Dubrovačka Biskupija

Predavanje mr. sc. don Josipa Leba: Nezamjenjiva uloga obitelji u odgoju djece s posebnim osvrtom na očinsku figuru

 

NEZAMJENJIVA ULOGA OBITELJI U ODGOJU DJECE

S POSEBNIM OSVRTOM NA OČINSKU FIGURU

 

Predavanje mr. sc. don Josipa Lebo, župnika u župi sv. Mihovila u Vignju, na duhovnoj obnovi za obitelji uoči Majčinog dana, Slano, 13. svibnja 2017.

 

            „Ne možemo stvarati djecu prema svojim željama; treba ih prihvatiti i ljubiti onakvima kakve ih je Bog dao!“ (J. W. Goethe).

 

  1. Obitelj je prva i temeljna stanica čovječanstva

            Kada prosječan čovjek današnjice razgovaraju o obitelji i odgoju kao da vidi samo ono crno, loše i neuspjelo. Isto i svakodnevni novinski izvještaji ukazuju da je obitelj mjesto gdje se muž i žena samo svađaju. A televizija kao da donosi samo ono što se lože dogodilo u svijetu i u obiteljima. Možemo se složiti da su danas i obitelj i odgoj u krizi. Ta nas činjenica i kao ljude i kao kršćane mora žalostiti. Toliko rastava braka i drugih narušenih oblika zajedničkog života potaklo je mnoge da se pitaju: Nije li vrijeme nadišlo obitelj? Treba li tražiti nešto drugo? A s druge strane znanstvenici i svijet u kojem živimo ukazuju na pojave, da oni koji nisu odrastali u netaknutom prostoru obitelji, vuku kroz život stanovitu hendikepiranost, neku prikraćenost u odnosu s drugim ljudima, sa samim sobom, s vjerom, a pogotovo s obitelji u koju su ušli.[1]

            A mi se kršćani i zbog jednog, ali i zbog drugog razloga ne smijemo prema ovoj pojavi odnositi s nezainteresiranošću niti s potištenošću. Valja upregnuti svu snagu i vidjeti što učiniti. Mi kršćani ne smijemo nikada biti pesimisti. Za nas je obitelj i dalje temeljna stanica čovječanstva, najbolji model društva. Zato nam obitelj mora ležati na srcu kao neprocjenjiva vrijednost i trebamo učiniti sve što je u našoj mogućnosti da se obitelj preporodi, da zdrav obiteljski život opet „uđe u modu“, te da njegujući obitelj podržavamo neprocjenjive i vječne vrijednosti, upućujemo na važnost općeg morala i tako se približimo Bogu.[2]

            Proces sekularizacije je naškodio socijalnoj svijesti obitelji, jer se rađa jedna individualistička religioznost koja daje obitelj koja više nije „Crkva u malom“. Svaki pojedinac vjeru izražava na svoj način i njeguje svoju pobožnost. Zato naše obitelji danas bivaju rasplinjene, osiromašene i često dezorijentirane. A onda i Crkva koja je sastavljena od takvih članova živi u obiteljskom rasapu. Bračna ljubav zakočena je već na svojim izvorima na početku, jer se ne rađaju djeca. Unaprijed se zna koliko treba imati djece i od toga nijedno više!

            Otkud te negativnosti? Otkad se počelo problem svoditi na promatranje samo ljudskog vida obitelji, otkako se u obitelji zanemarilo gledanje uzvišenijih ideala, Božjih i društvenih. Počelo se paziti samo na čast. Djecu treba progurati u više krugove da postignu karijeru. Prevagnula je gospodarska skrb u obitelji. Iščezla je svijest supružnika o smislu njihove nadnaravne uloge u bračnom poslanju. Među krštenicima kao da se zaboravilo da je brak jedna naravna sveza, ali da ima i božansko podrijetlo. Obitelj je i društveni ugovor, ali za nas kršćane prije svega je božanski sakramenat. Uvijek kad se supružnici uzajamno darivaju jedno drugome po sakramentu, tvore jedno takvo jedinstvo da ga nitko ne može rastaviti. Radi se o jedinstvu koje je sam Bog sazdao.[3]

            Drugi Vatikanski sabor nam želi posvijestiti da je obitelj zajedništvo ljubavi i ujezgrenje života. Svaka obitelj je Crkva u malom, ako tamo prebiva Duh Sveti. Ona postaje nekom vrstom „kućne Crkve“. Tako se uloga majke može uspoređivati s ulogom Marije, a zadatak oca s ulogom Boga. Sv. Augustin, zanimljivo, očeve obitelji naziva svojim su-biskupima, najbližim suradnicima istog ranga, to jest poglavarima jedne „male Crkve“, koja je određena za to da uvire u veliku Crkvu.

