Logo
Ispiši ovu stranicu

13. nedjelja kroz godinu (A), 2017.

 

U vremenu rasipanja naroda Isus naglašava zajedničke vrijednosti te nas poziva izaći iz sebičnih okvira svoje obitelji i zajednice.

Isusove riječi koje nam je prenijelo današnje evanđelje žele prije svega reći da kršćanin nije netko zato što se tako naziva, da nije čak ni zato što je kršten, niti zato što vrši određenu vjersku praksu… Sve to su konstitutivni elementi onog biti kršćanin, ali nisu dovoljni da bi se to i bilo. Vjera u Isusa Krista nije jedan od vidova ljudskog života. Ona je nešto što treba prožimati sve vidove ljudskog života. Ona znači imati u Isusa Krista potpuno povjerenje, prepoznati u njemu vrhovnu vrijednost i konačni smisao vlastitog postojanja. I sve to bez bilo kakve konkurencije s nečim ili nekim drugim i bez bilo kakvog kompromisa. Čak i najdraže povezanosti i najvažnije međuljudske relacije pred Isusom Kristom moraju prijeći u drugi plan.

Ovo da pred Isusom moraju u drugi plan prijeći sve druge relacije, čak i one najintimnije kao što su relacije koje imamo prema ocu i majci, sinu i kćeri, nam nije lako shvatiti. No Isus, čini se, insistira upravo na tom značenju koje, na prvi pogled, u ime i za Isusa Krista, dovodi u pitanje temeljnu ljudsku zajednicu – obitelj – na koju se svi pozivamo i za koju svi kažemo da je želimo obraniti jer o njoj ovisi budućnost Crkve i budućnost naroda, naša budućnost. Osim toga, njegov nam se zahtjev ne čini samo neobičnim, nego i nemogućim. Što bi se bilo dogodilo da su svi oni koji su slušali Isusa napustili svoje obitelji, muževe i žene, sinove i kćeri, braću i sestre, svoju zemlju, sela i gradove i krenuli za njim? Evanđelja nam kažu da je to učinio samo manji broj njih. Znači li da su svi ostali nedostojni? Znači li to i danas?

Što je, međutim, Isus želio reći? Da bismo shvatili zahtjev napuštanja vlastite obitelji, odnosno onoga: „Tko ljubi oca ili majku … sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan“, što će se u evanđelista Luke još radikalnije izreći kroz tvrdnju: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca ili majku, ženu ili djecu, braću ili sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik“ (Lk 14, 26), moramo se vratiti u ozračje vremena u kojemu su izgovorene te riječi. Tek tad ćemo moći razumjeti njihovo pravo značenje. Riječ je, prema bibličarima, o vremenu u kojemu je židovski narod, zbog utjecaja helenizacije, a zatim i zbog rimske okupacije, polako počeo gubiti svoj nacionalni identitet, a s tim i značenje šire društvene zajednice sa svim onim što bi ta zajednica trebala značiti u skrbi za sve svoje članove, uključujući i solidarnost onih koji imaju i mogu prema onima koji nemaju i ne mogu. Kako se u tom vremenu, a to je Isusovo vrijeme, gubi značenje i uloga šire društvene zajednice u skrbi za sve svoje članove, za obranu nacionalnih i drugih vrijednosti, na značenju je sve više dobivala ona temeljna društvena zajednica – obitelj – koja je, da bi se zaštitila i opstala pružajući svim svojim članovima ono što im je neophodno za život, na sebe preuzela ovlasti šire društvene zajednice. Tim se, međutim, zatvorila pred drugima, osobito pred onima koji su bili siromašni i egzistencijalno ugroženi. Obitelj je osiguravala potrebno za svoje članove, ali nije vodila računa i o široj zajednici i njezinim potrebama. Isus to osjeća kao problem u ostvarenju onog plana spasenja koji je došao ostvariti i koji je propovijedao navješćujući Božje kraljevstvo. On jednostavno želi da oni kojima govori nadvladaju uske okvire vlastite obitelji, čak i vlastitog mjesta, na kraju ćemo vidjeti čak i vlastitog naroda, da bi ih otvorio široj obitelji, društvenoj zajednici, omogućio im da i u onima koji nisu članovi njihovih obitelji prepoznaju braću i sestre i da im se učine braćom i sestrama.

