarnosti u tjelesnim i materijalnim nevoljama kao i osjećaj za njegove duhovne potrebe. Ne podcjenjuje vrijednosne elemente religije ni kulture drugih, jer se prema njima odnosi kao prema višoj stepenici na putu do svjetla Objave.

Kršćanski misionar je svjestan dara odozgor, on je službenik Božji i donosi Božji nauk od kojeg i on sam živi. On, istina, izbjegava zlo, ali još više, on čini dobro i nastoji u njemu porasti do savršenstva. To poučava one koje evangelizira i vlastitim primjerom im potvrđuje ono što govori.

"Stoga je prvotni zadatak misijske djelatnosti u Crkvi kršćansko svjedočenje života ljubavi, naviještanje Evanđelja i skupljanje Božjeg naroda". ( Usp. Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, str 11-14)

Osim što je to zapovijed, iz rečenoga je očito da misije imaju smisla i da od njih ne treba odustajati. Čovjeka i čovječanstvo trajno treba voditi k duhovnom jedinstvu života i spoznaje, do nove spoznaje Boga, čovjeka , bitka i povijesti.           ( Usp. R. Perić, Smisao misija u sadašnjoj situaciji, CuS , Vol 9, No 2, 1974, str.139.)

Dobrota i milosrđe Oca Nebeskoga objavljena nam je po Isusu. Svojom smrću i uskrsnućem dao je smisao našem životu, odnosima prema Bogu, prema čovjekui prema sebi samima. Tu spoznaju treba širiti svijetom strpljivo i s ljubavlju ne očekujući odmah plodove. Slušajući druge, uspostavljajući s njima dijalog, upoznajući njihovu kulturu, običaje i vjeru, lakše možemo s njima dijeliti ono što sami posjedujemo i od njih uzimati ono što je primjenjivo u našem životu, da oni osjete da su shvaćeni i prihvaćeni, da ostanu slobodni u svom ljudskom dostajanstvu.

 

JA MISIONAR - MI MISIONARI

Osim službenih misionara, bilo crkvenog klera i cijele vojske volontera i podupiratelja, postoje i neimenovani misionari Božje Riječi i njegovih djela. Svaki pojedinac je pozvan biti svjedok Božje dobrote, milosrđa, praštanja, ljubavi. Svi smo pozvani graditi mostove među osobama i zajednicama tu gdje živimo i djelujemo. Misijsko polje je naša obitelj, radno mjesto, župa, sportsko društvo i sve kuda se krećemo.

Danas kad cvjeta individualizam, narcisoidnost i samodostatnost, snaga zajedništva puno toga može promijeniti na bolje, donijeti poželjne plodove i mnogo uspješnije pojedince i zajednice dovesti do sklada i cilja. Dobro je zapaziti i preporodnu snagu ekumenizma koja pozitivno i snažno djeluje na same poslanike u Očevu vinogradu ali i na one kojima su poslani.                   Nekršćani se s pravom mogu pitati: Kakvo je to Evanđelje koje nam donose kršćani razjedinjeni na katolike, pravoslavne, protestante i anglikance? Kršćanske Crkve bi trebale biti bliskije, sklonije boljem uvažavanju i razumijevanju. Netko bi trebao započeti, netko komu nije teško sići s trona na koje se postavio i u ime Krista pružiti ruku onom drugom, da bi po njihovu zajedništvu cvjetala ljubav i prihvaćanje. Monaštvo je u povijesti Crkve i u povijesti misija odigralo snažnu i zapaženu ulogu. I danas Crkva , pravoslavna i katolička, s nama računaju, oslanjaju se na naše molitveno blago i na naše opipljivo i zapaženo djelovanje unutar božjeg naroda. Komu je više povjereno, od njega će se više i očekivati, više tražiti.

 

ZAKLJUČAK

Da zaključimo. Misijsko poslanje Crkve nije upitno, jer je zapovijed dobila od svog Učitelja koji je i sam imao misiju na zemlji. Putovi i načini prenošenja Radosne vijesti nisu uvijek savršeni ni učinkoviti. Uvelike ovise o ljudskom elementu. Treba posjedovati svijest da svatko od nas treba biti misionar Očeve dobrote, milosrđa i praštanja bez obzira da li je službeno dobio misionarski križ koji vidljivo govori o onome koji šalje svoje poslanike.

Misionarski križ je znak poslanja. Crkva ga misionaru javno daje pred cijelom župskom zajednicom, potičući tako sve ostale da djeluju misionarski, da svoga misionara prate molitvom i materijalnom potporom.

Uza sve poteškoće, nikada ne treba zaboraviti Božju zapovijed : "Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!" ( Mt 28,19-20)