            Dok nekršćanski svijet potkapa dostojanstvo žene, Crkva ne prestaje potvrđivati njezino dostojanstvo. Žena je prema crkvenim dokumentima „remek-djelo stvaranja“. Žena je prva odgojiteljica i učiteljica već od kolijevke. Za kršćane žensko biće označava onu stvaranost djevičanske čistoće i uresa, koja je kadra ponovno uspostavljati ravnotežu između onoga tjelesnog osjećaja nagnuća i onih najviših moralnih poriva ljudskog srca. Ona je spremna na neprestano novu suradnju i privrženost. Ona je za nas onaj kutak ljudstva koje u sebi sadrži ono najdublje nagnuće religioznom. Svaka žena trebala bi se ugledati i naći u onoj koja je bila od Boga predodređena da kao Djevica bude Majka Kristova.[4]

            Dekret II. Vatikanskog sabora O apostolatu laika veli: „Obitelj je od Boga primila ovo poslanje: da bude prva i životna stanica društva. Ona će ga ispuniti ako se uzajamnim poštovanjem svojih članova i zajedničkom molitvom upravljenom Bogu bude iskazala kao domaće svetište Crkve, ako se cijela obitelj bude uključila u liturgijsko bogoštovlje Crkve te ako, napokon, bude rado iskazivala gostoprimstvo i promicala pravednost i druga dobra djela na korist sve braće koja su u nevolji.“ (AA 11). Pastoralna konstitucija O Crkvi u suvremenom svijetu ističe: „Brak i bračna ljubav po svojoj su naravi usmjereni na rađanje i odgajanje potomstva. Zato su djeca najizvrsniji dar ženidbe te uvelike pridonose dobru samih roditelja.“ Bog nije htio da čovjek bude sam htio je čovjeku udijeliti posebno dioništvo u svom stvoriteljskom djelu rekavši: „Rastite i množite se!“ (GS 50).

            A dekret O apostolatu laika naglašava: „Kršćanski su ženidbeni drugovi jedni drugima, svojoj djeci i ostalim članovima obitelji suradnici milosti i svjedoci vjere. Oni su svojoj djeci prvi glasnici i odgojitelji vjere; riječju i primjerom oni ih izgrađuju za kršćanski i apostolski život, razborito im pomažu u izboru njihova zvanja.“ (AA 11) U istom broju dekret dalje ističe da je dužnost ženidbenih drugova svojim životom očitovati i potvrđivati nerazrješivost i svetost ženidbene sveze, te odlučno kršćanski odgajati svoju djecu i braniti dostojanstvo i autonomiju obitelji. Obitelj je prva i životna stanica društva. (AA 11). Deklaracija O kršćanskom odgoju podsjeća roditelje na njihovu tešku dužnost da sve urade da im se djeca u školama odgajaju u kršćanskoj formaciji i u skladu s vjerskim načelima (GE 7).

            U Katekizmu Katoličke Crkve se ponovno ističe da su brak i obitelj usmjereni na dobro supružnika te rađanju i odgajanju djece. „Stvorivši muža i ženu Bog je ustanovio ljudsku obitelj i providio je osnovnim ustrojstvom.“ (KKC 2201-2203) Kršćanska obitelj se može nazvati 'domaća Crkva' i kao zajednica vjere, nade i ljubavi, ona je i zajedništvo osoba, znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga. Obitelj je povlaštena zajednica pozvana oživotvoriti ljubaznu otvorenost duha među supružnicima i trajnu suradnju među roditeljima u odgoju djece. (KKC 2204 – 2206). Nadalje katekizam snažno ističe da je obitelj izvorna stanica ljudskoga života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanje života. Tu se od samog početka usvajaju i žive moralne vrijednosti (KKC 2207). „Kršćanska je obitelj prvo mjesto odgoja za molitvu. Obitelj je kućna Crkva u kojoj se djeca Božja uče moliti kao Crkva.“ – veli nadalje katekizam (KKC 2685).

