Dubrovačka Biskupija

Restauriran portret biskupa Vodopića

 

Nakon nešto više od godinu i pol dana restauratorskih radova, 24. srpnja, u Arhiv Dubrovačke biskupije vraćen je portet blagopokojnog dubrovačkog biskupa mons. Mata Vodopića. Nastao je kao poklon svećenstva Dubrovačke biskupije svome Ordinariju, povodom njegove pedesete obljetnice svećeničkog ređenja 25. studenog 1890. godine. Portret je grafički crtež, rad Josipa Mohra, tadašnjeg profesora crtanja u dubrovačkoj Preparandiji.

Sam portret zalijepljen je unutar ovalnog otvora paspartua, u čijem donjem dijelu slike stoji natpis koji svjedoči o proslavi biskupova svećeničkog jubileja. Kao alegorija postojanog hrasta, iz te ploče proizlazi osam grana, na kojima su upisana imena devedestorice darivatelja, svećenika Dubrovačke biskupije. S lijeve strane popisani su kanonici Stolnog kaptola u Dubrovniku, gradski kler, svećenici Dubrovačkog i Konavoskog denakata, dok su s desne strane popisani kanonici Zbornog kaptola u Korčuli, te svećenici Stonskog, Pelješkog i Korčulanskog dekanata.

 

Nepoznato je gdje se portret čuvao sve do početka Domovinskog rata 1991. godine, kad je zbog opasnosti od uništenja pohranjen u kući u Kovačkoj ulici u Dubrovniku. Nažalost, tamo je ostao zaboravljen, te je svijetlo dana ponovno ugledao tek 2010. godine, kada je prenesen i smješten u Arhiv Dubrovačke biskupije. Zbog neodgovarajuće pohrane, uvjetovane ratnim okolnostima, portret je pretrpio mehanička i biološka oštećenja koja su zahtjevala restauraciju.

 

U suradnji Arhiva Dubrovačke biskupije s djelatnicima Odjela za umjenost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, stručnom suradnicom Sanjom Serhatlić, dipl. konz-res. i asistenticom Tanjom Dujaković mag. art. konz-res., studenti Odjela odrađivali su praksu na arhivskom gradivu Biskupije. Tom prilikom je apsolventica Nikolina Cvitanović za temu svog diplomskog rada izabrala upravo konzervaciju i restauraciju portreta biskupa Vodopića. Diplomski rad je napravljen i obranjen pod mentorstvom doc. dr. sc. Sandre Uskoković i stručne suradnice Serhatlić.

 

Tijekom procesa restauracije najveći izazov predstavljale su dimenzije djela (112.4 x 89.4 cm), neutraliziranje vrlo niske pH vrijednosti materijala i reguliranje promjena dimenzija kartonskog paspartua zbog njegove izrazite higroskopnosti. Topivost tinti na kartuši paspartua onemogućila je tretmane na bazi vode i uklanjanje nekvalitetnog kartona podloge.

 

Značajni provedeni postupci uključivali su odvajanje crteža od kartonskog paspartua i mehaničko uklanjanje nataloženih nečistoća te štetnog materijala – ostatke jakih sintetičkih ljepila i razni kiseli papir loše kvalitete koji je uzrokovao kemijsku i fizičku degradaciju umjetnine. Japanski i europski papir odgovarajuće gramature korišten je za izradu zakrpi na nedostajućim dijelovima i konsolidaciju poderotine na crtežu. Za dno paspartua izradila se odgovarajuća zamjena, umjesto prije korišene ljepenke, od pH neutralnog materijala, na koji su zatim zalijepljene izvorne papirne trake.

 

Postupak neutralizacije papirnog i kartonskog nositelja crteža i paspartua izvršio se Bookkeeper® sredstvom za neutralizaciju koji koristi magnezijev oksid bez prisutnosti vode. Ovo je omogućilo njegovo korištenje na materijalu gdje povećana vlaga nije poželjna.

 

Papir za zakrpe nakon ljepljenja trebalo je tonirati kako bi vizualno odgovarao originalnom nositelju, bilo da se radi o papiru crteža, kartonu ili papirnim trakama. U ovu svrhu korištene su suhe pastele, akvarel i Cretacolor Monolith mekane grafitne olovke. Nakon toniranja i retuša slijedilo je prešanje umjetnine i ponovno postavljanje crteža na paspartu. Kartonska ploča od pH neutralnog materijala izrađena je i montirana na naličje paspartua, te služi kao potpora i zaštita crtežu od budućeg oštećenja.

 

Biskup Mato Vodopić rođen je u Dubrovniku 13. prosinca 1816. godine. U Zadru je pohađao studij bogoslovije, a za svećenika je bio zaređen u biskupskoj kapelici 22. studenog 1840. godine. Kao kapelan i župnik, djelovao je u Smokovljanima, Ošljemu, Grudi, te na koncu u župi sv. Mihajla u Gružu. Uz župničku službu, 1879. godine biskup Ivan Zaffron imenovao ga je i kanonikom Stolnog kaptola u Dubrovniku. Smrću biskupa Zaffrona 1881. godine, biskupska stolica ostale je ispražnjena. Papa Leon XIII. imenovao je 3. srpnja 1882. godine, kanonika Vodopića novim dubrovačkim biskupom. Svečano je ustoličen u dubrovačkoj katedrali 3. rujna iste godine, a službu je vršio sve do svoje smrti 13. ožujka 1893. godine. Amaterski se bavio prirodoslovljem, a objavljivao je i pjesme i kraće pripovijesti. Najpoznatija su mu djela Đenevrija (nedovršena), Marija Konavoka (nedovršena), Tužna Jele (1868.) i Na doborskijem razvalinam (1881.). Upravo je prošle godine, 13. prosinca, misom zadušnicom i prigodnim predavanjem „Vodopić propovijeda“, dr. sc. Slavice Stojan, obilježena 200. obljetnica njegova rođenja.

 

A.K./N.C.