Dubrovačka Biskupija

Priča "Kako me je svetac riješio kompleksa", učenika 7. r. OŠ Gruda

Ususret dolasku relikvije neraspadnutog tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubrovnik, donosimo uradak učenika 7. razreda OŠ Gruda Antuna Penda „Kako me je svetac riješio kompleksa“, koji je osvojio 3. mjesto na 6. Susretu hrvatskog dječjeg duhovnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" u Križevcima, a tema je bila Hrvatski sveci. Čestitamo!

 

Kako me je svetac riješio kompleksa

 

„I ove godine predzadnji u vrsti. Koji užas! Pa kad ću više narasti?„– mislio sam poredan u vrsti na satu Tjelesnog. I crvenio se. Od srama. „Treba preživjet do proljeća. Kažu da se tad raste. Možda narastem“ – mislio sam. „Antuneee! Slušaš li ti uopće što govorim?“ – prenuo me glas moje razrednice. Ona predaje Tjelesni. Divna žena, ponaša se prema nama kao da smo joj djeca. „Možda da joj kažem što mi se događa?“ – brzo sam odbacio ideju i prihvatio se odbojke. Iako nizak uspio sam odigrat dobru igru. Nekad mi se posreći. 

 

Na stolu u dnevnom je bila mala knjižica. Mama je opet u fazi čitanja biografija. Zaustavio sam pogled na liku na koricama. Bože, koji ružan čovjek. I mal, a star! Uf, jadan. Ček, pa to je svetac! Piše Sveti Leopold Mandić. Izgleda po imenu da je naš hrvatski svetac. Uf, izgleda nizak, suosjećajno pomislim. Uzmem knjigu u ruke te počnem čitati. Iako sam imao hrpu domaćeg rada za sutra, iako sam morao na trening, iako me čekala power point prezentacija za prirodu i iako sam znao da ću čut galamu čim mama uđe u kuću i pogleda mi u sobu. Baš nisam imao vremena, ali sam nastavio čitati. Sveti Leopold Mandić rodio se u Herceg Novom. Aha! Sjetio sam se da me mama prije par godina vukla po Herceg Novom u crkvu gdje se rodio neki veliki svetac. Baš zanimljivo. Bio je tako nizak da pretpostavljam da su mu se  svi odreda rugali. Sigurno je bio zadnji u vrsti na Tjelesnom.  To mora da je bio veliki križ. A k' tome ga baš i nije krasila ljepota.  Pravo ime mu je bilo Bogdan Ivan Mandić. Sad mi se još i više sviđa moje ime, pomislio sam. Bio je izvrstan učenik te je za ranijega osjetio poziv da postane svećenik.

 

„Antune, gdje si? „ – mama ulazi u kuću. Brzo sklanjam knjigu ispod kušinića. Još mi samo treba da me pita što je s domaćim! Odglumim da kao nešto pišem i jedva čekam kad ću opet biti u društvu  Sv. Leopolda. Stiže tata, sad će oni pit kavu, savršena prilika za bijeg. Kada je odrastao Bogdan postaje svećenik pa dobiva novo ime Leopold, u znak novog života. Većinu života proveo je u Padovi. Brzo je shvatio što Bog želi od njega. Postao je ispovjednik. I to najveći. Oko njegove ispovjedaonice se okupljala masa ljudi. Ispovijedao je čak 10 sati na dan i tako 40 godina. Bog je kroz njega činio velike stvari. U njegovoj ispovjedaonici mirili su se Bog i čovjek.

 

Pomislio sam kako iz toliko maloga čovjeka izlaze tako velike stvari. Sveti Leopold Mandić nije bio poznati pisac, nije putovao svijetom i uživao, nije imao kuće i stanove ni velike bankovne račune... On je činio puno veće stvari od tih. Spašavao je duše. U Božje ime. U toj maloj ispovjedaonici. Svaki, baš svaki dan. Zamišljeno sam buljio u knjigu. Leopoldu Mandiću visina uopće nije smetala da bi ga mnogi za života, a naročito poslije smrti smatrali svecem. Sada sam se malo posramio sebe. Kao da je biti visok neka važna stvar. Briga me! Hvala ti dragi, mali i veliki sveče što si me naučio da se vidim drugačije. Za tebe kažu da si zaštitnik obitelji. Predajem ti svoju obitelj na čuvanje. Ti ćeš to najbolje znati. Sljedeći put na Tjelesnom u miru ću stati na svoje mjesto. Predzadnje. Pa što? Bitna je utakmica...

 

Antun Pendo

7.r. OŠ Gruda