  1. Odgoj u obitelji

            Ne mali broj roditelja, kad se radi o odgoju općenito i o vjerskom odgoju, promišlja, a i mnogi provode u praksu da ne žele uime djece odlučivati o njihovoj vjeri, već ih puštaju da tu odluku sami donesu kad odrastu. Na tom tragu spomenut ćemo i one koji tvrde da je vjerskom odgoju isključivo mjesto u crkvama. Nije li to pokušaj prilagodbe 'opakim vjetrovima' gdje se, navodno poštujući autonomiju pojedinca želi nametnuti neki neutralni odgoj spram pitanja Boga i vječnih vrijednosti ljudskog života. No, je li taj neutralni odgoj uopće moguć i može li se odgajati da se pitanje Boga u odgoju proglasi nepotrebnim i odgođenim. Ako znamo da ne postoji cjeloviti odgoj bez duhovnih i moralnih vrijednosti, kakav bi to onda bio odgoj!? Što je onda s temeljnim pitanjima čovjekova života, kao: Tko je čovjek? Odakle dolazi i kamo ide? Što je dobro i istinito? Koja je vrijednost života i zašto smrt? Ta se temeljna pitanja ne mogu odgoditi. Tako ove teorije o odgođenom i neutralnom odgoju padaju u vodu. A oni koji odgajaju moraju se odlučiti između dvije mogućnosti: odgajati i živjeti kao da Boga nema ili odgajati i živjeti kao da Boga ima.[5]

            Odgoj je jedinstveni dinamizam u životu svakog čovjeka. To je najvažniji dio procesa cjelovite izgradnje osobnosti pojedinca, kojim se one koji su u odgojnom procesu nastoji dovesti do stanja spoznaje i svjesnog prihvaćanja vrijednosti vlastita identiteta. Zato smo u proces odgoja svi neprestano uronjeni, bilo kao oni koji odgajamo, bilo kao oni na koje drugi djeluju. A biti odgajan podrazumijeva prepustiti se djelovanju drugoga.[6]

            U odgoju se dogodio veliki zaokret. Čini se da je među mladima na snazi bezvlađe, anarhija duha i dezorijentacija. Najčešće danas ide po onoj: „Daj njima na volju!“ „Nek' oni sami odluče!“. A ti mladi često ne znaju birati i nisu sposobni za to. Stariji bi morali držati konce u svojim rukama, ne toliko zapovijedati, nego usmjeravati. Papa Pavao VI je 1964. god. u Nazaretu naglasio da je Marija čuvarica domaćinstva, Nazaretska kuća je škola u kojoj se počinje upoznavati Isusa Krista: To je škola duhovnog života gdje „upoznajemo domaći način života“. „Neka nas Nazaret – veli papa – podsjeti što je obitelj; neka nam pokaže kako je sladak odgoj u obitelji, koji ne može ništa zamijeniti; neka nas nauči koja je prirodna uloga obitelji u društvenom poretku.“[7]

            Danas se može zamijetiti, radi toga što djeca više ne dobivaju jedan prikladan odgoj, određena otuđenost djece od roditelja. Očevi su isuviše okupirani radom, trče za zaradom. Čak i mnoge majke rade izvan kuće i malo vremena provode s djecom. Takva su djeca često izložena lošem utjecaju društva: ulici, lošim primjerima, lošem tisku, internetu. Ipak ta djeca u svojim dušama čeznu za dobrotom i ljubavlju. To im može pružiti samo roditeljski dom, a on to često ne čini. Primjer nam je Sin iz Nazaretske kućice. Isusu je bio pokoran Mariji i Josipu sve dok nije dorastao da otpočne svoje poslanje. Bio im je poslušan – veli evanđelje.

            Deklaracija O kršćanskom odgoju ističe. „Budući da su roditelji dali djeci život, oni imaju vrlo tešku obavezu da ih odgajaju, pa ih stoga valja priznati prvim i povlaštenim odgojiteljima svoje djece.“ Na roditeljima je da stvore takvo obiteljsko ozračje – prožeto ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima – koje će pogodovati cjelovitom osobnom i društvenom odgoju djece. Obitelj je stoga prva škola odgoja u krijepostima koje su potrebne svakom društvu. A djecu valja odgajati u vjeri da Boga spoznaju i štuju, a bližnjega da ljube. Djeca u obitelj stječu prvo iskustvo zdrave ljudske zajednice i Crkve (GE 3). Jasno je da društvu preko škola i ustanova pripada odgoj, ali isto pripada i Crkvi kako bi navijestila put spasenja. Crkva je Majka koja je dužna svojoj djeci dati takav odgoj, po kojem će cijeli njihov život biti prožet Kristovim duhom, a svima ponuditi pomoć za usavršavanje cjelovite ljudske osobe, za dobrobit društva i izgradnju boljega svijeta.