Isus je svojim životom primjer onoga što je govorio drugima. To je, u ozračju današnjeg evanđelja, ono na što se odnosi njegov poziv: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“ Kad ga je njegova obitelj tražila jer se govorilo da je izvan sebe – u vremenu o kojemu govorimo to da je „izvan sebe" bio je isključivo problem i „sramota“ njegove obitelji – on se obraća onima koji ga slušaju te im kaže: „Tko je moja majka i braća moja?“ i okruži pogledom po onima koji su sijedjeli oko njega u krugu te kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka“ (Mk 3, 33-35). Kad ga je na drugom mjestu mnoštvo tražilo moleći ga da ne ode od njih, on im kaže: „I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer zato sam poslan.“ Isus širi obiteljske, mjesne i nacionalne granice. Stvara novu zajednicu. Oni koji čine dio te nove zajednice nisu samo članovi vlastite obitelji. To su također oni koji su siromašni i isključeni, bolesni, gubavi, bludnice i carinici. U njegovu zajednicu svi trebaju biti uključeni na nov način. I nitko iz nje ne može biti isključen. Ovim Isus želi promijeniti smjer procesa rasipanja koji je u to vrijeme proživljavao njegov narod, ali na svoj način i čitavo čovječanstvo. Želi, poput proroka prošlih vremena, poraditi na zajedničkim vrijednostima vlastitog naroda, otkrivajući mu i nudeći mu dubinsko značenje zajednice kao mjesta utjelovljenja ljubavi prema Bogu i prema bližnjima, čemu obitelj kao uža društvena zajednica, koju šira društvena zajednica treba štiti kao svoju najvišu vrijednost, treba služiti. Moramo, međutim, umrijeti svojim sebičnim interesima – koji su sebični i onda kad su usmjereni isključivo na članove vlastite obitelji ili vlastite skupine – želimo li živjeti, jer „tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“ Uostalom, Isus na jednom mjestu izravno kaže svojim učenicima da će za sve ono što zbog njega ostave primiti stostruko i na kraju vječni život: „I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti“ (Mt 19, 29).

U ovom značenju, kako izlaženja iz sebičnih okvira vlastite obitelji, tako i umiranja da bi se živjelo, možemo čitati i druga dva svetopisamska čitanja, kako ono iz Druge knjige o Kraljevima o Šunamki koja je ugostila Božjeg proroka Elizeja i za to bila nagrađena sinom – njega će Elizej u nastavku ovoga ulomka i uskrsnuti – tako i ono iz Poslanice Rimljanima koje nam je progovorilo o umiranju s Kristom – što je nego umiranje odricanje od svega, pa i od članova vlastite obitelji, da bismo se stavili u službu svima – kako bismo zajedno s Kristom živjeli. Mogli bismo, to mi se također nametalo kao ideja, malo i preoblikovati Isusove zahtjevne rečenice iz današnjeg evanđelja, a da pri tom nimalo ne izgube na značenju. Tako bi danas, možda, mogle glasiti i ovako: Tko ljubi novac više nego braću i sestre u potrebi, nije mene dostojan. Tko ljubi svoju karijeru (uspjeh) više nego vlastitu obitelj, nije mene dostojan. Tko je zabrinut za svoj interes više nego za opći interes, za pravdu, za poštenje, za istinu… nije mene dostojan. I tako bismo mogli nastaviti u nedogled, izdvajajući ono naše imati ovo ili ono, koje nikad ne smije dobiti prednost pred onim biti - biti čovjek i kršćanin koji se ne samo tako zove nego to i jest - jer bi to značilo da nam je to drugo važnije od Krista.

Završit ću mislima srednjovjekovnog kršćanskog pisca Tome Kempenca koji je, parafrazirajući ovu poruku u svom djelu „Nasljeduj Krista“, ovako pisao: „Ostavi sebe, odreci se, i uživat ćeš veliki nutarnji mir. Podaj sve za sve, ništa ne uzimaj, ništa ne traži natrag, na mene se osloni potpuno i bez dvojbe – i imat ćeš me, bit ćeš slobodna srca i tama te neće zasjeniti. To se upni, to moli, to žudi, da se možeš otresti svega što je tvoje te lišen svega, nasljedovati Isusa u siromaštvu, sebi umrijeti, a meni zauvijek živjeti. Tada će nestati sve isprazne utvare, zle smutnje i suvišne brige. Tada će odstupiti i prekomjerni strah, a neuredna ljubav umrijeti.“

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)