  1. Roditelji – primarni odgojitelji djece

            Prvotni odgojitelji po Božjem naumu upravo su roditelji. Bez uloge roditelja uspješan bi odgoj bilo teško ostvariti. Proteklih godina pojavio se apel MUP-a edukativnog karaktera za prevenciju ovisnosti i asocijalnih ponašanja kod mladih, pod geslom: Roditelji, znate li što sada radi vaše dijete? Ovdje uime države jedno ministarstvo apelira na primarne odgojitelje – roditelje. Jasan je poziv roditeljima, jer oni najviše mogu utjecati na svoje dijete, da reagiraju na vrijeme kako se ne bi dogodile katastrofalne posljedice.[8] Jasno nam je da odgoj predstavlja složen niz postupaka i interakcija, najprije članova obitelji s djetetom, zatim i drugih subjekata: nastavnika, rodbine, svećenika, vršnjaka, kao i medija. Svi su, dakle, uključeni u proces odgoja.

            U biblijskom izvještaju o stvaranju svijeta i čovjeka nalazimo jasnu objavu da Bog stvara muško i žensko, čovjeka (Post 1, 27). Prvi ljudi, muško i žensko, u biblijskom promišljanju predstavljaju bračni par. Oni su i korijen rađanja nove osobe. „Plodite se i množite…“ predstavlja jasan poziv na roditeljstvo. A uspješnog i ostvarenog roditeljstva nema bez odgojnih napora. Ovaj prvotni model roditeljstva i obitelji uzor je svim obiteljima čovječanstva da odgajaju i brinu za svoje dijete. Naravni je to zakon i potreba i roditelja i djece.

            Obitelj kao primarno mjesto odgoja u Božjem planu je zamišljena kao dobra i uspješna u svakom pogledu – funkcionalna. Takva funkcionalna obitelj glavni je čimbenika odgoja i podrške svakog svog člana tijekom tjelesnog, psihološkog, emocionalnog, duhovnog i socijalnog rasta i razvoja. Funkcionalnoj je obitelji lakše odgajati, a da bi ona bila funkcionalna potrebno je na prvom mjestu da ona osobno funkcionira, to jest da svaki član prema svojoj dobi bude zrela i samostalna osoba.[9]

            Na drugom mjestu za potpunu i cjelovitu obitelj koja može uspješno odgajati važno je bračno funkcioniranje. Muž i žena trebaju se upotpunjavati na svim područjima života i rada, uvažavajući poteškoće i neusklađenosti sa supružnikom, u želji da ostvare što bolju kvalitetu bračnog života. Odgoj podrazumijeva i preuzimanje brige za djecu u svakom pogledu. Uz izgrađivanje svojih međuodnosa, roditelji će graditi i ispravni odnos prema novom članu svoje obitelji.[10]

            U današnjim nezavidnim prilikama, obilježenim ekonomskim krizama, obiteljima je itekako socioekonomsko funkcioniranje veoma važno. I u teškim situacijama gdje mnogi idu „trbuhom za kruhom“ nužno je zadržati sve aspekte funkcioniranja obitelji, pogotovo važnu odgojnu zadaću obitelji. Ovo bi trebalo biti poticaj pojedinim obiteljima da unatoč neuspjeha tijekom ekonomskih migracija gledaju na život svoje obitelji cjelovito, imajući uvijek pozitivan pogled u budućnost, oslanjajući se u teškoćama na vjeru, rad i poštenje. Ne bi bilo dobro da djeca prime poruku kako vrednote ovise o ekonomskom uspjehu. Odgojne vrednote moraju nadilaziti trenutno socioekonomsko stanje, ističući da je važnije biti, nego li imati. Ako je ovakav stav temeljno opredjeljenje roditelja odgojitelja, djeca će sigurno lakše rasti u vrlinama.[11]

            U obitelji je važan još jedan čimbenik, a to je sloga i zdravo ozračje. Sloga je pojam koji izražava jedinstvo i povezanost između članova pojedine obitelji. Ona u obitelji ovisi o mnogo čimbenika. Sama struktura obitelji (uža obitelj s djetetom, ili obitelj s više članova) bitno određuje život njenih članova. Sigurno je da članovi obitelji bitno utječu jedni na druge. Svi problemi u obitelji postaju zajednički i odgovornost leži na cijeloj obitelji. Međusobno razumijevanje u obitelji stvara potrebno tlo za rast, razvoj i odgoj mladog bića. U obiteljima u kojima su odnosi hladni, gdje vlada ravnodušnost i nezainteresiranost, ne postoji zdravo ozračje.

            Za zdravo ozračje važna je i komunikacija. Komunikacija je ključ odgoja, u temeljima je svih međuljudskih odnosa. Što je disanje za biološki život, to je komunikacija za društveni. Na biološkom planu nije svejedno dišemo li čisti, svježi zrak ili onaj koji je onečišćen ugljičnim dioksidom. Na psihološkom i duhovnom planu jednako je važno ozračje u kojem međusobno komuniciramo.[12] Tako npr. u ozračju prožetom međusobnim povjerenjem, gdje se pojedinac osjeća slobodnim izraziti misli i osjećaje, na prirodan i spontan način se uspostavljaju suradnički odnosi. S druge strane, ozračje prožeto anksioznošću, nepovjerenjem, u kojem se pojedinci boje otkriti se, gdje je osjećaj sputanosti u izražavanju misli, strah od osude, neodobravanje i podsmjeh, veoma je demotivirajuće i blokira uspješne odnose.[13]

            Na području odgoja ističe se važnost dijaloga. Današnja postavka odgoja bori za odgoj „otvoren za dijalog". Po ovom se nadilazi ona tradicionalna vizija da samo odgojitelj odgaja, a odgajanik je samo objekt odgoja. Nova postavka bi bila da su svi i odgajanici i odgojitelji, svatko na svoj način. Odgajanje uključuje pokretanje jednog dijaloga s odgajanicima, tražeći zajedno s njima istinu. To je traženje u kojem odgojitelj, bez da gubi vlastiti identitet, nudi svoje iskustvo i svoje znanje odgajanicima, ali je otvoren i spreman obogatiti se onim što i oni donose.[14]

            Nadalje odgajati uključuje formiranje u odgajanicima sposobnost dijalogiziranje s osobama kao takvima, prihvaćajući, respektirajući i pridonoseći u njihovom realiziranju; ali također imajući uvijek veću spremnost staviti u respektabilan i iskren dijalog vlastite ideje s idejama drugih, vlastita uvjerenja s uvjerenjem drugih, vlastita vjerovanja s vjerovanjem drugih, a na području kršćanskog odgoja, stabiliziranje jednog korektnog dijaloga između vjere i znanosti i između vjere i kulture.[15]

  1. Uloga oca u odgoju djece

            Žene/majke imaju dva dana kada ih se posebno sjećamo, darujemo i pokazujemo njihovu vrijednost. A očevi imaju jedan dan iako mnogi za njega niti znaju. To je dan Sv. Josipa, 19. ožujka. Po tome bi neki zaključili da je dvaput veća uloga majke u odgoju. Mnogo bi se moglo govoriti, počevši od začeća pa do osamostaljenja djece, o ulozi majke u životu djeteta, ali ovaj put ćemo se kratko osvrnuti na ulogu oca, ali će se u izlaganju vidjeti i mjesto i uloga majke.

            Velika većina odraslih sigurno će se složiti kako im je stupanj povezanosti i bliskosti s figurom oca bio ispod onoga što su željeli i trebali kao djeca. Kod mnogih često i u odrasloj dobi taj odnos nije na željenoj razini.  Zašto je otac u drugom planu? Više je razloga zašto je danas teško biti otac kakvog dijete očekuje i treba. Način života i zahtjevi koji su pred današnjim očevima često im onemogućavaju da budu dovoljno vremena s obitelji. U takvim i sličnim okolnostima same mame preuzimaju potpunu kontrolu nad podizanjem djeteta i tako istiskuju oca iz njegove prirodne uloge. Očevi se brzo pomire s takvim stanjem i još više se posvete poslu a sve manje domu. Tako oni dijelom zbog nepoznavanja situacije, a dijelom zbog nesnalaženja koriste tradicionalne i neprimjerene odgojne metode na svojoj djeci, što rezultira manjim povjerenjem i slabijom povezanošću među njima. To dovodi do toga da se današnji očevi teško snalaze u svojoj ulozi. Oni su svjesni da patrijarhalni modeli odgoja više nisu prikladni, a u društvu nedostaje model i vizija kvalitetnog oca.[16]

            Mnogi aktivno traže odgovore koja je prirodna uloga oca. Promotrimo li tijek razvoja djeteta, uočit ćemo da je u prvoj godini, pa i u drugoj, u svom psihološkom i emocionalnom razvoju, dijete orijentirano prvenstveno na mamu. Ona ga je nosila u trudnoći i tijekom prve godine dolazi do snažne simbioze i povezanosti s mamom tako da je mama prvi i jedini subjekt djetetove okoline. U tom razdoblju se očevi s razlogom ne snalaze pa se povlače, jer dijete pokazuje interesa samo za mamu, a ona ga bolje i umiri, i utješi, uz nju je kad je nesigurno i očito joj je više privrženo. Za očeve koji očekuje da budu važni djetetu to zna biti poražavajuće, jer ne razumije o čemu se tu radi. Prirodno je da je dijete u tom razdoblju orijentirano na majku, jer s njom ostvaruje primarnu povezanost i s njom ima jedinstvenu dinamiku koja će ga odrediti za cijeli život. Pri tome je važno da je majka u uravnoteženom emocionalnom i psihičkom stanju. Uloga bi oca tada bila da supruzi bude izvor podrške, sigurnosti i utjehe. Da majka bude oslobođena drugih problema kako bi se, stabilna, sretna i mirna, mogla što više posvetiti djetetu. Otac tek u trećoj godini djetetova života postaje važan. Kada se očevi ostvare u toj ulozi obično se dobro osjećaju. Iako od početka dijete i otac razvijaju svoj poseban odnos koji započinje još dok je dijete u majčinoj utrobi, ali u trećoj godini tek dolazi do izražaja važnost i nezamjenjiva uloga oca, i nastavlja se u četvrtoj i petoj godini. Tada se dijete već psihološki pripremilo za odvajanje od mame i počinje njegov novi način doživljavati oca. Tada dijete počinje avanturu upoznavanja izazovnih i opasnijih situacija (odlazak u luna park, voziti bicikl, plivati, i općenito istraživati nove stvari).[17]

            Redovito ljudi osjećaj unutarnje sigurnosti vezuju za oca. To je onaj osjećaj da nam netko drži leđa, da nismo sami. Taj osjećaj ostaje dio nas, ugrađen je u nama i neotuđiv je. To je ona važna dimenzija koju dijete dobiva od oca koji je stabilan, svoj, snažan, i dijete se osjeća zaštićeno i podržano.  S druge strane, slika oca koji ulijeva strahopoštovanje, koji je grub i oštar, koji kažnjava, kod kojega ljubav trebamo zaslužiti i zaraditi, nije nikoga baš usrećila. U ideji strogosti ima dio koji je i dobar. Naime, otac koji jasno i kategorično postavlja granice daje djetetu jedno iskustvo koje je puno važnije od podučavanja dobrom ponašanju i discipliniranja. To je iskustvo roditelja koji ima sebe, svoj stav, koji ima snagu, pa iz toga i svoje osobne granice. To iskustvo daje mogućnost djetetu da tu energiju ugradi u sebe i sutra postane osoba koja također ima sebe i svoje granice. Dozvoljavanje svega djetetu bez postavljanja granica je, između ostalog, problematično. Tada je dijete uskraćeno za kontakt sa stvarnom osobom roditelja i uskraćeno je za to iskustvo. To ga čini nezadovoljnim, iako su mu ispunjene sve želje, ali ne i potreba za stvarnim kontaktom sa stvarnom osobom oca.

            Još je jedna bitna dimenzija koju dijete treba od oca u ovom periodu od treće godine nadalje, a to je iskustvo viđenja i priznanja sebe onakvog kako se osjeća u sebi. Preduvjet tome je da se dijete osjeća dovoljno sigurno uz oca da može izraziti pred njim svoju autentičnu ekspresiju. Tek kada otac zrcali djetetu da ga vidi i priznaje, dijete može upotpuniti i izgraditi pozitivnu unutarnju sliku o sebi. U biti otac svojim odnosom određuje djetetovu buduću muškost ili ženstvenost, ovisno radi li se o dečku ili curici. Na tu temu vrijedi pravilo da onako kako se otac odnosi prema sinovljevoj izrastajućoj muškosti, tako će sam sebe sutrašnji muškarac na tu temu doživljavati. Također i za curice vrijedi da, kako se otac odnosi prema njenoj ženstvenosti koja se izgrađuje, tako će se sutra kada odraste ta kćer osjećati kao žena i podsvjesno doživljavati sebe takvom u očima muškaraca. Stoga je jako važno da otac u dobi predškolskog djeteta bude prisutan i pomogne djetetu da afirmira tu svoju dimenziju. 

            Danas se bilježi i masovna pojava u kojoj je otac sve manje bitan i prisutan u odgoju djece. Možemo slobodno izreći i ovakvu postavku da ovom društvu nedostaju očevi. Sve je više jednoroditeljskih obitelji u kojima je majka ona koja se isključivo brine o djeci, čak i ako otac postoji ali su roditelji razvedeni. I u takvim slučajevima mnogi očevi kao da uopće ne postoje jer nemaju potrebu sudjelovati koliko god mogu (druženjem, zajedničkim objedima, odlascima na neke predstave, ljetovanje, zimovanje…) u životu svoje djece. Model zapadnih zemalja u kojima roditelji imaju zajedničko skrbništvo nastojao je ublažiti taj jaz između djece i njihovih očeva tako da ona žive na dvije adrese - i kod oca i majke - što je djelomično i uspjelo. S druge strane, takva djeca često se osjećaju razapeto između dva doma i to im stvara dodatni napor. Ali, ako je i to prilika da dijete više boravi s ocem i on sudjeluje aktivno u njegovu odgoju, treba je iskoristiti.

            Očeva ljubav važna je za emocionalni razvoj djeteta u jednakoj mjeri kao što je i majčina (Studija Sveučilišta Connecticut na 10.000 djece). Istraživanja su, u razgovoru s djecom o njihovom odnosu s roditeljima, načinu na koji su ih povrijedili, te o osjećajima željenosti i potrebitosti, došla do novih zaključaka. Voditelj studije (prof. Ronald Rohner) je istaknuo da djeca koja nisu imala kvalitetan odnos s ocem najčešće su i probleme i komplekse iz tog odnosa imali i u odrasloj dobi. Takva djeca kad odrastu, kao žene bi u partneru najčešće tražile očinsku figuru, a muškarci bi kopirali ponašanje svog oca. Posljedica takvog lošeg odnosa s ocem kod djece rađa tjeskobu, manjak samopouzdanja i gotovo patološku potrebu za ljubavlju i nježnošću.[18] Rohner ističe kako je utjecaj oca na dijete jednak kao i onaj od majke, a ključno je da to shvate očevi i više se uključe u odgoj djece. Brige i odgovornosti roditeljstva bi se onda nosile zajedno.

  1. Posebnost katoličkog odgojnog stila

            Rabin Jacob Neusner (spominje ga papa Benedikt XVI u knjizi Isusu iz Nazareta) zamišlja da sluša Isusovo naučavanje u Galileji te ga uspoređuje s rabinskim predajama. Na pitanje drugog rabina: „Što je Isus ispustio?“ Rabin Neusner odgovara: „Ništa.“ A na pitanje: „Što je dodao?“, odgovara: „Sama sebe.“ Upravo se tako može sažeti novost Isusa Krista i za ljudski odgoj: ništa što je bitno za čovjekov odgoj Isus ne oduzima niti nudi alternativu postojećem, nego u ljudski odgoj donosi samoga sebe, unoseći tako Boga kao najmjerodavniju stvarnost ljudskog života. Novost je on sam. U njemu i po njemu odgoj zadobiva svoju originalnost i cjelovitost koja se ogleda u otajstvu Isusova života i mjeri mjerilima njegova nauka.[19]

            Kad govorimo općenito o odgoju pa i katoličkom, pored rezultata koje svi očekuju: osmišljavanje pozitivnog prijateljskog ozračja, stvaranja dobrih odnosa i zajednice u kojoj će se svi dobro osjećati, valja promicati produktivnost i kreativnost, formirati „društveno korisne pojedince“. Djecu i mlade nastojati tako odgajati da se odgovorno služe svojom slobodom. Papa Franjo u svom govoru O odgoju[20] ide i korak dalje pa veli da slobodu koju nastojimo ugraditi u mladog čovjeka sve više 'osnažujemo', a manje 'obuzdavamo'. A odgojne pristupe i modele koji traže uniformiranost kao 'cigle u zidu', valja izbjegavati.

            Valja pridodati da cilj odgoja nije samo odgojiti „društveno korisnog pojedinca“ koji se neće samo prilagođavati širim društvenim zahtjevima, nego biti u stanju mijenjati društvo. Riječ je o pojedincima koji će biti aktivni, odgovorni i kreativni članovi zajednice, a ne pasivni 'poslušnici' i 'prilagodičari'. Zato mlade treba odgojiti da budu, ne samo pasivni potrošači kulturnih dobara, nego da budu aktivni graditelji kulture.[21]

            Jedan od važnih doprinosa kršćanskih odgojitelja, prema papi Franji, jest promicanje izvrsnosti u solidarnosti.[22] Učenje u solidarnosti, za papu, znači prije svega stvaranje novog mentaliteta „koji će razmišljati u smislu zajednice, prioriteta života svih zajedno i svakoga pojedinačno pred prisvajanjem dobara od strane nekolicine“. Ta solidarnost ide i dalje, sve do traženja izvora nejednakosti i nepravde. Nadalje papa Franjo potiče na važnost odgoja u vrijednostima budeći kod mladih osjećaj za ljestvicu vrijednosti. Mladi čovjek se treba osposobiti za sposobnost razlikovanja moralno prihvatljivog od moralno neprihvatljivog. A da bi mladi ljudi mogli izbjeći različite manipulacije koje ih mogu udaljiti od lijepoga, dobroga i istinitoga života, odgoj i obrazovanje trebaju poučavati mudrost. Mudrost se ne da poučavati; riječ je o vrlini koja pretpostavlja određenu dob i iskustvo. Mnogi se slažu s definicijom da mudrost „uključuje izbor nakon svestranog promišljanja“.[23] Mudrost promišlja o prošlim i sadašnjim iskustvima, promatra širi kontekst, gledajući vrijednosti i značenje onoga što se događa, onoga što se dogodilo i što bi se moglo dogoditi.

            Jedina razlog, veli nadalje Papa, zbog kojeg trebamo nešto učiniti na odgojnom planu jest nada u novo čovještvo, u mogućnost drugačijeg svijeta. Stoga, Papa višestruko naglašava: „Ako u našim školama ne nastaje drukčiji oblik čovječnosti, drukčija kultura i drukčije društvo, onda gubimo vrijeme.“[24]

            Na kraju svojih promišljanja papa Franjo naglašava da dajemo prednost ljubavi pred razumom,; biti pred imati; prednost cjelovitu ljudsku djelovanju pred mijenjajućom praksom koju zanima samo učinkovitost; stavu služenja pred djelovanjem koje biva nagrađeno.“[25]

            Iako smo mnogo toga natuknuli o odgoju i obitelji ostaje svakom roditelju/odgojitelju zadaća da ovo rečeno, ali i mnogo toga ne spomenuto sami prodube i doreknu. Na temelju misli bl. Majke Terezije o odgoju kad je sažela odgoj u jednu rečenicu: „Život je odgoj – odgajaj![26] - itekako se može dalje promišljati o odgoju. I uistinu, nema ljepše i zahtjevnije zadaće za roditelje od odgoja! Svatko može pružiti hranu, odjeću ili neku drugu materijalnu potrebu, ali odgoj uistinu traži naporan rad, ljubav i trpljenje za dijete. I upravo je tu, u odgoju, prisutna Božja milost i ispunjenje roditeljstva i života.

            „Neka nas Nazaret – kako veli papa Pavao VI na početku izlaganja – podsjeti što je obitelj; neka nam pokaže kako je sladak odgoj u obitelji, koji ne može ništa zamijeniti; neka nas nauči koja je prirodna uloga obitelji u društvenom poretku.“



M. D. Kovač, Obiteljske teme, UPT, Đakovo, 1994., str. 9-11.

Isto, str. 12.

Isto, str. 18-21.

M. D. Kovač, Obiteljske teme, str. 23-27.

Usp. B. Vulić, Neutralan odgoj, u Vjesnik Đakovačko-osječke i Srijemske nadbiskupije 9/2017., str. 1.

Isto, str. 1.

Usp. M. D. Kovač, Obiteljske teme, str. 71-75.

L. Kladarić, Roditelji – primarni odgojitelji djece, u Vjesnik Đakovačko-osječke i Srijemske nadbiskupije 9/2017., str. 23–26.

Isto, str. 24.

Isto, str. 24-25.

Isto, str. 25.

M. Bratanić, Paradoks odgoja: studije i eseji, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2002. str. 73-78.

Isto, str. 74.

L. A. Gallo, Dialogo, str. 288-289.

L. A. Gallo, Dialogo,str. 289.

https://klokanica.24sata.hr/roditelji/tatina-zona/uloga-tate-u-razvoju-djeteta-1100

https://klokanica.24sata.hr/roditelji/tatina-zona/uloga-tate-u-razvoju-djeteta-1100

http://www.24sata.hr/lifestyle/djeca-pate-zbog-izostanka-oca-i-trebaju-ga-jednako-kao-majku-270004

Usp. B. Vulić, Neutralan odgoj,, str. 1.

FRANJO, O odgoju, str. 130-131.

R. Razum, Budimo 'učitelji čovječnosti', u Vjesnik Đakovačko-osječke i Srijemske nadbiskupije 9/2017., str. 4–5.

FRANJO, O odgoju, str. 136-144.

R. Razum, Budimo 'učitelji čovječnosti', str. 7.

FRANJO, O odgoju, str. 142.

Isto, str. 55-56.

Usp. L. Kladarić, Roditelji – primarni odgojitelji djece, str. 26.